RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Podnesena kaznena prijava protiv Stjepana Mesića zbog ratnog huškanja

Napisano 29.01.2011. 15:05
Dikobraz

CROATIA LIBERTAS
NEVLADINA ORGANIZACIJA
Dr. Ante Starčevića 68, E-1, 00387/(0)63/459-191
88000 Mostar, Bosna i Hercegovina
NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO
Croportal.ba
 
12322-TGHRRE-11-OC
29.01.2011. 
 
DRŽAVNA AGENCIJA ZA ISTRAGE I ZAŠTITU – S I P A

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE - DORH
 
 
Predmet: Kaznena prijava
 
 
1.     Stjepan Mesić, bivši predsjednik Republike Hrvatske, selo Orahovica bb Republika Hrvatska
 
Bivši predsjednik Republike Hrvatske u interviwu datom sarajevskom Oslobođenju dana 29.01.2011. (u privitku) počinio je više kaznenih djela predviđenih zakonima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske posredstvom javnih medija, sredstava javnog informiranja i drugih medija.
 
U interviewu, on kaže: “ …Nitko razuman ne može prihvatiti razbijanje jednog od sadašnjih entiteta na račun, recimo, Bošnjaka. Kada bi se tu morala uspostaviti nova granica, ona bi se mogla uspostaviti samo ratom. Jer, nema drugog modela po kojem bi se mogao razbiti taj entitet, odnosno taj dio Bosne i Hercegovine. A ako bismo išli na onu Tuđmanovu Herceg-Bosnu, od nje bi ostala samo zapadna Hercegovina, a to znači da bi se Hrvati, u suštini, sveli na jednu beznačajnu skupinu. Ovo bi odgovaralo isključivo nosiocima vlasti, političkoj eliti koja se nekada zalagala za razbijanje Bosne i Hercegovine, a sada bi dočekala nekakav svoj uspjeh, da bi u jednom takvom malom okruženju mogla ima ti vlast. Politička elita, a ne Hrvati u Bosni i Hercegovini, takvim potezom bila bi zadovoljena.

Ali, što je s Posavinom, srednjom Bosnom, što je sa Sarajevom? A pri svemu tome kao da se zaboravlja da je za najveći dio problema kriv Milošević sa svojim ratnim planom i ciljem da osvoji 63 posto teritorija BiH. Za ostvarenje tog cilja trebalo mu je inicijalno “paljenje“ u Hrvatskoj, da bi rat premjestio u Bosnu i Hercegovinu. Nije ostvario ovih 63 posto. Ali, gotovo da jest.  I sada su na djelu oni koji nastavljaju Miloševićevu politiku, koji nastavljaju politikura zbijanja Bosne i Hercegovine, jer ne priznaju Sarajevo za glavni grad, smatraju da BiH ni je konstanta. Za njih je očito konstanta ono što su učinili oni koji su u Haagu, ili se spremaju ići u Haag. Zar zaista baš ti koji su etnički čistili BiH sada trebaju kreirati ukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini?...”
 
Također, u izjavi koje su prenijele domaće i strane Agencije, koja se nalazi na Internetu i agencijskim arhivama,  od 08.02.1010. stoji izjava Stjepana Mesića koja je ponovljena dan kasnije 09.02.2010. u kojoj se kaže:
 
“ … Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ponovio je danas da bi presjekao "koridor" u BiH u slučaju izdvajanja RS iz sastava Bosne i Hercegovine, tvrdeći da on nije ratnohuškač već da su to oni koji nagovaraju Milorada Dodika na raspisivanje referendum.
 
Mesić je priznao da je početkom rata u Hrvatskoj tražio da dođu snage za preventivu kako bi se JNA preplašila ako bi napala Hrvatsku, a što su Ujedinjene nacije odbile, i istakao da bi to opet tražio i u vezi BiH.
- Hoće li to napraviti NATO, vojska BiH ili Hrvatska vojska, zna se ko o tome odlučuje - rekao je Mesić u razgovoru za Hrvatski radio i istakao da je Daytonski sporazum garant BiH, a da bi on presjekao "koridor" u slučaju izdvajanja RS iz BiH….”
 
Ova izjava je direktna objava rata i predstavlja ratno huškanje naših naroda I ostalih u BiH te poziv na nova nesretna previranja.
 
