Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Mladima u Posavini nema života

Mladima u Posavini nema života

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 31.08.2012. 11:43

Povratak Hrvata u derventski kraj

Mladima u Posavini nema života

Kada se zna da je prije rata ovdje živjelo gotovo 50 tisuća Hrvata, a da se vratilo tek nešto više od tisuću, onda je jasno koliko se uspjelo u povratku, veli fra Mirko Filipović, zamjenik gvardijana samostana Plehan

Od 48.481 prijeratnog stanovnika hrvatske nacionalnosti u derventskom kraju, na rodnu grudu, nakon dvije decenije od izgnanstva, vratila su se njih tek 1.072. Ovaj bogati kraj bosanske Posavine našao se na meti u ljeto 1992., a svi katolici su morali napustiti svoje domove.
„Svaka župna zajednica imala je svoju crkvu. Kad je izbio rat u ljeto 1992., svih 15 zvonika u Derventskom dekanatu ležalo je kao 15 mrtvaca, a od crkve ni traga“ prisjetio se derventski dekan preč. Marko Hrskanović, brusnički župnik, dodavši kako se još 98 posto Hrvata-katolika iz ovog kraja nije vratilo svojim kućama.

Tužna obljetnica

U svih 15 mjesta, odnosno župa Derventskog dekanata - Bijelo Brdo, Bosanski Brod, Brusnica, Bukovica, Cer, Derventa, Foča, G. Močila - Sijekovac, Kolibe, Koraće, Kulina, Novo Selo, Plehan, Sočanica i Žeravac - vratio se poneko. Najmanje ih je u Bukovici, svega petero, i Sočanici, šestero, a najviše u Derventi - 284 i Foči -169.

Svećenici ovog dijela bosanske Posavine od Doboja do Save, koji pokriva 15 katoličkih župa i čini jednu cjelinu, jedan dekanat, odlučili su da proteklog vikenda obilježe tužnu obljetnicu koja je bila katastrofa za njihove vjernike i narod, jer su svjesni da to nitko drugi neće uraditi.
„To je bio tako potresan događaj, koji se ne smije zaboraviti. Ne tražimo da neko iz toga crpi mržnju, nego se jednostavno mora znati da se jednom narodu dogodila takva katastrofa i da to nitko nije popravio. Pokušavalo se nešto, ali to je minimalno. Kada se zna da je prije rata živjelo gotovo 50 tisuća Hrvata ovdje, a da se vratilo tek nešto više od tisuću, onda je jasno koliko se uspjelo u tome. Kada znate da ni tri posto porušenih hrvatskih kuća nije popravljeno, sasvim vam je jasno kako se pokušavalo i što se radilo. Mi želimo na to prvenstveno upozoriti. Manje nam je bitno što se dogodilo i u ratu i u Daytonu, nego što se događa sada. Imamo silnu politiku, silne snage, silne međunarodne predstavnike, a nije se učinilo ništa!“ kazuje nam fra Mirko Filipović, zamjenik gvardijana samostana Plehan.

Politički bogovi su krivi

Na pitanje koga krivi za to, fra Mirko odgovara bogove na Olimpu. Oni se igraju, veli, nama. Politički bogovi u svjetskoj politici, domaćoj politici...
„Oni su najodgovorniji, jer su preuzeli odgovornost na sebe za narod, za Bosnu, za sve, a ništa nisu učinili“ zaključuje Filipović.
Kada je u pitanju povratak, vratili su se isključivo stariji ljudi, pošto oni jedini mogu opstati. Većina ima mirovine, neki siju i tako sebi osiguraju hranu. Mlađima mjesta ovdje nema. Jer, za njih posla nema. Trajalo je previše ovo izgnanstvo da bi neko od mlađih uopće i mogao pomisliti na povratak.

