Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9968
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Derventa - Plehan: Život iz pepela

Derventa - Plehan: Život iz pepela

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.11.2013. 13:04

Na Plehanu se iznova pokazala valjanom povijesno prokušana fratarska logika po kojoj se nikada ne odustaje, logika života, ljubavi prema svome, logika za koju ponor jednostavno ne postoji

U svibanjskom broju Svjetla riječi 2000. objavljena je reportaža o Plehanu pokojne Ivanke Bubalo, novinarke, urednice i voditeljice na Hrvatskom katoličkom radiju, mnogima poznate po emisiji Zov Plehana koju je uređivala i vodila. U tekstu naslova "Drago lice uspomena" ova vjerna Plehančanka, uz crtice o 2. srpnja 1992. do temelja porušenoj crkvi i samostanu te njihovu kulturno-povijesnom značenju, opisuje početke povratka, piše o posjetima prognanih Plehančana porušenim ognjištima, osobito u dane većih godova poput Markovdana, o hrabrosti tadašnjeg gvardijana fra Ivana Ćurića i nekolicini povratnika.

Ono čime njezin tekst o Plehanu posebno odiše je oduševljenje povratkom u povojima, ako se o povratku tada uopće moglo i govoriti, slikom koju je zasigurno s, iz godine u godinu sve posjećenijih, plehanskih godova prenosila preko Save. Tu je i nada da će Plehan ponovno zasjati u novom ruhu, ruhu dragih uspomena. Međutim, uz divljenje i nadu usko je vezana, ljudski, i sumnja da će se iščekivani povratak, buđenje novog života, ponovno ikada dogoditi. Deset godina poslije, slika Plehana je u tolikoj mjeri izmijenjena da bi i Plehančanki zasigurno bilo teško, uz svu radost i zadovoljstvo, opisati viđeno.

Unatoč razaranju. Premda tema ovoga teksta nije isključivo povratak, bilo što pisati danas o župi i samostanu Plehan smještenom na istoimenom brežuljku udaljenom svega devet kilometara od Dervente (izostavit ćemo detaljniju lokalizaciju, budući da priča o šestom i dvanaestom kilometru, kao i o orijentir-gostionici, kod ne-Plehančana izaziva zbunjenost) nemoguće je mimoilazeći ovu temu. Jer sve što se na Plehanu danas događa, radi i gradi, za konačni cilj ima povratak prognanika i obnovu života.

S jednog od kilometara magistralne ceste Doboj-Derventa do plehanskog samostana stiže se asfaltnom cestom, jednim od simbola obnove presvučenim preko negdašnjeg očajnog makadama, prepreke koja je zasigurno mnoštvo slučajnih prolaznika odgovorila od svraćanja na Plehan. Asfaltna cesta duga nešto više od 4 km, do škole u Bunaru na skretanju u Veliku dar je Vlade Republike Hrvatske. I dok putujete prema samostanu, uvidjet ćete da je za svaku kuću uz cestu, obnovljenu ili ne, napravljen nov prilaz. Premda je riječ o nezanemarivom broju obnovljenih kuća, nadati se da će i onim prilazima koji za sada vode u ruševine i raslinje, ubrzo netko kročiti. Projekt obnove ceste nije završen i uključuje rekonstrukciju puta u plehanskim zaseocima Bunaru, Mračaju, Stanićima, Kovačevcima, Bukovcu, Modranu i Šušnjarima.
Porušeni plehanski samostan – izgrađen 1932. po nacrtu arhitekta Karla Paržika, te ranije izgrađenu crkvu, o kojima se mnogo pisalo budući da se radilo o jednom od najljepših samostana Bosne Srebrene s bogatom zbirkom umjetničkih djela i bibliotekom – poslije rata zamijenili su nova crkva sv. Marka Evanđelista izgrađena po projektu arhitekta Zlatka Ugljena te preuređene prostorije gospodarske zgrade koja plehanskim franjevcima još uvijek zamjenjuje samostan. Poučeni iskustvima prethodnika iz povijesnih turbulencija, fratri su uspjeli očuvati dobar dio umjetnina od pepela i sigurne "budi-pošto" rasprodaje.