Zašto bi se unutarnje administrativne granice morale rješavati ratom ako se tri naroda mogu dogovoriti zajedničkim jezikom na miran način? Stjepan Mesić na najbolnijem mjestu nakon 20 godina iza krvavih nesretnih sukoba poziva na nove ratove jezikom mržnje izraženim preko sredstava javnog informiranja u BiH gdje i nakon više desetljeća na snazi vrijede krvne osvete, krvave odmazde i gdje svaka prijetnja ratom može potaknuti iznova nova nesretna previranja i ratove na čijem čelu se Stjepan Mesić nalazio i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. 
 
Poradi počinjenja kaznenog djela opisanog u kaznenom zakonu BiH (Član 163. Kaznenog zakona Federacije i BiH kaže da tko javno i otvoreno izaziva ili raspaljuje narodnu, rasnu, vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji BiH i BIH kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina. i RH, širenje međunacionalne i narodnosne mržnje, poticanja na širenje mržnje među našim narodima, direktnog poticanja na rat i ratne sukobe u BiH.
 
U članku 4. KZ Republike Hrvatske počinjeno je djelo "svako širenje ideja zasnovano na rasnoj nadmoćnosti ili mržnji, poticanje na rasnu diskriminaciju, svaki čin nasilja ili poticanja na nasilje protiv bilo koje rase ili grupe osoba druge boje kože ili etničkog porijekla, kao i pružanje bilo kakve pomoći rasističkim aktivnostima, uključujući i financiranje". Treba ovdje uzeti u obzir kako je upravo Republika Hrvatska dala sredstva i materijalno tehnička sredstva za Ured predsjednika u mirovini te kako je ovo djelovanje suprotano Međunarodnim zakonima i Američkom patriotskom aktu o financiranju organizacija koje potiču na nasilje i terorizam.
 
Kazneni zakon Republike Hrvatske u nekoliko odredbi sankcionira javno diskriminiranje i rasizam. Članak 106. propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina onome tko na temelju razlika definiranih u članku 14. Ustava RH "uskrati ili ograniči slobodu ili prava čovjeka i građanina utvrđeno Ustavom, zakonom ili drugim propisom".

Međutim, za razliku od članka 106. KZ-a, koji je u potpunoj suglasnosti sa člancima 14. i 15. Ustava, koji zabranjuju diskriminaciju, članak 174. KZ-a, koji kaznenim djelom čini "govor mržnje", nije usklađen sa člancima Ustava o zabrani diskriminacije, te s člankom 39. Ustava, koji zabranjuje javno pozivanje na rat i nasilje, rasnu mržnju i netrpeljivost. Naime, u paragrafu (1) članka 174. stoji: "tko na temelju razlike u rasi, vjeri, jeziku, političkom ili drugom uvjerenju, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, spolu, boji kože, nacionalnosti ili etničkome podrijetlu krši temeljna ljudska prava i slobode priznate od međunarodne zajednice kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina". U sklopu pozitivnih antidiskriminacijskih mjera, obje države (BiH i RH) moraju putem sudova i drugih državnih institucija osigurati odštetu osobama koje su oštećene rasnom diskriminacijom (članak 6.), dok obrazovne, informativne i kulturne institucije trebaju poduzeti mjere za borbu protiv predrasuda i promovirati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među narodima i rasnim i etničkim skupinama (članak 7.). Ove su mjere detaljno razrađene u UNESCO-voj Deklaraciji o rasi i rasnim predrasudama iz 1978. godine.
 
Statutima ad hoc Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Ruandu (MKSR), te Statutom stalnog Međunarodnog kaznenog suda (MKS) također se predviđa zakonsko kažnjavanje poticanja – uključujući i verbalnog, na neki od zločina nad kojima sudovi imaju nadležnost. Tako se u članku 4. Statuta MKSJ-a kaznenim djelom smatra "direktno i javno poticanje na djelo genocida", dok Statut MKS-a individualnom kaznenom odgovornošću smatra svako "naređivanje, olakšavanje, nagovaranje ili poticanje na (takav) zločin koji se je dogodio ili je bio planiran" (članak 25.). Člankom 2. Statuta suda za Ruandu kaznenim djelom smatra se i svako "direktno i javno pozivanje na genocid". Vodeći se ovom odredbom ovaj sud je po prvi put nakon suđenja za nacističke ratne zločine u Nuremburgu osudio “govor mržnje” kao ratni zločin, kada je dva radijska i jednog novinskog rukovoditelja osudio na doživotni zatvor jer su putem svojih medija svakodnevno poticali genocid. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu također može, na osnovu zabrane diskriminacije u Europskoj povelji za ljudska prava, procesuirati "govor mržnje" kao oblik rasne diskriminacije.


Nema komentara

Anketa

Ustavi