RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Mijo Marić: Uspjet ćemo samo zajedničkim djelovanjem

Napisano 05.08.2014. 11:25
Mijo Marić

Udruga bosanskih Hrvata Prsten utemeljena je prije devet godina i svo to vrijeme pridružuju joj se ljudi različitih ideja, ambicija, želja, naravi, temperamenata. Stoga se nerijetko nameće pitanje: kako je jedna toliko raznolika, heterogena i brojna skupina, ne samo opstala, nego i kontinuirano rasla, razvijala svoje djelovanje i postizala sve respektabilnije rezultate, ponekad i uz neizbježne i očekivane otpore ili nesporazume

Samo jedan od mogućih odgovora, na postavljeno pitanje, zasigurno jest i u činjenici da je u svakom razdoblju Udruga prepoznavala izazove i mogućnosti tog trenutka. Sve govori da se to dogodilo i sad s izborom prof. Mije Marića za novog, petog predsjednika UBH Prsten i sasvim logično pitanje:

 

Što je Udruga Prsten postala i učinila u proteklih devet godina poznato je i na to, možemo biti ponosni, kao i na to kako smo svladavali zapreke i poteškoće koje se mogu smatrati uobičajenima u tako intenzivnim i raznolikim djelatnostima.

U proteklih devet godina, Prsten je od dobre ideje, postao dobro djelo i okupio puno dobrih ljudi. Sadržajno je bogat i u njegovu djelovanju ima prostora za realizaciju različitih ideja i interesa. U Prstenu je oko 2500 članova fizičkih osoba i oko 250 pravnih s podružnicama u Varaždinu, Rijeci, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Malom Lošinju, Krku, te ogrankom u Đakovu. Svi oni djeluju kroz: Zakladu Prsten, Klub utemeljitelja, Klub znanstvenika (35 doktora znanosti i 31 magistar znanosti) Klub žena (oko 500 članova), Forum mladih (oko 500 članova), Klub poduzetnika (oko 250 članova), Klub stipendista, te zavičajne klubove u RH i širom svijeta gdje žive Hrvati. Svaki od ovih dijelova autonoman je u svom djelovanju i, u uzajamnom djelovanju, čini Prstenovu cjelinu u kojoj ima mjesta za sve ljude. Neki od njih su izrazito poslovno uspješni, neki su dokazano pametni, važni i prepoznatljivi. Kada se gleda izvana, obično su prvo, a ponekad i samo oni primijećeni. Iznutra to izgleda sasvim drugačije.

U Prstenu je velika većina onih koji se, samo na prvi pogled, ničim posebnim ne ističu. Ono što je zajedničko jednima i drugima je da su to – dobri ljudi. Stara narodna mudrost kaže kako se u svakom od nas vodi stalna bitka između dobra i zla. Što će pobijediti, ovisi o tome što u sebi potičemo. Prsten kod nas potiče osobine s kojima će pobijediti dobro. Omogućuje nam svladavanje životnih poteškoća i nepravdi. Daje nam priliku da izrazimo svoju toplinu, milosrđe, snagu, ponos, kreativnost.

 

Što vi osobno želite novo unijeti u njezin rad? Koje segmente i kvalitete želite posebno razvijati, a koje amortizirati?

Prsten je sve ove godine stvaran i razvijao se kao jako dobro organizirana udruga i danas je sadržajno vrlo bogat. Princip učlanjenja i djelovanja je dragovoljnost. Vjerujem da je najprikladnije voditi ga izrazito labavom upravljačkom strukturom. Istodobno, pristalica sam teorije prema kojoj je za komunikaciju među ljudima odnos važniji od sadržaja. Zato sam prilikom izrade Programa rada za iduću godinu, pored onoga što ćemo raditi, tražio da prihvatimo i ono što - nećemo raditi. Dogovorili smo se da se nećemo svađati, ili makar da se nećemo puno svađati, da ćemo uložiti napor da poboljšamo odnos s makar jednom osobom iz Prstena s kojom smo ga u nekom trenutku pogoršali, da ćemo makar jednom odustati od namjere da isprovociramo neku osobu i da ne odgovorimo na makar jednu provokaciju, da ćemo nastojati da nas zapamte i po stvarima koje smo prešutjeli, a ne samo po onima koje smo rekli. Obećali smo da ćemo odustati od zlouporabe svoje pozicije, materijalne ili intelektualne snage, da ćemo, na nama najprikladniji način, pomoći makar jednoj osobi iz Prstena, napraviti makar jedno dobro djelo, nastojati međusobne odnose graditi kroz ono što nas spaja.

