RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

MOSTAR Na kavi s gradonačelnikom

Napisano 19.12.2010. 23:16

MOSTAR – Odraditi razgovor s gradonačelnikom Mostara Ljubom Bešlićem je bilo jako teško organizirati. Ne zbog toga što nije htio ili želio, nego iz razloga što mu je raspored svaki dan pretrpan obvezama. Kavu smo dugo dogovarali, i odlučili se za četvrtak iza 13 sati. Međutim, sastanak s američkim veleposlanikom se otegnuo, a Bešlić je morao produžiti za Široki Brijeg gdje se otvarao novi pogon FEAL-a. Na otvaranje je stigao i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, veliki Bešlićev prijatelj, pa smo 'kavu' odgodili za kasnije popodnevne sati. Ali druženje s prvim čovjekom hrvatske prijestolnice se oteglo, pa smo razgovor ponovno odgodili. Iza Bandića i otvaranja Bešlić je produžio na završnicu HVIDR-inog Božićnog turnira, nakon kojeg je uslijedilo i prigodno druženje koje je potrajalo.
- Ovako mi je svaki dan. Non-stop obveze. Posla ima preko glave, kazao nam je Bešlić s kojim smo u petak popili i prvu jutarnju kavu u mostarskom kafiću “Jump Jump” u Liska ulici. Svako malo zvonio mu je telefon, pozivi na sastanke, kolegiji, razgovori, obraćanja..., posla preko glave.
Ipak, druženje uz kavu je potrajalo više od sat i pol, a bilo je riječi o svemu. Počeli smo s njegovim ranim djetinjstvom i velikoj ljubavi prema rukometu. Imao je veliki talent, čak je igrao u mlađim kategorijama Jugoslavije. Rođen je 1958. u Mostaru. Nastavu je pohađao u Prvoj osnovnoj školi, a kao dijete igrao se u malom haremu kod džamije u Podhumu, naselju u kojem provodi i djetinjstvo.
- Tamo smo se igrali ja, Baka Slišković, pokojni Salko Duraković, Seno Džolo Jakirović, Eso Zelentrović, ... To su bili lijepi dani dječje radosti, bezbrižnosti..sa Salkom Durakovićem sam sjedio zajedno u klupi u osnovnoj školi. A tu sam se počeo baviti i rukometom. Bili smo prava 'raja' iz Podhuma. Tada su bili ti neki trenuci  raskrižja, Baka je otišao na nogomet, ja na rukomet, Salko na košarku. Moja priča je vezana uz rukomet, što je i moja velika ljubav. Meho Kara je bio veliko rukometno ime na području bivše Jugoslavije i nakon što se prestao aktivno baviti preuzeo je RK Velež i počeo je trenirati sve sastave kluba. Stvorio je jednu veliku bazu po svim osnovnim školama u gradu. Kroz male olimpijske igre su se organizirala natjecanja. Omasovio je i podigao kvalitetu rukometa u Mostaru. Na kraju osmog razreda Prva osnovna škola je postala pobjednikom malih olimpijskih igara BiH u Tuzli, u finalu smo pobijedili ekipu Zavidovića.
Nakon toga sam upisao Tehničku školu i nastavio s rukometom. Sa 16 i pol godina imao sam prvi nastup u Prvoj B ligi, a Jugoslavija je tad bila i olimpijski i svjetski prvak, što znači da sam umalo igrao u najjačoj ligi svijeta. Grad Mostar i pored izvrsnih sportskih rezultata u dvoranskim sportovima nije nikada imao svoju adekvatnu Sportsku dvoranu, pa su RK Lokomotiva (žene) i RK Velež kao domaćini igrali u Nevesinju.  Po završetku srednje škole kao juniorski reprezentativac dobio sam ponudu banjolučkog Borca doći i za izvjesno vrijeme na golu zamijeniti Abasa Arslanagića. Imao sam i ponudu sarajevskog Željezničara. Bio sam u velikoj dvojbi, a presudnu ulogu u tome je odigrao moj otac koji mi je u prijateljskom razgovoru rekao: -Moj sine, sve je to lijepo, ali rukomet je ipak jedan sirotinjski sport i ne možeš zaraditi za život. Razmisli dobro, može se dogoditi da se ozlijediš pa da ništa ne napraviš, ili da završiš školu. Budući da dobro učiš i bolje je da završiš fakultet..., kazao je otac. Razmišljao sam sedam dana i odlučio nastaviti sa školom i igrati za RK Velež. Pored toga sam uz školu imao još zanimanja, išao sam u KUD “Abrašević” i naučio sam svirati harmoniku.
Nakon srednje završavam fakultet, a diplomirao sam 1982. Otac mi je umro kada je imao 54 godine te iste1982., pa sam ja praktično postao hranitelj obitelji. Počeo sam raditi u Srednjoj tehničkoj školi kao profesor. Taj posao je dobar za mnoge ljude, pa i za mene, imao sam i dosta slobodnog vremena, što mi je odgovaralo zbog rukometa. No, s vremenom taj posao mi više nije predstavljao izazov i želio sam raditi u gospodarstvu. U međuvremenu sam išao u vojsku u Zagreb, gdje sam imao ponudu ostati na Tehničkoj vojnoj akademiji, ali s obzirom da mi je mama ovamo bila sama, odlučio sam se vratiti. Pojavio se natječaj u tiskari, ja sam se prijavio i dobio posao. Došao je ubrzo i taj nesretni rat. Onda se život svima nama promijenio.

