RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Je li bilo bolje za vrijeme druga Tita?

Napisano 29.12.2012. 07:04
Sarajevo: Drug Tito u Titovoj ulici

Je li bilo bolje za vrijeme druga Tita?

Nekad i sad - BiH četiri desetljeća ranije: SLOBODNA BOSNA je pretražila Povijesni arhiv BiH i arhiv sarajevskog „Oslobođenja" kako bi usporedila pisanje ondašnjih i današnjih novina i saznala je li se, zaista, živjelo bolje u Titovoj Jugoslaviji

Piše: Nedim Hasić, Slobodna Bosna

Naši stari kažu, otprilike, ovako: lijepi Tito, nekad se živjelo bolje. Kad upitate zašto, sjećajući se kako niste mogli nigdje kupiti Coca-Colu u konzervi pa ste je, kad bi vam je donio s puta, što je bio izgovor za komšiluk kada bi se tajno išlo u Trst, pili iz dva-tri navrata pa onda pažljivo rezali da u nju ostavljate olovke, ljutito bi uzvraćali. Standard je bio bolji. Od plaće se išlo na more. Imali smo bolovanja. Plaćene škole i zdravstveno. Svaki petak u kafanu naveče. Sva su djeca išla u vrtiće. Nije bilo privatnih škola. Svako je dobio stan od firme. Ili makar kredit za kuću. Bogati su nas poštovali, a neprijatelji respektirali.

SRCE, RUKE, USTAŠA:

Dobro. A onda pitate oca što je u pola noći, po kiši išao istovarati cement sa voza jer se na njega čekalo mjesecima kako bi sagradio kuću za koju je dobio kredit od firme. Što su ljudi, ako je bilo posla za sve, bježali mahom na „privremeni rad u inostranstvu". Sa kojeg se danas vraćaju samo njihova djeca i to na sedam dana odmora godišnje, u audijima iz kojih svira Halidov CD i iskaču djeca koja govore samo njemački. Viču jedni drugima shatzi, shatzi ali nose dresove na kojima piše Džeko. I jedva čekaju kupanje u Antaliji. Da, imali su posao, kažete ocu, ali si morao s majkom nakon sedmica i sedmica moljakanja i plakanja otići u Planiku da ona ispuni hrpu čekova i kupi Draženove toptenke. Otac, već pomalo ljutit, jer mu se Sarajevo pati sa nekakvim Radnikom iz Bijeljine (fudbal je, zaboga, bio samo kad je on gledao Papeta ili Spensera Musemića) kaže da su on i mati od svojih plaća odškolovali dvoje djece, kupili polovnog golfa dizelaša i nezahvalna derišta vodili na more, da ne bi postali astmatičari iz sarajevskog smoga. Onda ga priupitate što su mu direktora zatvorili na 15 godina zbog „privrednog kriminala", što poljoprivrednici nisu imali penziju do pred sami rat, što je partija bila jedini autoritet i što se u zatvor išlo zbog delikta mišljenja. I što se, kad je bila tako dobra, zaboga, ta zemlja krvavo raspala. Što su se klali ljudi koji su se ženili jedni drugima, bili kumovi svojoj djeci. I kakav bi tek rat bio danas kada njihova djeca koja se i ne sjećaju rata žive u podijeljenoj zemlji i znaju samo za svoje. Tada je već bijesan, jer Sarajevo gubi na nekakvoj livadi a idilična slika njegove mladosti nestaje pod navalom pitanja. „Eto, nek vi znate jel' bilo bolje." Ne znamo, nečega se tek sjećamo, ali znamo ko zna. Historijski arhiv BiH i primjerci Oslobođenja iz 1972. godine. Godine blagostanja, kako kažu svi, koja je počela Titovim slikama na naslovnici sa novogodišnjeg derneka u Ljubljani. Jednostavna usporedba tadašnjih dešavanja i onoga o čemu nas novine (televizija, portali, facebook) bombardiraju danas. Ništa ne sugeriramo, tek uspoređujemo. Da li je, stvarno, bilo bolje za vrijeme druga Tita. Iako se tako ne čini, statistika je neumoljiva pa kaže da je bilo više ubistava i samoubistava tada nego danas. No, o tome se nije pisalo na prvim stranama, to nisu bile top teme portala. Manje je bilo saobraćajnih nesreća. Ali bilo je manje i automobila. Tačno, blesavi je Mevlid Jašarević pucao na američku Ambasadu u Sarajevu usred bijela dana. Ali su te 1972. godine, u junu, po srednjoj Bosni pucali kasnije pobijeni pripadnici ustaške organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo, poznatije kao Bugojanska grupa. I to tek nakon što je, nakon okršaja sa njima, poginulo 15 jugoslavenskih vojnika, teritorijalaca i milicionera. Samo je jedan od njih, Bugojanaca, Ludvig Pavlović, osuđen na 20 godina zatvora.