 

Razgovor o Prstenu, nastavljamo pričom o našem zavičaju, o Bosni i Hercegovini. Rezultati popisa stanovništva BiH još uvijek su „magloviti“, ali je jasno da se u posljednjih 20-ak godina struktura stanovništva bitno promijenila, ne samo u nacionalnom segmentu, već i u dobnoj strukturi, ekonomskoj, obrazovnoj... Politička i, dijelom, interesna razjedinjenost hrvatskog nacionalnog korpusa, bitno određuje njegovu neadekvatnu strukturnu i brojčanu zastupljenost u svim slojevima vlasti, ali i drugim sferama života BiH. Istodobno, Hrvati su gospodarski i poduzetnički, izrazito vitalan segment bosanskohercegovačkog društva. Kako vidite i kakvu želite suradnju UBH Prsten s Hrvatima u BiH, ali i državom u cjelini i koji su to dijelovi društvenog života u kojima možemo bitno i kvalitetno participirati?

Ukupno stanje u BiH je i komplicirano, ali postat će još i gore ako ne budemo djelovali i tražili rješenja. I to je razlog zašto Prsten u posljednjih nekoliko mjeseci razgovara s predstavnicima hrvatskih političkih stranaka u BiH i Hrvatskoj, s predstavnicima Crkve, te mnogim drugim institucijama i pojedincima koji mogu pomoći u rješavanju položaja hrvatskog naroda u BiH, a time i samoj BiH.

Nije BiH siromašna zato što joj je priroda bila nesklona, nego zbog međusobnih odnosa naroda koji u njoj žive, pa i odnosa u okviru svakog od naroda. Rat je ostavio duboke tragove kod pojedinaca i naroda. I čini mi se da je sposobnost liječenja trauma kod pojedinaca znatno bolja od liječenja trauma kod naroda. Naime, svaki od naroda u BiH u rat je ušao s vlastitim očekivanjima, pa i ciljevima, i iz rata izišao s razočarenjem u odnosu na očekivanja i s nerealiziranim ciljevima. I možemo slobodno govoriti o poslijeratnim traumama naroda u BiH. Sada bi trebalo redefinirati ciljeve i uskladiti ih s realitetom.

Međutim, moj doživljaj je da su deklarirani ratni ciljevi pretvoreni u skrivene, a da realnih ciljeva i nema. A bez ciljeva nema ni djelovanja. Zato su svi jednom nogom u prošlom vremenu i nastojanju da realiziraju makar nešto iz toga vremena. Drugom nogom nastoje pratiti stvarnost. I svaki narod u BiH je u raskoraku sa samim sobom i s dva druga naroda. I tamo je svima teško. Rješenje treba tražiti kroz opažanje vlastite poteškoće i poteškoće drugih, a potom, kroz ono što ih spaja, graditi svijet sadašnjosti u kojem će svatko djelovati u okviru vlastite domene. To bi značilo da se politički predstavnici svakog od naroda u BiH, svojim glasačima počnu obraćati kroz ideje djelovanja, a ne optuživanja drugih. Što se pojedinaca tiče, dopuštam da svatko od nas ima vlastite doživljaje vezane za ratne događaje.

Ja sam rat doživio kao veliku osobnu nepravdu, ali i kao nepravdu prema nama kao skupini bh Hrvata. Vjerovao sam da je, kao i svaka druga nepravda, i ova uvjetovana nečijom zločestoćom. Prsten mi je pomogao da jasnije opazim i nas i druge kao skupinu i da shvatim da svojim činjenjem i nečinjenjem odlučujemo o svojoj sudbini. Neće nam bit bolje ako dokažemo kako drugi rade protiv nas, nego ako počnemo raditi za sebe. Mi u Prstenu smo obećali da ćemo raditi za sebe, vodeći pri tome računa da ne ugrožavamo druge. Volio bih da to postane princip djelovanja i naroda u BiH.

 

Europa je izišla iz krize i mnoge europske države bilježe visoki ekonomski rast. Kako objašnjavate da u Hrvatskoj i BiH, u tom pogledu, već dugo nema nikakvih pozitivnih pomaka?

Dok se Europa i drugi razvijeni svijet bavio radom i stvaranjem, mi smo na ovim prostori ma ratovali i stvarali države. Dobro je što sada imamo države, ali odavno smo trebali početi raditi i stvarati. Svaka država, pa i vlastita, košta i neophodno ju je hraniti. Umjesto toga, mnogi smo vjerovali kako naša država treba hraniti nas. Oni „gladniji“ su vjerovali da je sve njihovo.

