• Povratničke tegobe Hrvata (214187)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (168547)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (97374)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (95539)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9903
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Korićani - Opustošena katolička župa na platou Vlašića zarasla u korov

Korićani - Opustošena katolička župa na platou Vlašića zarasla u korov

Od 999 stanovnika njih samo 30-ak se vratilo

■ Krajolik i klima su prekrasni, ali nema žive Crkve, ni perspektive za povratak
■ Povratak je počeo krajem devedesetih, ali je stalo s nizom problema
■ Obitelji nisu zajedno. Mlađi su odselili daleko od ovog kraja

Kao malo gdje u BiH, u katoličkoj župi Korićani na platou Vlašića, vidljive su teške posljedice protekloga rata. Naime, sredinom lipnja 1992. godine srpske paravojne snage prognale su svih 999 župljana Korićana koliko ih je bilo po posljednjem župnom popisu.

Stao povratak u selo

Imovina prognanih Hrvata je opljačkana, kuće teško oštećene, srušene ili zapaljene, a teško je oštećena i devastirana i lijepa od kamena sazidana župna crkva sv. Ilije, nebeskog zaštitnika ove župe. A Korićani su, uz župu Dobretići, također na platou Vlašića, i prva katolička župa, ili pak prvo veće hrvatsko naselje, na području srednje Bosne, prognano i opljačkano od srpskih paravojnih snaga i tzv. JNA.
Povratak u opustošeno naselje počeo je krajem 90-ih i činilo se da će teći u zadovoljavajućem, ohrabrujućem opsegu. Jer, već u prvom valu u Korićane se vratilo 30 - 40 prognanih, a popravljeno je i za stanovanje osposobljeno petnaestak kuća. No, optimizam je brzo splasnuo, a volju za povratkom ubilo je niz problema s kojim su se povratnici susretali.

„Jer, kaže nam župnik don Pavo Nikolić, donacija za obnovu bilo je (pre)malo, bile su nedostatne, nije bilo struje, vode, prijevoza do četrdesetak kilometara udaljenog općinskog središta Travnika, do Osnovne škole u Vitovlju. Nije bilo prodavaonice, ambulante, nizali su se i administrativni povratnički problemi jer je selo, uz sve druge nedaće, podijeljeno i međuentitetskom granicom...! Istina, u međuvremenu je selo, zahvaljujući župniku don Pavi Nikoliću i tadašnjem županijskom premijeru Zdenku Vukiću, dobilo struju, dobilo je selo i vodu, obnovljena je i župna crkva, ali povratak ne samo da je potpuno zaustavljen, nego se počeo osipati ionako mali broj povratnika. I sada ih je stalno nastanjenih u Korićanima tek petero: Pavo i Anđa Blažević, Mara Jakočić te Katarina i Juraj Nerovčić. Povremeno tu živi i Sara Baltić sa sinom Ivom, no oni ipak veći dio godine borave u Hrvatskoj.

Ljubav za Korićane

- Ma ljudi moji, gdje ćemo se vratiti, kako ovdje živjeti, opstati kada tu nema baš nikakvih uvjeta za život. A godine pritišću, zdravlje je načeto...!
E, ljubav, želja, emocije... su jedno i uvijek će ih biti, a uvjeti za život nešto sasvim drugo. I zaista ni najosnovnijih uvjeta za život sada u Korićanima nema - kaže nam Fabijan Nerovčić (1940.) koji obnavlja kuću u Korićanima.
„Evo, kuću ćemo obnoviti, pomaže nam sin Mijo koji živi u Lašvanskoj dolini i njegovi prijatelji, želimo da djeca koja žive u Hrvatskoj (4 kćeri, 3 sina, 15 unučadi, 3 praunučadi) imaju gdje doći, da ne zaborave naše Korićane...! Ali, njihova perspektiva, život i budućnost su u Hrvatskoj", dodaje Fabijan, a supruga Marija (1946.) pletući vunene čarape dodaje: - Volimo mi Korićane, ali neka nam dragi Bog čuva Lijepu našu.

Susjeda Katarina Nerovčić (1934.) i njezin suprug Juraj (1934.) među prvima su se vratili u Korićane (1999.) i ne daju se, i dalje su tu, na svojoj grudi, u svojoj obnovljenoj kući.
„Naša dva sina žive u Austriji, dva sina i dvije kćeri u Hrvatskoj, imamo 16 unučadi i 7 praunučadi, dođu nam, obiđu nas. Evo sada je kod njih u posjetu moj Juraj. Mi smo zadovoljni životom u Korićanima. Imamo struju, vodu, drva za ogrjev, osiguramo namirnice za zimu. Pa mi smo naučili na surovu planinsku klimu, na teške uvjete života...! Samo da je povratnika više, da su nam tu rođaci, susjedi..., da je bar malo bolje zdravlje. Ali neću kukati, ne daj Bože, pa mi smo svoji na svome, a djeca krče, traže sebi životne putove i, hvala dragom Bogu, nalaze ih", kaže skromna Katarina.

Selo djeluje pusto, zapušteno, zaraslo u korov i šikaru... iako se još poneka kuća obnavlja. Ali, kažu, ne za povratak, nego za povremene dolaske. A selo, kaže don Pavo oživi nekoliko puta godišnje, prije svega na patron župe - blagdan sv. Ilije, za Cvjetnicu, Dušni dan...!
Na nedjeljnim svetim misama koje predvodi župnik don Pavo Nikolić, ujedno i župnik župe Potkraj gdje i živi, okupi se četvero-petero mještana te, kako kada, još poneki bivši župljanin pristigao u posjet ili iz nekih drugih razloga.

Više od 150 poginulih

Mjesno groblje je uređeno, održavano, na grobaljskoj kapelici postavljena je ploča s imenima poginulih župljana u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Popis je podugačak, imena je upisano više od 150, a Korićani su mala župa, malo naselje! No, Hrvati su uvijek skupo plaćali slobodu, borbu za dom i domovinu, BiH ili Hrvatsku, svejedno. Crkva je lijepa, obnovljena, krajolik je prekrasan, bajkovit, nadmorska visina je oko 1.330 metara, ali nema župljana, nema vjenčanja, krštenja, prvopričesnika... Zapravo, nema žive Crkve, pa je perspektiva ove župe pomalo i zabrinjavajuća.

| VL | HB.org |