Kad ste se uključili u politiku?
- Rekao bih tek 2001. I ranije sam bio član HDZ-a BiH, ali ništa značajnije nisam u politici obnašao. Ipak, moram reći da sam radio odgovorne poslove u Ministarstvu obrane u Sarajevu. Ta godina je bila turbulentno vrijeme za hrvatski narod, razdoblje dolaska Alijanse na vlast, kada sam odlučio napustiti taj posao. Tadašnji vrh HDZ-a je prepoznao da u meni ima nešto što je vrijedno za iskoristiti i predložen sam da se aktivnije uključim i obnašam neke političke funkcije. U početku je to teže išlo, stranka me nominirala na neke funkcije, ali tad unutar nje neki nisu baš bili s tim zadovoljni. Ali to nije bitno, sretan sam što tad to nije prošlo. Predlagali su me 2003. u federalnu Vladu kad se formirala, ali ja više nisam bio tad zainteresiran ponovno ići u Sarajevo i tražio sam nešto u Mostaru. U međuvremenu je Neven Tomić podnio ostavku na mjesto dogradonačelnika i stranka mi je ponudila da se nominiram za dogradonačelnika i aktivnije se uključujem u politički život.

Po dolasku na mjesto dogradonačelnika, kakvo ste stanje tad zatekli?
- Bilo je potpuno drukčije. Gradska uprava je bila jedna mala administracija. Imala je svrhu sama sebi, bilo je novca za plaće, niste se morali brinuti o doprinosima, niste imali skoro nikakve nadležnosti izuzev protokolarnosti. Onda početkom 2004. se sve mijenja kad visoki predstavnik donosi Statut i grad nakon toga preuzima određene stvari od općine. To je možda i jedna od najtežih reformi koje se mogu zamisliti. Bilo je vrlo teško u početku. Ljudi nisu mogli shvatiti da trebaju sjediti zajedno, raditi u istim službama, svi su bili na nekim stranama...

Možete li povući neku paralelu između tog razdoblja i danas? Je li se u međuvremenu uspjelo napraviti ono što se namjeravalo?
- Što se tiče Gradske uprave, mislim da jest. Iako mislim da sam ustroj Gradske uprave i nije baš najbolji. Vrlo teško je u Mostaru mijenjati stanje. Kad želite napravite neke promjene, uslijede teška politička previranja, svatko misli da će tu netko nekoga prevariti i vrlo teško je nešto promijeniti, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje jer ekonomsko poslovanje nema alternativa i učinit ćemo sve kako bismo imali još bolju i učinkovitiju gradsku administraciju. Napravili smo brojne poteze, samo što se to brzo zaboravlja.
Htjeli smo raditi laganim korakom, ali da se ne vraćamo unatrag. Mislim da smo u tome uspjeli. Možda su građani nezadovoljni procesom koliko to traje, ali nisu svjesni koja politička previranja i ljudske sudbine stoje iza toga, te kako i na koji način to razriješiti. Kao ilustraciju navest ću samo niz iskoraka. Rodni list se za upise u škole čekao mjesecima, a danas se dobije za dvije minute. Baze podataka nisu postojale, ali sada postoje, iako moram reći da neke još nisu dobro popunjene. Radit ćemo još na tome, na ažuriranju baza do kraja, i nakon toga će se smanjivati gradska administracija. Ali to je nepopularno i onda imamo unutarnje opstrukcije zaposlenika da se to malo razvlači.

Imate li Vi nekih pritisaka kada je u pitanju rješavanje problema prekobrojnih u Gradskoj upravi?
- Prvo, imam problem sa sobom jer nisam osoba koja želi tjerati ljude s posla. Ja sam čovjek koji im želi pomoći, a ne da misle kako ih želim otjerati. No, definitivno je došlo vrijeme da zbog  ekonomskih razloga to moram provesti i to je definitivno najteži dio koji radim. Međutim, moram reći kako sam se za to vrijeme potrudio, potpisao sam ugovor sa sindikatom koji je tražio alternativno rješenje i ja sam napravio preduvjete da ti ljudi mogu dobiti alternativni posao. Ti ljudi ne ostaju na ulici, kao što se obično događa.

Kad će zaživjeti tvrtka Mo parking u koju bi oni trebali biti smješteni?
- Mo parking je već osnovana tvrtka. Ima Nadzorni odbor, u tijeku je natječaj za direktora i izvršnog direktora i njegovim izborom ljudi iz Gradske uprave će prijeći na obuku jer se moraju obučiti za ono što će raditi. Napravit će se sistematizacija, a u međuvremenu će doći i oprema koja će se postavljati po gradu i vjerujem da Mo parking treba zaživjeti u petom mjesecu i da ćemo na taj način dočekati turističku sezonu s uređenim prometom u gradu.

Iz Vašeg kuta gledano, kakvo je trenutačno stanje u Mostaru?
- Rekao bih da je na sceni dio političke krize u BiH vezan uz formiranje vlasti nakon izbora, to se prenosi i na Mostar. Stanje u gradu sigurno treba i može biti bolje.

Dugi niz godina najavljivano je nekoliko većih projekata u Mostaru, no s vremenom je to zapelo zbog političke i financijske krize. Što se sad događa po tom pitanju?
-  Imali smo određena obećanja pomoći s viših razina, ali, nažalost, u prethodnom sastavu županijske Vlade nismo ni za jedan projekt Grada Mostara imali materijalnu podršku, izuzev djelomično za obnovu i rekonstrukciju zgrada.
Kad su u pitanju infrastrukturni objekti, moram reći kako nije bilo nikakvog sluha. Valjda su mislili kako ja dolazim iz jedne političke opcije, a oni su iz drugih, pa da onda ne trebaju pomoći gradu. No, neka se oni zapitaju žive li u ovom gradu i vole li ga. Projekti koji se rade nisu za pojedince i za pojedine stranke nego za građane ovoga grada. Isto tako mislim da više sredstava treba uložiti u sami grad. Što se tiče projekata, mislim da smo otpočeli dobre projekte i kako trebamo nastaviti s njima kako bi Mostar postao grad, a ne jedna kasaba koja nema infrastrukturnih projekata. Intenzivno radimo na rekonstrukciji financiranja gradske sportske dvorane, koja treba biti mjesto okupljanja mladih ljudi u kojima bi imali sportske i kulturne susrete. Zajedno s velikim brojem parkirališnih mjesta, riješit će te probleme u tom dijelu grada.
Kad je u pitanju most Avenija – Sutina, on bi trebao rasteretiti problem prometa. A najvažniji projekt koji se radi, a ne vidi se, jest izgradnja kanalizacijskog sustava s pročistačem. I vjerujem da će građani uskoro vidjeti te radove. Isto tako je jako bitno proširenje Deponije. To su sve bitne stvari za razvoj grada, koji se suočava s određenim poteškoćama.

Koji su najveći problemi u gradu?
- Mostar ima problem naravi koji je teško objasniti, a to je da 'Mostarci o svom gradu govore jako loše'. Sa svim parametrima i usporedbama nije na začelju, ali ga mi sami želimo prikazati na začelju. To je najveći problem samih Mostaraca. Mnogi ljudi koji dolaze sa strane mnogo bolje misle o gradu nego oni koji u njemu žive. Znači, radi se o jednoj potpunoj unutarnjoj frustraciji koju iskazuju na takav način. Istina je da je teško ekonomsko stanje i da je velika nezaposlenost, ali takvo je stanje i u drugim gradovima, i to ne opravdavam uopće, te mislim da trebamo zajedničkim snagama to pitanje promijeniti.

Mostar je specifičan i po tome što neke njegove uspješne građane cijene i priznaju vani, dok ovdje ne uživaju ni približnu popularnost. Zašto je to, po Vašem mišljenju, tako?
- Svi ljudi koji odu iz Mostara uspiju. Navest ću Vam niz primjera. Evo, Baka kad ode u Split, on je kralj. Vaha (Vahid Halihodžić op.a.) kad je u Zagrebu, on je kralj, a Želja Samardžić je u Beogradu, on je također kralj, Boro Primorac u Engleskoj, Enver Marić u Njemačkoj, Duško Bajević u Grčkoj, Zvonko Serdarušić .... Ovdje kada su isti, ti su ljudi obični Mostarci, koji se nešto prave. Tako su ih gledali, iako oni nikad nisu bili obični. Ovo je sredina u kojoj je vrlo teško uspjeti, a još teže da vam priznaju uspjeh. Znači, moramo što prije promijeniti taj stereotip i cijeniti svoje ljude jer na taj način ćemo pomoći sami sebi. Nije dobro tjerati ljude koji mogu doprinijeti afirmaciji grada i materijalnom blagostanju u Mostaru. Ako ne promijenimo tu filozofiju, onda nikad neće biti dobro u ovom gradu.

Unatoč brojnim problemima, poteškoćama, zatezanjima, Mostar valjda ima i neke prednosti. Koje su to?
- Prednosti Mostara su nevjerojatne od položaja, ljepote, prirode, ambijenta, sposobnih ljudi...i samo trebamo to znati uobličiti i prodati svijetu da bismo dobro živjeli. To je put i način da bolje živimo i imamo više posla.

S obzirom da pratimo sve sjednice Gradskog vijeća, dojma smo da se zakonodavna vlast na njima ne može složiti ni oko nekih nevažnih odluka, a kamoli oko nekih većih. Oko svega prorade neki interesi od nacionalnih do političkih.
- Ne bih rekao da se ne može dogovoriti. Ali jednostavno kad se ne želi dogovoriti, onda se prave i određene predstave. Po meni treba mnogi više sjediti i razgovarati mimo sjednica, pa će na Vijeću situacija izgledati mnogo drukčije. Mislim da je to put.

Mnogo se prašine diglo oko (ne)usvajanja regulacijskih planova za Sjeverni logor i Centar 2. Što je sad s njima i hoće li opet doći na Vijeće?
- Nadam se da hoće s malim izmjenama za šest mjeseci. Vjerujem da će se napraviti određeni iskoraci. Isto tako, vrijeme je i za novi prostorni plan. To je najvažniji dokument za razvoj grada.

Pade mi na pamet jedna usporedba. Kao mladić ste bili rukometni golman, branili ste vrata svoje ekipe i bili ste na udaru lopti. Danas ste gradonačelnik i često ste na udaru nas medija, zatim građana, pa i ostalih političkih stranaka.
- To je nemoguće usporediti, ali i na jednom i drugom mjestu se može ukomponirati kao jedna velika odgovornost. Na oba mjesta vi ste ona završnica odgovornosti. Kao golman, ako primite gol, vi ste zadnji, a u političkom smislu, gradonačelnik je gromobran od svega što nije dobro. A kad je nešto dobro, on nije zaslužan.

Slijede nam blagdani. Gdje ćete ih Vi provesti?
- Za Božić svake godine imamo obiteljsko skupljanje. Ove godine smo kod mene, moja i ženina obitelj na ručku, a nakon ručka se malo i zapjeva. Bude jedna lijepa obiteljska atmosfera. Novu godinu ću vjerojatno dočekati s prijateljima na Kupresu, ukoliko mi moje obveze omoguće. Iako, radeći ovaj posao, to nikad nije sigurno.

S obzirom na Vaše obveze, trpi li zbog toga Vaš privatni život? Kako sve to podnosi obitelj?
- Ponosan sam na svoju obitelj. Imam vrlo razumnu suprugu koja me prati i velika mi je pomoć. Dvije kćerke mi studiraju, starija je četvrta godina ekonomije, srednja druga godina prava, a treća kćerka ide u drugi razred Gimnazije. Sve su u Mostaru. Ponosan sam na svoje curice, dobre su učenice, primjereno su odgojene i želim im samo da nastave kako su započele.

Imate li neku poruku građanima?
-Nastojimo čuvati i voljeti svoj grad, ne zagađujmo ga jer samo tako ćemo ga učiniti još ljepšim, a one koji to ne čine, upozorimo ih.  
- Poručio bih građanima da tolerancija, mir i uvažavanje doprinose boljitku. Družimo se i na taj način ćemo se bolje upoznati i ostvarit ćemo ponovno one pokidane veze i niti te zajedničkim radom idemo k zajedničkom cilju, a to je bolja budućnost za nas i našu djecu. Ovom prilikom čestitam građanima katoličke vjeroispovijesti Božić, želeći najbolje u Novoj godini svim građanima Mostar i BiH.

Prošlog studenoga ste bili u Kini, kako je bilo?
- Vrlo zanimljivo. Mnogo drukčije nego što sam imao u zamisli pred polazak. Ipak je to zemlja s ogromnom ljudskim potencijalima, iako mislim da je razvoj Kine nauštrb standarda običnog čovjeka. Ogroman je razvoj, investicije i Kina se otvorila prema svijetu i želi preuzeti jednu od vodećih uloga, ali mislim kako će osjetiti određene poteškoće kad njihovi ljudi koji odlaze u svijet shvate za koliko novca oni tu rade.  

Grad je slabije okićen zbog smanjenih prihoda
- Grad je okićen sukladno svojim mogućnostima jer imamo smanjene prihode. Isto tako, zamolio bih sve one koji napadaju s komentarima kako je grad slabije okićen, a među kojima su i gospodarstvenici koji se nisu previše potrudili okititi svoje objekte, zamolio bih ih da i oni to učine i daju svoj doprinos. U Kini je sve okićeno, a Kinezi ne slave Novu godinu na način kako mi to radimo.

Je li Vam možda žao što se bavite ovim poslom?
- U politiku sam ušao kao u jedan izazov, što je za mene bilo od podijeljenog napraviti jedan normalan grad. I koliko god to netko usporavao, mi idemo prema tome cilju. U Mostaru se i oko najmanjeg incidenta diže panika, dok se u ostalim gradovima gdje ima i čestih ubojstava apsolutno ne priča. 'Ovdje se govori i kad netko nekog krivo pogleda i kad mu opali čvoku'.     

Razgovarao: Dalibor Drlje


Nema komentara

Anketa

Ustavi