Udruživali su se s političkim elitama, a i sami su to postajali, i država im je sve više postajala sredstvo za zadovoljenje megalomanije, kleptomanije i drugih manija. I unatoč tome što je bivalo sve jasnije da nas država više ne može “hraniti”, mi smo i dalje odbijali početi raditi. Umjesto toga, išli smo u zaduživanja i međusobna optuživanja. Pri tome, jedino čega nije falilo, bila su obećanja o boljim vremenima. Raskorak između potreba koje smo formirali u prošlim, dobrim vremenima (u sjećanju ih uglavnom još i uljepšavamo) i mogućnosti njihova zadovoljenja - postaje sve veći. Stručnjaci kažu da je to ekonomska kriza, a narod to zove teškim vremenom. To je stanje za koje nismo ni organizacijski, ni psihološki pripremljeni. Za rješavanje krize, neophodno je suočiti se s njom, a potom, kroz razrađene mjere i postupke, krenuti na posao.

 

Nerijetko se obična ljudska dobrota o kojoj govorite, ljubaznost i blagost – doživljavaju kao izraz slabosti i nesigurnosti. A onda to otvara prostor za iživljavanje agresivnih, stvarno nesigurnih ljudi. Tako zna biti i u obiteljima, u radnim sredinama, u politici, na javnoj sceni općenito. Agresivnost, grubost, čak govor izrazite netrpeljivosti, usudila bih se reći – mržnje, posebno je intenzivan na političkoj sceni i u medijima... To stvara izrazito lošu i destruktivnu klimu koja blokira zdravu komunikaciju i kreativnost, ali i nužnu toleranciju za obične, male ljudske pogreške. Možemo li to, barem u nekoj mjeri, prevladati?

Civilizacija u kojoj živimo puna je nasilja kroz čitavu povijest, mijenjao se samo intenzitet. Ako društvo gledamo globalno, ovo vrijeme je jedno od humanijih u ljudskoj povijesti. Manje je ratova i fizičkog kažnjavanja, znatno više liječenja i pomoći nemoćnima. Više se zagovaraju i štite ljudska prava i slobode. Međutim, kada su u pitanju odnosi pojedinaca i grupa, čini mi se da je došlo do stanovitog „usavršavanja nasilja“. Količina riječi koje izgovorimo, čujemo ili pročitamo iznosi oko sto tisuća na dan. Dvostruko više nego prije trideset godina. Mnoge od tih riječi su ružne, uvredljive, nasilne. Raznih oblika psihičkog nasilja je sve više. Najučestalije, ali i najopasnije je u obitelji i na radnom mjestu.

Ustroj i sadržaj ih čini vrlo pogodnima za provođenje nasilja, budući i u obitelji i u radnoj sredini imamo izrazito bliske odnose, te naglašen odnos moći (roditelji i poslodavci) i nemoći (djeca i zaposlenici). Zlostavljani, uglavnom, s vremenom i sami postaju zlostavljači i na taj način stvaramo – zlostavljački lanac. Dugotrajno i intenzivno nasilje izaziva eskalaciju nasilja koje puni crne kronike. Nažalost, najčešće tek nakon takvih događaja reagiramo i kao pojedinci i kao društvo. Bilo bi dobro da konfliktne situacije učimo rješavati nenasilnim putem. Najdjelotvornije će biti da svatko od nas krene od sebe.

 

Stanje koje ste upravo opisali, dobrim dijelom uzrokovalo je i nastanak onog što nazivamo općom društvenom krizom. Ona je kod nas već šest godina i davno je izgubila značajke krize i pretvorila se – u trajni način života. Preskočimo sada svjetske, neokapitalističke ili liberalno-kapitalističke uzroke i kako ih sve znalci-teoretičari nazivaju i okrenimo se sebi. Što je to nas toliko zablokiralo u stanju bez izlaza i posvemašnjeg beznađa i mogu li se uopće promijeniti društvene okolnosti ako se ne promijeni čovjek – pojedinac? I kako?

Teška vremena prilično su svojstvena ovim prostorima. I dok se još nismo ni odmorili od ratnih, ušli smo u ekonomsku krizu. Političari su je dugo negirali, a potom nas uvjeravali da smo iz nje izišli. Analitičari su, s dosta opreza, govorili da ćemo to tek učiniti, a skeptici da nećemo nikada. Danas se svi slažu da su ovo teška vremena i da ne nagovještavaju skori odlazak.

Nesuočavanje s uobičajenim problemima pretvara ih u kronične i patološke, i umjesto izazova, postaju nam velika opasnost. I mi smo danas u opasnosti. Pri tome, dobar izgovor za vlastito nečinjenje, nalazimo u masovnoj konstataciji da su vremena teška i da nam mora biti teško. Pozivajući se na zakon vjerojatnosti, statističari kažu da je to točno, ali u isto vrijeme kažu i da sreća ne postoji, nego da mi svojim činjenjem, ili ne činjenjem, uvećavamo ili umanjujemo vjerojatnost da se nešto dogodi ili ne dogodi. Još uvijek nemam dojam da se naši političari, a i mi, njihovi glasači, ponašamo na način da - činimo ili ne činimo. I dalje smo znatno skloniji izbjegavanju neugoda i optuživanju drugih.

