RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Obljetnica smrti bosanskog fratra mučenika

Napisano 06.02.2012. 10:12

Obljetnica smrti bosanskog fratra mučenika

Tim povodom je u Osovi kod Žepča u nedjelju 5. veljače 2012. služena sveta Misa kojoj su nazočili brojni vjernici rodne misionarove župe i u kojoj mu i dan-danas žive roditelji. Uz župne svećenike fra Jozu Marinčića i fra Antuna Perkovića te nekolicinu drugih svećenika, Misu je predvodio i propovijedao fra Drago Perković, župni vikar u crkvi Sv. Ilije u Zenici, nekadašnji vareški kapelan. Pročitajte ovdje njegovu propovijed izrečenu na ovoj misi.

Sestre i braćo!
Mudar narod ne zaboravlja svoje velikane; uvijek se sjeća svojih  znanstvenika, političara, generala, sportaša, svećenika...U Italiji u  skoro svakom mjestu strancu pokazuje spomen kuću ili muzej nekog poznatog  njihovoga mještanina i ponosni su na to. U nedostatku velikih ljudi na našim se prostorima danas osjeća borba i otimanje za velike ljude. Od brojnih primjera spominjem samo nobelovca  Ivu Andrića i  glasovitoga fizičara  dubrovčanina isusovca Ruđera Boškovića, naše velikane, koje  svojata  Beograd. Slična prisvajanja velikih moreplovaca i otkrivača novoga svijeta i danas vidimo  između Španjolske i Portugala. Evo, doživjeli smo da i našega fra Vjeku  smatraju svojim uz nas i  crnci u Ruandi gdje je radio kao misionar 15 godina. Znamo, Vjeko je ovdje rođen i odrastao kao  najbolji primjer naše vjere i ljubavi prema bližnjemu. Na njega smo ponosni i  želimo ga staviti kao najbolji uzor vjere i ljubavi prema bližnjima  našim  mladim generacijama.

Vjeko je u  najljepšim godinama života studirajući teologiju  u svom srcu osjetio i prihvatio  poziv kojeg je Isus odmah poslije uskrsnuća uputio svojim učenicima: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!“ (Mk 16, 16).
Službu svećenika shvatio je doslovno kao službu „pontifexa“, propovjednika i  graditelja mostova između Boga i ljudi, između bijelih i crnih, između umorne Crkve u Europi i mlade Crkve  u Africi koja tek niče na područjima  pokrivenim franjevačkim projektom „Afrika“.  Svaki mostograditelj  zna kako je to težak posao i koliko truda, znoja i žrtve traži takva gradnja. Prilikom gradnje mosta treba pobijediti  vremenske neprilike, povrede. U  gradnji mostova računa se i na pogibelji, živote koji  će biti ugrađeni u temelje toga mosta. Neki mostovi nose ime svojih poginulih graditelja.

U gornjoj slici prepoznajemo poziv, život i rad  našega pokojnoga misionara fra Vjeke.  On je hrabro gradio most kojim je Krist dolazio do njemu povjerenog puka. On je gradio mostove ljubavi  između njegova dva zaraćena naroda Hutu i Tutsi. U oba naroda najdraži su mu bili oni koji su bili progonjeni i najviše patili.  Jednako ih je  volio i na sve je načine čupao korov mržnje koji je  dugo tinjao između ta dva naroda. Kad su  1994. zaratila ta dva velika plemena  u Ruandi, Vjekina se biskupija i župa na periferiji glavnoga grada Kigalija pretvorila u prostor nečuvenog  masakra i nasilja. Svi su bijelci na vrijeme napustili  Ruandu. On je ostao jedini sa svojim narodom i s jednima i s drugima, pomažući svima. On je bio njihov dobri  nasmiješeni „bijeli anđeo“. Osobno sam čuo brojne  pohvale Vjekinog rada i života i gledao velika djela koja je za kratkog života učinio. Mnogima je spasio živote i još je više mnogima olakšao ratne i poratne teškoće. Čovjek ljubavi i svjedok velikog zločina ubijen je 31. siječnja 1998. Našu želju da Vjekino tijelo prevezemo i sahranimo u Osovi, pretekla je ljubav njegovih župljana koji su ga odmah sahranili uz oltar u crkvi koju je Vjeko gradio,  vjerujući da im se ništa zlo ne može više dogoditi dok je on s njima.  Očito, nekima je smetao svjedok ljubavi i očevidac zločina, trebalo je obrisati tragove krvi i genocida...

Vjeko je bio svjestan  da mu je život u opasnosti. Ali on je ostao govoreći: - Ako se i ja povučem, tko će ovom narodu pomagati?
Vjekinu je smrt na nedjeljnom Angelusu svijetu objavio sveti otac blaženi Ivan Pavao II.

Fra Vjeku je ljubav prema Kristu i čovjeku odvela u Afriku. Ta je ljubav bila jača od napora svagdanjeg života, od bijede i siromaštva koji vladaju Afrikom, od straha i patnje koju donosi rat. On je živio ljubav koja je sv. Pavla i tisuće drugih propovjednika-mučenika  vodila kroz pogibao i nevolje samo da se navijesti i živi Riječ Božja koja čovjeka spašava. Pavao se pita: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja?  Ili tjeskoba?  Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? (Rim 8, 35). 
Fra Vjeku ništa nije moglo rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu koju je nesebično svjedočio,  živio i darivao bratu čovjeku s kojim  je dijelio zlo i dobro u svome kratkom misionarskom životu.
Zahvalni smo Bogu za fra Vjeku, što je rođen od nas i pozvan da  dar vjere u Krista, koju smo mi  davno primili, prenese drugima „koji još za Krista ni čuli nisu“.
                                                                                    
Fra Drago Perković

| zupavares.com|  HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi