• Povratničke tegobe Hrvata (207755)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (168072)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (97030)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94832)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9891
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Na putu do njiva radio četiri mjeseca

U selu Maline općina Travnik umirovljenik Ibrahim Tarakčija sam napravio 2 km puta do njiva

Na putu do njiva radio četiri mjeseca

Iako ima 73 godine, Ibrahim Tarakčija iz sela Maline kod Travnika dao je zavjet svome pokojnom ocu da će napraviti put kako bi se do seoskih njiva moglo dolaziti ne samo konjskim kolima i traktorom, nego i automobilom.
Za četiri mjeseca danonoćnog rada sedamdesettrogodišnji Ibrahim je napravio seoski put kojim smo se provozili i osobnim automobilom. Kad je krenuo u avanturu, svi su mu se smijali.

Zavjet ocu

- Problem dolaska do naših njiva trajao je otkako znam za sebe. Konjska kola su se prevrtala, tako je postao uzak i loš. Iako je put svima trebao, nitko nije ni pomislio da ga pravi, i to ručno, bez ikakvih strojeva.
Kako sam ocu dao zavjet da ću napraviti put, početkom ove godine krenuo sam ga graditi i proširivati. U početku kada su moji susjedi vidjeli da pravim put kako bi i oni mogli doći do svojih njiva, mnogi su mi se smijali iza leđa. Govorili su da sam poludio. Međutim, kada sam napravio prvi kilometar, poneko mi donese sok ili kutiju keksa da se kao malo osvježim i oporavim. Ali nitko ne nudi fizičku pomoć.
Danas, kada vide i prođu ovim putom, mnogi se postide što su govorili kada sam počinjao kopati - tvrdi Ibrahim.

Posebno je zanimljivo da je Ibrahim od svoje mirovine kupovao lopatu, pijuk, kariole, popravljao alat koji se lomio na trasi puta, a sve od svoje mirovine.
 - Što god se polomi, ja moram popraviti ili kupiti novi alat. Bez toga ne bih mogao raditi. Sve sam plaćao od svoje mirovine, ali nije mi žao, dodaje sedamdesettrogodišnji umirovljenik Ibrahim Tarakčija iz sela Maline kod Travnika. U selu ga sada svi slave kao narodnog heroja Drugog svjetskog rata. Kažu da, što nije moglo cijelo selo, Ibrahim je napravio sam, napravio je seoski put dug dva kilometra koji vodi do njiva.

Rad od jutra do večeri

Brat Ibrahima Tarakčija, Ešref, iz istoga sela kod Travnika dodaje:
- Zahvaljujem svom bratu što je napravio ovaj put. Znao je danima raditi od jutra do večeri. Sam, nitko mu nije htio pomoći, pa ni ja. Pomalo se svi sramimo što mu nismo pomogli, dodaje Ešref. Do kraja sljedeće godine Ibrahim planira i pijeskom pokriti izgrađeni put kako bi izgledao još ljepši, a bio i kvalitetniji i bolji.

| VL | HB.org |