Optuživanje drugih u BiH se razvilo kao metoda djelovanja i osnova za vlastito nedjelovanje. I kako vrijeme odmiče, nemoć je sve veća i optuživanje drugih sve izraženije. Svi su se umorili i rješenja gotovo nitko više i ne traži. Živo je jedino na političkoj sceni i tamo je politička stvarnost u svojim kombinatorikama nadmašila svaku maštu. Tamo su vladali svi sa svima i svi protiv svih. I kada je glasačima izgledalo da su iscrpljene sve kombinacije, političari su uspijevali pronaći nove. Narod se umorio i dojam je opće apatije i bezvoljnosti. Rješenje je da svaki od naroda u okviru svoje domene čini ono što može, uz uvjet neugrožavanja drugih, a da se kroz proces dogovaranja traže rješenja za točke prijepora.

Do ovoga će morati doći prije ili poslije. Poslije, kada se dotakne dno, povratak je teži. Dobra strana krize je što ona, doduše uglavnom na grub način, ruši naše iluzije i zablude i dovodi nas u stanje realiteta, a što je pretpostavka za usklađivanje želja i mogućnosti. Narod kaže da sve što ne ubije, to ojača. Nadam se da nećemo čekati predugo, kako “ubijenih“ ne bi bilo previše.

 

Zatvorimo krug i vratimo se Prstenu. Danas i sutra.

Prsten je neprofitna i nepolitička udruga i nema moć. Financiramo se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi. U Prstenu nitko ne ostvaruje nikakvu materijalnu korist. Nemamo plaća, honorara, dnevnica, putnih troškova, niti bilo kakvog oblika naknade. Naša pozicija je pomagačka i činimo koliko možemo. I ljepota i dobrota su u očima promatrača i za one koji je imaju, napravili smo iznimno puno. Oni drugi uvijek vide ono što nije napravljeno. Do sada je Prsten od svojih članova i prijatelja Prstena prikupio nekoliko milijuna kuna i darovao ih u humanitarne svrhe ili uložio u projekte od općeg interesa.

Obitelji s jedanaestero djece izgradili smo kuću, oko osamsto tisuća kuna smo dodijelili poplavljenim područjima u BiH i nastavljamo akciju pomoći. Za poplavljene smo, samostalno i u suradnji s zavičajnim klubovima i udrugama Hrvata iz BiH s područja grada Zagreba, Dugog Sela Rijeke i Osijeka, prikupili i dostavili više od dvjesta tona pomoći u naravi, te lijekova u vrijednosti oko tristo tisuća kuna. Donirali smo sto tisuća kuna za gradnju crkve u Banja Luci, pedeset tisuća kuna za izgradnju studentskog doma u Sarajevu, kupili smo uređaj Kliničkoj bolnici u Osijeku u vrijednosti 137.406 kn, te Općoj bolnici u Slavonskom Brodu u vrijednost od sto tisuća kuna.

Zaklada Prsten je s oko 2.500.000 kn stipendirala 70 studenata i učenika. Novčano i u naravi naši članovi pomažu pojedincima i skupinama kojima je pomoć potrebna. U BiH, Hrvatskoj i Austriji organizirali smo znanstvene skupove, kulturne priredbe, druženja, gospodarske susrete s ciljem pomaganja, ali i poticanja na djelovanje Hrvata u BiH. Organizirali smo i održali susrete gospodarstvenika u Zagrebu, Beču, Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i Vitezu s ciljem poticanja ulaganja u BiH. Naravno, ovdje je važno naglasiti da svojim djelovanjem uporno pokušavamo poboljšati pretpostavke za ulaganja.

Svima nam je valjda jasno da je osnova za ulaganje profit i da niti jedan dobar gospodarstvenik na ovome svijetu ne ulaže ako ne vidi profit. S ciljem poboljšavanja položaja hrvatskog naroda u BiH održali smo nekoliko sastanaka s predstavnicima političkih stranaka iz BiH i Hrvatske, predstavnicima crkve, HKD Napredak, drugih institucija, dužnosnika i osoba iz javnog života. I što je najvažnije, pozivamo sve one koji mogu pomoći da nam se pridruže ili da nas pozovu i mi ćemo se njima pridružiti u djelovanju. Uspjeh je povezan sa smislenim radnim djelovanjem, bez čega i najbolji ciljevi, ostaju samo puste želje.

udruga-prsten.hr/Dinka Martinović Ivurek

 

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi