Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Hrvati u Goraždu

Hrvati u Goraždu

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 18.01.2012. 09:20

Hrvati u Goraždu

Fra Stipan Radić, onaj svećenik od kojeg Sektor očekuje javnu ispriku, u tekstu o Tonici je rekao da je 1971. u Goraždu bilo 179 Hrvata. Trideset godina kasnije, dakle 2001, župne knjige bilježe ih 85. Prošle, 2011. po crkvenom popisu s Tonicom i njezinim sinom ih je 20. Hoće li za deset godina, umjesto Hrvata u Goraždu, ostati samo pomen Drinskim mučenicama

Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje

S prvim danima ove godine, Oslobođenje se pozabavilo pričom Tonice Matović, Goraždanke koja ne radi, živi sa sinom i to od 42,60 konvertibilnih maraka koje dobiva kao invalidninu. Tonica ima kuću, na kojoj krov prokišnjava, a dijelom se i urušava. Povod kolegici Edini Kamenici da se bavi ovom pričom nije bilo majstorstvo preživljavanja s 42,60 KM, već odbijenica koju je Tonica dobila tragajući za donacijom za popravak krova.

Tonica je odbijena uz obrazloženje općinske komisije koje je kolegica Edina citirala: Tonica, naime, nije dospjela ni do rang-liste jer je „javni poziv bio raspisan za obnovu i rekonstrukciju objekata za povratnike bošnjačke i srpske nacionalnosti“, a Tonica se, podsjeća je komisija, „deklarirala kao pripadnica hrvatske nacionalnosti“. Da priča bude tužnija i od činjenica koje je grade, potrudio se Sektor za informiranje i odnose s javnošću općine Goražde. Svim medijima uputili su demanti, potkrijepivši ga dokumentima koji su, smatra gospodin Sektor, dokazi da Hrvati u Goraždu nisu ugroženi.

Pozabavimo se malo dokumentima: ključni argumenti uvaženog gospodina Sektora su odluka Komisije za izbjeglice i raseljene osobe BiH o dodjeli sredstava povratnicima i lista identificiranih prioritetnih područja za obnovu individualnih stambenih jedinica povratnika u 2009. Na toj listi zaista stoji da je Goraždu namijenjeno ukupno 550.000 KM, od toga 300.000 pod B i 250.000 pod S, dok pod stavkom H nema para. Administrativni jezik je neumoljiv, što će reći da su B, S i H ustvari konstitutivni narodi u ovoj zemlji. Gospodin Sektor je bio revnostan pa je medijima poslao i dva ugovora kojim neumoljivo dokazuje da je Tonica već dobila donacije - prvi put 2003, a potom 2006. Da ne nabrajam kilograme cementa i broj crepova, dovoljno je reći da se prvi put Tonica potpisala pod sporazum kojem u naslovu stoji „male donacije“ te da obuhvata devet stavki građevinskog materijala. Tri godine kasnije, Tonica je dobila ravno cijelih 800 KM koje su bile namijenjene da plati radnicima ugradnju tog materijala.

Gospodin Sektor nedvojbeno zaključuje da je priča o Tonici nanijela štetu i narušila ugled općine Goražde, pa on, tj. Sektor, očekuje javnu ispriku kako Tonice, tako i fra Stipana Radića, svećenika koji se zgrozio nad objašnjenjem općinske komisije o odbijanju Tonice zato što je H, a ne B ili S, kako stoji u pozivu. Sektor naglašava dobru suradnju s Katoličkom crkvom, pa se još poziva na beatifikaciju i obilježavanje stradanja pet časnih sestara. Za one sa slabijim pamćenjem, časne sestre, poznatije kao Drinske mučenice, stradale su u Drugom svjetskom ratu. Kako sam potpuno sigurna da beatifikacija nije u općinskoj, već crkvenoj nadležnosti, moram priznati da mi nije jasno otkud Drinske mučenice u priči o Tonici? Obilježavanje njihova stradanja naprosto ne prihvaćam kao argument koji govori u prilog tezi da Hrvati nisu ugroženi u Goraždu jer - u protivnom - otvara se prilično morbidno pitanje: zar se pomenima mrtvim dokazuje kako živi nisu ugroženi?

Tonicin krov i dalje prokišnjava. I on je krunski dokaz da su Tonica i njezin sin životno ugroženi. Posla nemaju, žive od 42,60 KM i to znači da su egzistencijalno odveć ugroženi. Fra Stipan Radić, onaj svećenik od kojeg Sektor očekuje javnu ispriku, u tekstu o Tonici je rekao da je 1971. u Goraždu bilo 179 Hrvata. Trideset godina kasnije, dakle 2001., župne knjige bilježe ih 85. Prošle, 2011. po crkvenom popisu s Tonicom i njezinim sinom ih je 20. Hoće li za deset godina, umjesto Hrvata u Goraždu, ostati samo pomen Drinskim mučenicama? Onda će, zaista, Sektor s punim pravom obilježavanjem njihova stradanja argumentirati svoju tvrdnju da Hrvati u Goraždu nisu ugroženi.

No, nije ovo samo priča o Goraždu i općinskoj administraciji. Gospoda sektori suvereno stanuju u svim administracijama, nemaju imena i prezimena, oni su armija budžetskih korisnika općinskog, kantonalnog, entitetskih ili državnog nivoa, smješteni u tople kancelarije, sa plaćama osiguranim kolektivnim ugovorima, sa regresima i plaćenim radom u komisijama, sa uvijek reguliranim radnim vremenom dovoljno kliznog karaktera da stignu u pauzi poobavljati i pokoju od onih bizarnih sitnica, poput odlaska na pijacu. To što su vojnici administracije kompjuterizirani i informatički opremljeni, znači i da njima nikada ne treba objašnjavati što znači B, što S, a što H, ali također znači da od njih niko nema ni prava očekivati da oni u svojim tabelama prepoznaju obične ljudske sudbine a kamoli urušene krovove. Administraciji je posao da bude neosjetljiva na ljude, nacije i boju kože, njihovi šefovi su ti na čijim plećima ostaje obaveza da stvore ambijent u kome su i B i H i S jednaki.

Istina je da su u današnjoj Bosni i Hercegovini u pravilu - zavisno od prostora - jedni jednakiji od drugih, kao što je također istina da je to postalo normalno. Ljudske vrijednosti su danas uzdrmane, rekao bi banjalučki biskup Franjo Komarica, i potom se posvetio molitvi za Tonicu Matović.

| Oslobođenje | HB.org |