Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 10007
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Nema jedne belgijske nacije (2): Povijesni pregled dugoga suživota i neuspjele integracije

Nema jedne belgijske nacije (2): Povijesni pregled dugoga suživota i neuspjele integracije

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 20.10.2010. 10:45

"U Belgiji postoje dvije zajednice. Jedni se zovu Valonci i govore francuski, drugi se zovu Flamanci i govore neku vrstu nizozemskoga. Oni ne mogu živjeti zajedno. Mi bismo nakon rata trebali napraviti dvije države, jednu nazvanu Valonija i drugu Flandrija, a Luxembourg bismo trebali sjediniti s Flandrijom. Što vi mislite o tome?" (Franklin D. Roosevelt, predsjednik SAD-a i Oliver Lyttelton-Lord Chandos iz britanskoga ratnoga kabineta 1942.g)

________piše: Petar Bilobrk | Poskok.info

Kompleksnost belgijske državne strukture odraz je nepostojanja jedne belgijske nacije. Prva četiri članka belgijskoga ustava to nam najbolje predočuju: "1: Belgija je savezna (federalna) država koja se sastoji od Zajednica i Regija. 2: Belgija obuhvaća tri Zajednice: Francusku zajednicu, Flamansku zajednicu i Njemačko-jezičnu zajednicu. 3: Belgija obuhvaća tri Regije: Valonsku regiju, Flamansku regiju i Briselsku regiju. 4: Belgija obuhvaća četiri govorna područja: francusko govorno područje, nizozemsko govorno područje, njemačko govorno područje i dvojezično područje Brisela-Glavnoga grada."

Kaže se kako njezinu kompleksnu strukturu u svim detaljima razumiju samo ustavni pravnici. Međutim, takva europska Belgija ujedno je najbolji primjer povijesne mogućnosti postojanja, trajanja, ali i roka trajanja više-etničkih zajednica (naroda) čak u jednoj visoko demokratskoj državi. Narodi u Belgiji – za razliku od BiH – prakticiraju i uživaju najviši stupanj autonomije i jednakopravnosti, ukratko: demokracije. O osjetljivosti za jednakopravnost govori i jedna naoko nevažna sitnica: Osim što je ustav napisan (ne preveden) na sva tri jezika, u nabrajanju Zajednica i Regija na prvom mjestu stoji ona iz dotičnoga jezika.

Za bolje razumjevanje: Pojmovi "Zajednice" i "Regije" ustvari su eufemizmi za "etničke grupe" i "entitete". U Belgiji, baš kao i u BiH, žive tri naroda odn. tri "etničke grupe" koje se u "naprednoj Europi" tako ne smiju zvati, nego eufemistički "jezične zajednice". Tako je puno lakše, odn. politički korektno reći kako u srcu Europe, u Belgiji, postoje napetosti i konflikti među "jezičnim zajednicama", a nipošto među "etničkim grupama". Taj veoma negativno opterećeni izraz napredna Europa rabi u slučajevima naroda drugoga ili trećega reda, balkanskih, kavkazkih, afričkih i drugih "plemena" i "plemenskih zajednica".

I Belgija je kao i BiH umjetna država. Kao i BiH, Belgija je kroz povijest bila lopta u igri velikih i jakih. I Belgija ima svoje Daytone.

Nakon pobjede nad Napoleonom, tadašnja "međunarodna zajednica" (europske sile) prekrajajući granice na Bečkom kongresu 1815. stvorila je "Ujedinjeno nizozemsko kraljevstvo" u koje je, osim Nizozemske, Velikog Vojvodstva Luksemburg, ušlo i belgijsko područje koje je do tada bilo dijelom Francuske. Nužno je spomenuti kako su i Valonci (govore francuski) i Flamanci (govore nizozemski) katolici, a zajednički (nizozemski) kralj bio je protestant. Većina tadašnjega belgijskoga stanovništva, uključujući flamansku elitu, bila je frankofonska (govorili su francuski) dok je zajednički kralj bio Nizozemac.

1830.g., samo 15 godina nakon njihovoga prvoga Daytona, u Belgiji izbija revolucija. Valonci, naime, nisu nikada želili priključenje Nizozemskoj, nego Francuskoj. Revoluciju protiv nizozemskoga protestantskoga kralja započeli su francuski republikanci i napoleonske izbjeglice u Briselu zajedno s katoličkim klerom. Prosvjedi su bili idejno utemeljeni nedovoljnom političkom zastupljenošću, jezičnim ugnjetavanjem, pitanjima obrazovanja i odgoja itd. Uspjeli su prognati nizozemsku vojsku iz Valonije i zauzeti Flandriju. Proglašavaju neovisnost od Nizozemske i uspostavljaju ustavnu monarhiju. No kad su pobunjenici tražili pripajanje Belgije Francuskoj, usprotivila se "međunarodna zajednica" na čelu s Britanijom.

S vremenom su izbijale nesuglasice između Valonaca i Flamanca koji su se borili za pravo na govor i službenu upotrebu svoga jezika. Flamanski je 40-tak godina kasnije priznat kao službeni jezik i uveden u upravu i školstvo, iako je francuski ostao dominantan, dok je njemački postao službenim jezikom tek 1930.g.

Nakon Prvoga svjetskoga rata Mirovnim ugovorom u Versailles-u (1918.) pobjednici oduzimaju Njemačkoj dio teritorija i naroda i pripajaju ga Belgiji. Tako danas u Belgiji živi 75.000 Nijemca kao treći konstitutivan narod, koji nemaju svoj entitet (kao druga dva naroda), ali imaju svoju kulturnu i upravnu autonomijui to čak s "teritorijalnim diskontinuitetom", – tzv. Njemačku jezičnu zajednicu. Međutim, u sklopu aktualnoga previranja oko novoga ustroja belgijske države, i Nijemci hoće svoj vlastiti entitet. I zamislite: Valonci, na čijem području Nijemci žive, tome se nisu usprotivili, nego su čak rekli kako Nijemci na to imaju potpuno pravo i neka se sami odrede.

Jesu li to "evropski standardi" u koje se kunu bošnjački političari koji u istom dahu izjavljuju kako je hrvatski entitet utopija? A koja tek logika u bošnjačkom obrazloženju: "Kad se to nije moglo 1992. godine zašto bi se moglo 2010." Upravo obratno! Nisu ni Nijemci u Belgiji mogli 1918., jer nisu živjeli u demokraciji, nisu još imali "evropske standarde", a danas ih imaju pa mogu. Zato i Hrvati u BiH to danas moraju moći, upravo primjenjujući i pozivajući se na čarobne "evropske standarde".

Dakle, gledajući povijesno, kao i u slučaju BiH, "međunarodna zajednica" stvorila je Belgiju kao eksperimentalnu državu od dvije etnički čiste jedinice (dva entiteta). Kao i u slučaju BiH, protiv "narodne volje" i nepravedno, trulim odn. neodrživim kompromisom. Na sjeveru Flandrija s 6 milijuna Flamanaca koji govore nizozemski i graniče s Nizozemskom, a na jugu Valonija s 3 milijuna Valonaca koji govore francuski i imaju pola granice s Francuskom, a unutar valonskoga entiteta autonomna njemačka zajednica od samo 75.000. K tome i etnički mješana Briselska regija. (Zbog sličnosti s BiH i radi boljega razumijevanja poslužit ćemo se usporedbom kako je Flandrija ono što je u BiH Republika Srpska, Valonija ono što je Federacija BiH, a Hrvati bi bili zadovoljni da imaju i mrvice one njemačke autonomije u valonskom entitetu i jednakopravnosti u državi Belgiji, iako ih ima skoro deset puta više.

Glavni grad Brisel, ujedno i glavni grad EU, s oko 1 milijun stanovnika nalazi se u flamanskom entitetu. U gradu se kroz cijelu povijest govorilo nizozemski, da bi od 19. st. pod utjecajem "francifikacije" sve više bivao francusko-govornim gradom, što je danas definitivno i postao. Skoro polovica njegova stanovništva su ne-europski muslimanski imigranti – "eurabizacija" je zabrinjavajuće daleko napredovala.

Dok Flamanci sebe drže "nacijom", Valonci općenito nisu. Neki se Valonci osjećaju Francuzima, mnogi nisu. Zato bi raspad Belgije vjerojatno proizveo fragmentaciju Valonije. Nijemci se ne žele pripojiti nezavisnoj Valoniji niti postati dijelom Francuske. Prije bi se želili vratiti Njemačkoj ili pripojiti Velikom Vojvodstvu Luxembourg. Stanovnici valonskih provincija Luxembourg i Namur također bi se rađe pripojili Velikom Vojvodstvu Luxembourg. U tom bi se slučaju Valonija sastojala samo od dvije preostale provincije (Hainaut and Liege).

Interesantno je za nas u BiH znati da takva razmišljanja nisu puke sanjarije. Naprotiv, o tome se u Belgiji govori, raspravlja i analizira javno i otvoreno. Rade se planovi i A i B. Bez uplitanja i prijetnji OHR-a i EU.

Belgija je u 19. i dijelom u 20. st. bila pod jakim frankofonskim utjecajem, što je bilo omogućeno puno jačim gospodarskim stanjem i napretkom u Valoniji (rudnici, teška industrija). Međutim, nakon zatvaranja rudnika i pada teške industrije, ostali su u gospodarskom smislu u praznom prostoru, dok je Flandrija, prilagodivši se modernom dobu, doslovce procvjetala. Konzervativni, tržišno-gospodarski orijentirani Flamanci već se desetljećima tuže kako su prisiljeni subvencionirati socijalistički valonski jug koji unatoč svemu ne pokazuje gospodarski oporavak.

Pokušaje liberalizacije belgijskoga gospodarstva i reforme velikodušnoga belgijskoga sustava socijalne pomoći valonski su socijalisti vetom zaustavljali. Sve je to vodilo jačanju flamanske frustracije što je opet rezultiralo u flamanskom secesionističkom pokretu. Flandrija jednostavno više nije spremna svojim rastućim subvencijama financirati rastući valonski deficit: 4 milijarde eura 1990.g., a 10 milijardi 2009.g. Zato žele presjeći svoje veze s Valonijom da s njima zajedno ne propadnu.

I u gospodarskom smislu postoji jasna podjela sjever-jug. BDP po glavi stanovnika u Flandriji je 40 % veći nego u Valoniji, dok je nezaposlenost 60 % niža. U zajednički belgijski BDP Valonija pridonosi samo 24%, a s 13% sudjeluje u zajedničkom izvozu. Jedine regije u Valoniji u kojima vlada poduzetnički duh su regije koje graniče s Flandrijom kao i njemačke općine.

Ako bi se Flandrija osamostalila, pitanje Valonije prouzrokovalo bi međunarodnoj zejednici veću glavobolju nego pitanje što napraviti s Briselom. Ni Brisel sam za sebe nije održiv. Briselska regija dobiva znatne flamanske subvencije. Flandrija bi Brisel rado prepustila Europskoj uniji, ako bi Unija financirala Brisel, a Flandriju oslobodila toga tereta. No, kako to ne dolazi u obzir, Flandrija se i iz povijesnih razloga osjeća odgovornom za taj nekoć flandrijski grad, te bi samostalna Flandrija preuzela Brisel (koji je ionako na njezinom teritoriju) dajući mu multi-jezični status odn. priznajući jezična prava francusko-jezičnih građana Brisela. EU dakle može s tim računati da će Flandrija subvencionirati Brisel, ali ne i dalje na svoju štetu financirati Valoniju.

Bruxell, 19 listopada 2010.