„Znam da mnogi traže krivicu u povratnicima. Dejtonski sporazum, Aneks 7, dao je mogućnost odmah unaprijed da se ostane tamo gdje si došao u izbjeglištvo ili da se vratiš kući. Ali, tamo gdje si došao u izbjeglištvo, dao ti je sve mogućnosti, a tamo kad se vratiš, ništa. Sasvim logično je da ćeš izabrati tamo gdje ti je sve dalo. Mi smo vjernici ljudi, vjerujemo u Kristovo uskrsnuće, vjerujemo da je Bog moćniji od svakoga zla, vjerujemo u Božje dobre namjere i predajemo se njemu u ruke. Sebi uzimamo u zadatak da radimo onoliko dobra koliko mi možemo učiniti u danu u kojem živimo, u trenutku u kojem živimo“ ističe fra Mirko Filipović.

Ilija Ićo Galić povratnik je u naselje Foča i to prvi koji se vratio tamo. Bilo je to 2001.
„Dobio sam materijal od Šveđana za kuću. To je sve što sam dobio. Nitko mi nije dao kune ni iz BiH, ni iz Hrvatske. Sve sam svojim rukama napravio. Zajedno sa mojom obitelji. Ja sam u mirovini. Vratili smo se mi stariji. Mladi dođu povremeno. Ima zemlje za rad, ali nema strojeva. Da imam traktor, mogao bih obraditi 100 dunuma zemlje, ali nemam“ priča Galić.

Bračni par Senjak, Lucija i Petar, zvani Baja, iz župe Novo Selo, vratio se u svoj kraj 2000. Sa sigurnosnog aspekta vele da problema nisu imali od kada su se vratili.
„Nešto se ljudi vratilo u našu župu, ali to su, uglavnom, stariji. Očekivali smo više pomoći, ali što je tu je, takva je situacija sa svima. Moramo biti strpljivi. Živimo uz 300 maraka mirovine, a djeca nam dodatno pomognu kada mogu. Rodna gruda je rodna gruda. Bili smo nakon izgnanstva u Zagrebu, djeca i sada žive tamo. Za njih perspektive ovdje nema i razumljivo je da su ostali tamo“ objašnjavaju nam.

Minirane crkve

Svih 15 crkava iz ovog kraja je minirano 1992. Obnova ovih vjerskih objekata, posebno samostana Plehan, puno im znači.
„Čim se jedan novi čovjek vrati u ovaj kraj, puno nam znači. Kad je crkva pokrivena, odahnula sam. Puno nam to znači“ naglašava Lucija.

Početkom rata među prvima na udaru našao se samostan Plehan. Od 25. travnja do 8. svibnja 1992. na crkvu je palo 3.000 projektila, a nakon konačnog pada srpska vojska je s dvije tone eksploziva pretvorila već teško oštećenu crkvu i samostan u prah i pepeo. Njegova obnova ili bolje rečeno izgradnja nove crkve Sv. Marka započela je 23. studenog 2001., a moderna crkvena zgrada ponos je povratnika.

POZIV NA IZBORE

Svećenici Derventskog dekanata pozvali su župljane u izgnanstvu i povratnike koji imaju bh. državljanstvo da izađu na predstojeće lokalne izbore za općinska vijeća i načelnike općina.
„Iskreno, molimo vas koji imate pravo glasovati na ovim izborima da se potrudite i dođete te nedjelje u svoja rodna mjesta i glasujete. Vaš glas će značiti mnogo za sve one koji su se vratili kućama i žive u bosanskoj Posavini, ali i vama koji obnavljate ili namjeravate uskoro obnavljati svoja porušena i zapuštena imanja. Imati u općini dovoljan broj svojih vijećnika, znači moći iz općinskih i državnih proračuna izboriti onoliko sredstava koliko je potrebno da dobije i naša povratnička zajednica za obnovu putova, izgradnju vodovoda, popravak električne mreže i druge potrebe, bez kojih je život teži i povratak neizvjesniji. Bez svojih vijećnika u općinama povratnici neće moći dobiti, uglavnom ništa, jer će drugi glasovati za svoje potrebe“, stoji u pozivu.

| Oslobođenje | HB.org |