Trenutak rušenja samostana s dvije tone eksploziva srpanjskog popodneva 1992. priča je za sebe. Osvetnički gnjev, građen na iluzijama i zloj ideologiji, s kojim je rušeno ovo unikatno zdanje, zabilježen je u knjizi Mirka Stojčinovića Krvave zore Vučjaka. Prema njemu Plehan je bio jezgro ustaškog pokreta, simbol ustaštva. Hrabroj braći Krnjincima i Vučijačanima, braći Srbima, ne preostade ništa drugo doli da u pepeo i pustoš pretvore "kazamate i zatvore u tamnim zidovima" te samostan "digoše u vazduh ne bi li zauvijek pokopali sve patnje, stradanja i svjedočanstva, svu golgotu koju prođoše zarobljeni srpski mučenici u ovom manastiru, na čijim ostacima se uskoro zaviori srpska trobojnica." Ni druge sakralne građevine Bosanske Posavine nisu bolje prošle. Možda je jedino trebalo manje eksploziva.

Šest godina poslije, na isti dan, prvi postratni gvardijan fra Ivan bio je i prvi povratnik. Valjalo je u tadašnjem, a dobrim dijelom i današnjem, "vučjem vremenu" spavati u kontejnerima, bez struje, probijati se kroz zarasle putove i livade, te ustrajno, čisteći ruševine samostana i crkve, iznova osmišljavati život na zgarištu. Na temeljima koje je s prvim povratnicima i fratrima, darovima dobrih ljudi, institucija i po cijelom svijetu "rasutih" Plehančana "udario" fra Ivan, nastavio je graditi sadašnji gvardijan fra Mirko Filipović.

Zahvaljujući odvažnosti i viziji franjevaca, na čelu sa spomenutim gvardijanima, Plehan se otima ideologijama propasti i zaborava. U proteklih deset godina, ponovno je postao duhovno, kulturno, pa i zemljoradničko središte ovog dijela Posavine. Znajući kako od masovnijeg povratka bez zaposlenja i privređivanja sredstava za uzdržavanje obitelji nema ništa, živeći "pod palicom" vlasti kojoj je od početka rata do danas u interesu jedino da se na Plehanu ništa ne događa i da se nitko od prognanih ne vrati, o čemu svjedoči i slučaj Ivice Sedlovskog iz Pjevalovaca (općina Derventa) opisan nedavno u sarajevskom Oslobođenju 23. kolovoza, koga je nanovo iz Dervente otjerao nacional-birokratizam, fratri, uz nastavak gradnje crkve, započinju i s ozbiljnijom poljoprivrednom proizvodnjom želeći pokazati potencijalnim povratnicima da se i od često stigmatizirane poljoprivrede može živjeti. Parafrazirajući iz jednog Plehanskog glasnika – inače mnogim Plehančanima jedinog izvora informacija o događajima iz rodnog kraja – fra Mirkove riječi, htjelo se pokazati da "priča o bogatim američkim farmerima nije priča za Indijance".

Ono što se danas radi na Plehanu izaziva divljenje svih koji navrate. Plehanski med, poznate proslavljene rakije Plehanke: šljiva, kruška, jabukovača, orahovača, višnjevača i travarica, ručno cijeđeni sok od jabuka, ulje od tikve, suncokreta, sušeno voće Suško, pekmez od dunje, te kozji sir samo dio su poljoprivredno-proizvodnog asortimana plehanskog samostana. Trenutno samostan ima oko 100 dunuma sijane trave, 120 dunuma posijanog kukuruza, 30 dunuma tikava, preko 100 koza za koje bi brigu ubrzo trebali preuzeti korisnici novootvorene Terapijske zajednice Izvor (pod Kruhom sv. Ante) u prostorijama obnovljene stogodišnje škole Anto Majstorović, nekoliko krava, svinja, junadi i svakovrsne peradi te 10-ak tornjaka od kojih su neki osvajali i prestižne nagrade na državnim takmičenjima. Šljivik podno samostana, prema kozjoj štali, već je spreman za berbu, a na plasteniku i bašči za koje brigu vodi Pavica Nujić zavidjeli bi i vrhunski agronomi. Na samostanskom posjedu uposleno je 12 radnika.

Fra Mirko nas je upoznao s početnim poteškoćama i nesnalaženjima vezanim uz poljoprivrednu proizvodnju. Valjalo je očistiti trnjem zarasle njive, nabaviti potrebne strojeve za poljoprivredu. A tek upravljati njima! Ipak, iz razgovora se dalo zaključiti kako su više spontano nego planski, zahvaljujući pomoći koja je stizala sa strane, prepreke prevladane te nabavljana poljoprivredna mašinerija. Sve s ciljem da se oko samostana, kao primjer drugima, nešto "vrti", da se pokaže rezigniranim, preplašenim prognanicima kojima rat nije uništio samo imovinu nego im je zatr'o svaki trag optimizma, nade i hrabrosti, slijedom one narodne "koga vatra jednom opeče taj se i dima plaši", da Plehan i dalje živi, da nije uništen, da je obnova, premda takav stav nekima izgleda naivno, o čemu nerijetko posvjedoči npr. pitanje čemu gradnja tolike crkve u župi sa svega 150 od predratnih 7.500 vjernika, moguća i da ponajviše ovisi o nama samima te da se i danas isplati zaorati plehansku oranicu. Primarno pitanje zapravo je pitanje volje, spremnosti na skok u nepoznato i neizvjesno. Jer, da su fratri svoje postupke pokušali matematički opravdati, Plehanu danas jedva da bi bilo traga, a kamoli obnovljenim kućama kojih je iz dana u dan sve više i više. Jednostavno, cilj srpanjskog popodneva iz 1992. bio bi gotovo u potpunosti ostvaren.

Slijedom fratarske logike. Dok se tročlana delegacija iz Sarajeva spremala da s fra Mirkom prohoda plehanskim zaseocima, obilazeći prisutne "žitelje" samostanske farme, promatrali smo u daljini "osrednju" livadu koju je netko čistio (ta "osrednja" livada, kada joj se približite, prava je "njivetina"). S terencem odlazimo na teritorij susjedne župe Kulina u kojoj su, premda ljudi o kojima planiramo nešto reći obrađuju i livade kako u susjednim župama, tako i u Modriči, preko Save i drugdje, dvojica braće Stipo i Pero Matić pokrenuli masovno čišćenje zaraslih njiva, privođenje zemlje kulturi te poljoprivrednu proizvodnju. Vlasnici su tvrtke M SAN Grupa d.d. u Zagrebu, vodeće na prostoru bivše Jugoslavije kada je o svemu što se uz kompjutore veže riječ te firme Eko Bosanska Posavina u Kulini. Na ovakav pothvat nagnala ih je ljubav prema rodnoj grudi, bol u duši što prekrasne, bogomdane plodne livade zarastaju u trnje te potreba da se razbije bojazan i dadne odgovor na pitanje onima koji bi se i htjeli vratiti "samo kada bi imali što raditi i od čega živjeti". Braća Matić nude im posao, jer u Kulini je nedostatak radne snage. Trenutno imaju zasađenih 22.000 dunuma kukuruza, dok u budućnosti planiraju započeti sa stočarstvom i voćarstvom.

Uposlenici, njih 40-ak, rodom su iz Travnika, Slavonskog Broda, a najviše mještani, kako Hrvati tako i Srbi. Na pitanje koliko traktora imaju, Pero se osmjehnuo, rekavši kako ih je teško pobrojati.
I dok smo lokalnim putovima obilazili okolne zaseoke, diveći se prostranstvi

HB