Na smrt je osuđen i Miljenko Hrkač, zbog postavljanja bombe u beogradskom kinu pa mu je te 1972. godine obnovljeno suđenje. Pohapšeni su gvardijan samostana u Tuzli Rafael Boršić te Zvonko Bošnjaković i Vladimir Divković jer su u zemlju unijeli ustaški materijal. Općinska je organizacija na partijskom sastanku u Srebrenici osudila pojačano djelovanje klera, ocijenivši opasnom činjenicu da su u tom gradu, u posljednje tri godine, izgrađene tri crkve i četiri džamije. Danas se, kazat će stariji, kradu milioni, političari su korumpirani i dobijaju stanove i auta za glas u Parlamentu. Tačno. Ali su u to vrijeme stranice novina bile prepune detalja sa suđenja direktorima društvenih preduzeća za milionske pronevjere novaca kojima su gradili vile i plaćali švalerke. Suđeno je čak i direktorima kina, kao Tuzlaku Hamdi Hadžiefendiću, koji je nekakvom privatniku prodao stolice iz dvorane. Danas se gine na putevima, pješaci stradaju u gradovima pod točkovima bijesnih automobila još bjesnijih vozača. No, tada se ginulo u zraku. Avion JAT-a, DC9 srušio se iznad Češke. Poginulo je svih 22 člana posade i putnika. Preživjela je samo stjuardesa Vesna Vulović. Danas svaka budala, kazat će naši roditelji, može doći na televiziju i lupetati šta joj god padne na pamet. Jeste. Ali je u vrijeme dok se slavio naslov prvaka Jugoslavije nogometaša sarajevskog Željezničara ili dok se u Banjoj Luci ili Zenici skupljao novac za angažman centarfora Zorana Smileskog i Alojza Renića uhićeno i osuđeno više od dvije tisuće Hrvata zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću a u toj republici zavedeno skoro pa opsadno stanje.

EKONOMIJA, PROSPERITET:

Otvaranje novih pogona, uspjesi kompanija u inozemstvu nisu posebno naglašavani u bh. medijima. Tekstovi o novim radnim mjestima opremani su i plasirani kao da je to sasvim normalan dio svakodnevnice, pa nije ni čudo što je na isti takav način plasirana i vijest o dolasku Rinoja Kana, direktora Međunarodne banke za obnovu i razvoj u Jugoslaviju i njegovim pregovorima sa o uslovima novog kredita iz Washingtona. Rudari srednjobosanskih rudnika premašili su plan, u Kaknju su započeti radovi na gradnji cementare, otvoren je „auto-put" iz Tuzle ka Bijeljini a iz banjolučkog Jelšingrada su ponosno objavili kako su polovinu svojih proizvoda plasirali za devize. U aprilu je, zbog Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu, počela obnova sarajevskog hotela Bristol koji će tako dobiti 360 stalnih i 144 pomoćna ležaja. Konjuh iz Živinica isporučio je milion stolova i predstavio planove za gradnju nove tvornice. Energoinvest je u Zambiji sklopio dva i pol miliona dolara vrijedan posao gradnje dalekovoda. Iz Izraela je došla ponuda za kupovinu 100 hiljada litara čuvene kladanjske Muške vode. U Čelincu su banjalučki Rudi Čajavec i američka korporacija Iton otvorili 105 miliona dolara vrijednu fabriku. Jablanički Granit je u Mađarsku izvezao kamen vrijedan 200 hiljada dolara a radnici su odlučili samodoprinosom graditi novu halu. U Doboju je dogovorena gradnja nove tvornice dalekovoda, visočki Viteks u Prozoru je otvorio pogon sa 200 radnih mjesta. Jedna od najznačajnijih vijesti stigla je iz Moskve. Energoinvest je kupio 130 miliona dolara vrijedne mašine koje će instalirati u novoj tvornici glinice u Zvorniku. Ukupan posao bio je vrijedan 200 miliona dolara a Energoinvest nije plaćao gotovinom za mašine koje su donijele posao za 10 hiljada radnika. Rusima su isplaćivane narednih deset godina u naturi, boksitom i glinicom za njihove pogone. Zenica se pohvalila kako je zaposlila 800 pripravnika, Feroelektro je izvezao mašine u Južnu Koreju, a u Lukavcu su najavili proizvodnju milion tona cementa za tu 1972. godinu. Prema podacima Saveznog izvršnog vijeća, priliv deviza u Jugoslaviju iznosio je milijardu i 178 miliona dolara.

U isto vrijeme, Gorenje je izvezlo robu vrijednu 27 miliona dolara, a počela je i gradnja bihaćke Mljekare vrijedne osam miliona dolara. Sarajevska Fabrika duhana tržištu je ponudila Drinu sa filterom, čija je kutija koštala 3,8 dinara, dakle, manje od današnje jedne KM. Krajem februara Hazim Hasić, generalni direktor tuzlanskog kombinata Sodaso, iznio je plan za gradnju tvornice deterdženata koja će poslovati u sklopu kombinata i godišnje proizvoditi 50 hiljada kilograma sredstava za higijenu. (Šta bi Hazim danas rekao da vidi radnike Dite koji mjesecima na kapiji firme čekaju svoje plaće, lako je zamisliti.) Početkom marta republička vlada utvrdila je budžet BiH za tu godinu. Iznosio je milijardu i 500 miliona dinara a kako je predloženo, više novaca trebalo je biti izdvojeno za kulturu te boračku i invalidsku zaštitu. Dok je vlada raspravljala o budžetu, Privredna banka Sarajevo s ponosom je predstavila svoje prve računare. Naručeni su iz kompanije Anker iz njemačkog Bielefelda i trebali su pospješiti nivo usluge uposlenika. Jugoslavija je, kako je saopćeno iz SIV-a a prenio Tanjug, te godine zabilježila najveći rast izvoza do tada. Izvezeno je robe i usluga u vrijednosti od šest milijardi i 148 miliona dinara a najveći rast izvoza zabilježila je Bosna i Hercegovina, s 37 procenata u odnosu na period ranije.

CRNA KRONIKA:

Listanje sarajevskog Oslobođenja iz 1972. godine pokazalo je kako su sudari, saobraćajne nesreće, džeparenje i provale u stanove i kioske bili najčešćim uzrokom akcija pripadnika tadašnjeg SUP-a. U to vrijeme, bez internetskih portala, blogova, Facebooka i ostalih "novih medija" bilo je lako steći osjećaj relativne sigurnosti života u Sarajevu, jer su vijesti o ubistvima i presudama za takve zločine bile plasirane na nekoliko redova, u donjem dijelu sarajevske hronike. Doduše, valja priznati kako su organi gonjenja u to doba bili iznimno angažirani a kazne sudova poprilično visoke. Tako je izvjesni Sead Hajdarević osuđen na pet i pol godina zatvora zbog nekoliko provala u stanove i pljačku blagajne benzinske pumpe. Ubistva su se tada, barem sudeći prema pisanju novinara Oslobođenja, dešavala samo zbog međe, konobarica ili nesretnih ljubavi. Tako su zaratile dvije čobanice iz Bosanske Krajine, 17-godišnja Danica Berak i godinu mlađa Bosiljka Kuzmić, obje zaljubljene u istog momka, Danica je Bosiljku nanamila u šumu, tvrdeći da su u njoj duhovi. "Hajde sa mnom, nešto mi se priviđa", kazala joj je. Bosiljka baš i nije vjerovala, ali je krenula a u šumarku ju je Danica zatukla drškom od sjekire. Tuzlaci su se iščuđavali izvjesnom Milenku Glišiću, „nepopravljivom povratniku u djelu" koji je zbog različitih razbojništava, uglavnom provala u stanove, osuđivan trinaest puta na ukupno 23 godine zatvora. U isto vrijeme sarajevski je sud okončao hajdučiju Ismeta Hasanovića, koji je pljačkao trafike i napao dvije žene u parku.

Osuđen je na osam godina zatvora. Zbog konobarice iz sela u blizini Orašja na 14 godina osuđen je Ivo Marić koji je nakon dobacivanja u kafani zbo nožem suparnika iz istog sela. Čini se, barem po člancima iz hronike, kako su otimanje ženskih torbi, provale u kuće i pljačkanje benzinskih pumpi bile najopasnije aktivnosti „nesolidnih", kako ih se tada nazivalo u medijima. Sa zabrinutošću se, uz osvrt beogradskih psihologa, piše i o porastu maloljetničkog kriminala i prvim saznanjima o uživatelja narkotika. Zbog izgreda i tuča novinari su se zainteresirali i za popularna okupljališta mladeži u to doba, pa su posjetili disko klub Bakus u vlasniku Šabana Toskića i porazgovarali sa redarima. Redari su bili Šućro Pašić, „strah i trepet za nesolidne", i karatista i student stomatologije Ibro Begeta. Četiri decenije kasnije, Begeta je jedan od najpoznatijih sarajevskih stomatologa. Psi lutalice su i tada izazivali zgražanje građana koji su apelirali na njihovo uklanjanje sa ulica a pravi skandal izazvala su trojica mladića koji su napravili nešto do tada nezamislivo. Bacili su petardu u punom tramvaju sarajevskog GSP-a, čemu je Oslobođenje posvetilo skoro frtalj svoje hronike. Nešto kasnije, raspisali su se i o nesvakidašnjem ponašanju klinaca novouseljenih solitera na Čengić Vili. Naime, nakon učestalih pritužbi građana da se liftovi često kvare, otkriven je i uzrok. Snalažljiva omladina isključivala je liftove a onda, „za tri stoje" gospođama u godinama iznosila cekere i kese na više spratove. Nakon što je ovakvo ponašanje osuđeno a vinovnici pozvani na samokritiku, nadležni organi obrazovanja donijeli su odluku o besplatnim sendvičima u školama. Deset hiljada sendviča za školarce pripremali su radnici UPI-ja.

TOP GEAR:

Republičko izvršno vijeće donijelo je te godine odluku o najnižem i najvišem iznosu plaća u Bosni i Hercegovini. Tako je određeno da najmanja plaća iznosi 750 a najviša 6500 dinara. Po tadašnjem kursu, jedan dolar vrijedio je sedamnaest dinara, a stotinu njemačkih maraka vrijedilo je 552 dinara. Dakle, plaće su bile u rasponu od 140 do 1.200 maraka. Automobili su se kupovali nakon petomjesečnog čekanja iz kragujevačke Crvene zastave a bilo je to vrijeme kada se pojavio na tržištu jedan od ponosa jugoslovenske automobilske industrije, Zastava 101, u narodu poznatiji kao kec ili stojadin. Prvi 101 u Sarajevu isporučen je auto-električaru sarajevskog Feroelektra, Dervišu Šutroviću. „Štedio sam dvije godine i sretan sam što su kolege odlučile da meni bude isporučen prvi", kazao je sretni Šutrović. Na auto-pijaci polovnjaka najviše je bilo zastava 750, odnosno, fića koji su se prodavali po cijeni od pet do 22 hiljade dinara. Dakle, od 900 do 4.000 tadašnjih njemačkih maraka. Fiat 1300 star deset godina vrijedio je 10 hiljada dinara (1.820 maraka). Čuveni NSU Princ, star pet godina, vrijedio je 21.000 hiljadu dinara a zabilježeno je da je jedan od najskupljih polovnjaka na auto-pijaci jednom bila Mazda 1500 De Luxe, za koju je vlasnik tražio tada velikih 50 hiljada dinara, dakle, skoro deset hiljada maraka.

ŽIVOT I RAZONODA:

Iako je bilježen rast proizvodnje a kriminal, barem u novinskim okvirima, sveden na džeparenje i provalne krađe, nije se baš živjelo u izobilju. Barem ne sudeći po člancima iz novina. Vladala je nestašica mesa i lijekova. U vrtićima nije bilo dovoljno mjesta a djeca su na svijet dolazila u neuslovnoj bolnici Koševo pa se glasno tražila podrška za gradnju novog porodilišta. Bh. glavni grad gušila je divlja gradnja, privatni poduzetnici nisu plaćali poreze, taksisti su odbijali vožnje koje im nisu odgovarale a uveliko su zapošljavani radnici „na crno". Samo u Starom Gradu je pronađeno njih 300. Nakon nekoliko mjeseci zamrzavanja cijena, savezna je Vlada donijela odluku o enormnim poskupljenjima hrane. Tako su, primjerice, ulje, margarin i biljna mast preko noći poskupjeli za 52 procenta a mlijeko za 14. Uvezeno je voća i povrća u vrijednosti od 500 miliona dolara a novinari su se iščuđavali ogromnim količinama uvezenog bijelog luka. Gubici u privredi iznosili su 800 miliona dolara, uglavnom je riječ bila o unutarnjem dugu. Poznato, zar ne? Dalje, donesena je i odluka o dječijem dodatku koji je iznosio mizernih 95 dinara. Propadala je tekija na Buni, pa je objavljena priča o Mustafi i Feridi Aškraba koji su te 1972. godine iz nje iselili jer je postala neuslovna za stanovanje. U rubrici iz svijeta objavljen je članak o istraživanju stručnjaka NASA-e koji su ustvrdili kako će ljudi 1990. godine sletjeti na Mars. U zimi bez snijega i sa neuobičajeno visokim temperaturama, harala je honkonška gripa za koju nije bilo cjepiva. No, kao i danas, narod je udario brigu na veselje pa je pohrlio u Skenderiju u kojoj se održavao izbor za jugoslovenskog predstavnika na pjesmi Eurovizije. Pobijedila je Tereza Kesovija koja će na Euroviziji osvojiti solidno deveto mjesto.

Poznati sportaši u novinama su predlagali novele za čitanje. U Pionirsku je dolinu donesena prva lavica, kupljena iz Subotice za 200 hiljada dinara da „lav ne bude neženja". Košarkašice sarajevskog Željezničara, Olga Đoković, Esma Smajiš, Vera Blažević..., uživale su u slavi koju im je donio naslov prvakinja Jugoslavije, njihove kolege iz kluba dizača tegova Bosna u osvojenom Kupu a Zdravko Milutinović u lenti najboljeg sportaša BiH. Igrači sarajevskog Željezničara su se za kasnije osvajanje svog prvog naslova prvaka Jugoslavije pripremali na zimskoj turneji po Francuskoj, Kongu, Brazilu i Peruu, a njihovi rivali iz Sarajeva u isto vrijeme harali su na turneji Kolumbijom, gdje su pobjeđivali u prijateljskim utakmicama, zahvaljujući golovima raspoloženih Murata Šarana ili Džemaludina Mušovića. Rafovi granapa bili su uglavnom prazni ili popunjeni robom koja nije zadovoljavala potrebe građana koji su se često zbog toga žalili novinskim redakcijama. Kako bi poboljšali ponudu, iz UPI-ja su se odlučivali na otvaranje novih prodavnica pa je u početkom te 1972. godine, nakon ulaganja od 780 hiljada dinara, otvoren granap u sarajevskom naselju Sedrenik. Isti onaj gdje će se, koju godinu kasnije, zaposliti Lutka sa naslovne strane iz stihova Zabranjenog pušenja.

| Slobodna Bosna | HB.org |

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi