Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kontroverze » Mitovi o BiH za neznalice » Mit o bosanskoj naciji

Mit o bosanskoj naciji

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.12.2009. 15:22

Rast prvotne Bosne, koja je tijekom vremena uključivala sve veće susjedne teritorije

Verzija 1.

Starija povijest Bosne i Hercegovine, u razdoblju prije turskoga osvojenja 1463., a i tijekom osmanske vladavine, nema pouzdanoga spomena hrvatskoga i srpskoga imena. Te su dvije bosansko-hercegovačke nacije «stvorene» tek u 19. stoljeću, i to najviše u doba Austro-Ugarske vladavine. Prije toga sve tri konfesije: katolička, pravoslavna i islamska imale su jedinstvenu, bošnjačku ili bosansku nacionalnu samoidentifikaciju. Hrvatska i srpska nacija su «uvezene» promičbom susjednih zemalja u cilju rastakanja potencijala državnosti Bosne i Hercegovine. No, suvremeni će procesi djelovati u smjeru poticajnom po preporod bosanske nacije: spoj modernih povijesnoznanstvenih spoznaja koje su razobličile hrvatske i srpske historiografske megalomanije i krivotvorine, svjetskopovijesnih silnica koje su protivne grabežljivim šovinizmima poput hrvatskih i srpskih, te odlučnost međunarodne zajednice da ustraje na državnosti Bosne i Hercegovine-sve će to donijeti ploda. Srpski i hrvatski nacionalizmi, kada uvide da nemaju realnu perspektivu za ostvarenje svojih planova o komadanju B&H, rastočit će se u samoj Bosni i Hercegovini- jer su ionako substancijalno prazni budući da počivaju na velikoj povijesnoj obmani i laži. Zagriženi će hrvatski i srpski nacionalisti sami napustiti područje B&H, dok će se preostali katolici i pravoslavci vratiti u okrilje bosanske nacije kojoj su u najtežemu razdoblju ostali vjerni jedino Bošnjaci- Bosanci muslimanske vjeroispovijedi.

Stvarnost

Suvremena bošnjačka historiografija obiluje tezama poput onih opisanih u gorenavedenome tekstu. Iako neupućenomu čitatelju mogu djelovati ekstravagantno i iskarikirano, te i slične tvrdnje o tobožnjoj povijesnoj «neukorijenjenosti» hrvatstva i srpstva na tlu današnje Bosne i Hercegovine predstavljaju glavnu duševnu hranu bošnjačko-muslimanskomu šovinizmu, kao i sve nazočniju dogmu koja dominira velikim (možda i pretežitim) dijelom muslimanskoga naroda. Činjenice da povijesna istraživanja ne potkrjepljuju pridavanje bosanskomu imenu etničkih značajki (nego samo teritorijalno-političkih) ni u srednjovjekovnome razdoblju, a kamoli u doba osmanske vladavine, kao i to da su hrvatska i srpska imena i narodi trajno nazočni na području sadašnje Bosne i Hercegovine (koja je prostorno opsežnija od srednjovjekovnih Bosne i Huma)- ne znače puno novokomponiranim nacionalnim ideolozima. Koliko god se povijesnih dokumenata podastrlo, koliko god takve i slične teze izazivaju jedino podsmijeh i prijezir neideologizirane stručne javnosti (i domaće i inozemne), koliko god je sama predočba o nacionalnim «ekstremizmima» (u ovome slučaju hrvatskim i srpskim) koji su, navodno, nastali «zabunom» uslijed pogrješne nacionalne identifikacije absurdna i nesuvisla bez premca čak i u ideološkim polemikama-ne može se poreći da navedena bajka čini integralni dio rastuće bošnjačko-muslimanske nacionalne sebesvijesti, te sukladno tomu i jedan od orijentira za ponašanje prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima i Srbima. Nebuloza o «bosanskoj naciji» s rodoslovom još od predkršćanskih vremena nije nikakva nevažna fantazija marginalnih društvenih podskupina unutar muslimanskoga etnosa, nego čini jedno od temeljnih žarišta nacionalne kristalizacije Bošnjaka-muslimana. Toj je fikciji najčešće pridružena stara želja za etnički i vjerski čistom nacionalnom državom Muslimana, pa samoobmana o «povijesnoj prijevari» kojom su «stvoreni» Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini pervertiranom logikom završava u fantaziji u kojoj je, bar u projekciji, ostvaren san o Herceg Bosni bez Hrvata i Srba-«od Trebinja do Brodskijeh vrata nema Srba ni Hrvata» (sama je fantazmagorija o navodno mogućem rashrvaćivanju Hrvata i rasrbljivanju Srba u B&H, te «vraćanju» istih u nepostojeću bosansku naciju ironičan komentar o stabilnosti i utemeljenosti same bošnjačko-muslimanske nacije čiji pripadnici ozbiljno razmatraju takav rasplet situacije kao realnu mogućnost.) Dovoljno je reći da takva «umovanja» ne zaslužuju ozbiljnije povijesnoznanstvene raščlane, nego su jedino pokazateljem sociopatologije nazočne unutar bošnjačko-muslimanske nacionalne zajednice.

http://www.hercegbosna.org/ostalo/povijestbih.html

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrvatskiulog.html

http://www.hercegbosna.org/ostalo/sredobos.html

Verzija 2.

Starija povijest Bosne i Hercegovine, u razdoblju prije turskoga osvojenja 1463., a i tijekom osmanske vladavine, nema pouzdanoga spomena hrvatskoga i srpskoga imena. Te su dvije bosansko-hercegovačke nacije «stvorene» tek u 19. stoljeću, i to najviše pod utjecajem hrvatske i srpske nacionalne propagande. Prije toga sve tri konfesije: katolička, pravoslavna i islamska imale su jedinstvenu, bošnjačku ili bosansku nacionalnu samoidentifikaciju. No, vrijeme je definitivno učinilo svoje: bosansko-hercegovački katolici i pravoslavci su se nepovratno opredijelili za hrvatsku i srpsku nacionalnu pripadnost, pa se bosanska nacija otada može vezivati jedino i isključivo za Muslimane, koji su zasluženo preuzeli tradicionalno ime “Bošnjaci”, budući da su jedino oni ostali vjerni nacionalnoj ideji Bosne kao suverene nacionalne države koja nije ni hrvatska ni srpska. Zbog svega toga, osnovano je tvrditi da su Hrvati i Srbi u B&H “proigrali” pravo na odlučivanje o sudbini Bosne i Hercegovine-budući da su se odrekli bosanskoga identiteta u korist nacionalno-političkih programa susjednih nacija, hrvatske i srpske.

Stvarnost

Prethodno navedena shematizirana priča o etnogenezi može biti raščlanjena na sljedeće komponente:

1.tvrdnja o nacionalnoj odrednici sadržanoj u bosanskome imenu tijekom srednjovjekovne bosanske političke jedinice (banovine, a potom i kraljevstva) vrlo je upitna iz više razloga:

a) nema povijesnoga kontinuiteta po kojemu bi bilo koja nacija u sadašnjoj Bosni i Hercegovini ostala vjerna predosmanskomu kulturnocivilizacijskom nasljeđu i pri tome zadržala bosansku etničku samosvijest. Glavni baštinici predturske bosanske kulture i povijesnoga sjećanja, Hrvati Bosne i Hercegovine, sačuvali su, preko institucije franjevačke provincije Bosne Srebrene, predaju o starijoj prošlosti i tradiciji-no, samo kao jednu, subnacionalnu razinu pripadnosti podređenu općoj, hrvatskoj nacionalnoj identifikaciji. Glede ostalih nacija koje žive u B&H: Bosanski Muslimani svoj nacionalni postanak vežu za Osmansku vlast i odanost islamskomu kulturnocivilizacijskomu krugu, te je predturska baština (dobrim dijelom sačuvana u katoličkim crkvama i samostanima) za njih, i na emocionalnoj i na etničko-identifikacijskoj razini, nešto posve strano; Srbi pak, iako autentični baštinici pravoslavnoga udjela u kulturi srednjovjekovne bosanske države, zbog pretežito katoličkoga karaktera te države i civilizacijske povezanosti iste s hrvatskim srednjovjekovnim prostorima od Slavonije do Dalmacije, također nisu zadržali sjećanje na staru državu u svojoj nacionalnoj tradiciji, niti smatraju da je bosansko ime dostatno da izrazi njihov nacionalni identitet.

b) sam naziv «Bosanci» je tijekom povijesti prošao mnoge promjene. Izvorno ime «Bošnjanin» (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvotno označuje jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U početcima osmanske vladavine «Bošnjak» (turcizirano povijesno «Bošnjanin») ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti, dok se izraz «Bosnalu» odnosio na islamizirano domaće pučanstvo. Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ «Bošnjak» označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne («Bošnjak-milleti»), pa i izraz «Bošnjak-kavmi» znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv «Bošnjak-taifesi», koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili «plemenskom» značenju. No, to je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratske islamske imperije rabila u svojemu birokratskom aparatu-samomu je duhu osmanskoga carstva bila strana bilo kakva ideja o nacionalnome okupljanju ijednoga dijela prostranoga imperija, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu nadkonfesionalnu zajednicu. Već u razdoblju sustavne islamizacije od 15. do 18. stoljeća postoji prepoznatljiva diferencijacija u znaku trojnoga sastava na vjersko-narodnosnoj osnovi. Sami su pak narodi koji nastavaju BiH za sebe upotrebljavali različite nazive: od «Bošnjak» u cijelome spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću definitivno nadvladala nacionalna imena, potisnuvši starije konfesionalne i regionalne označitelje. Paradoks je da je jedno od najstarijih povijesno-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranome turskom obliku), Bošnjak, postalo «najmlađim» nacionalnim imenom-«plebiscitarno» je usvojeno 28. rujna/septembra 1993. na 2. Bošnjačkom kongresu kao novo-staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani. Iz svega je toga vidljivo da suvremeni naziv «Bošnjaci», iako povijesno utemeljen i nazočan bar pet stoljeća, u ovome reduciranom opsegu ne može poslužiti potkrjepom za bilo kakve nacionalne aspiracije koje bi se temeljile na baštini predturske i osmanske prošlosti.

2. teza po kojoj bi hrvatsko i srpsko nacionalno ime bilo izočno na području Bosne i Hercegovine, pa su zato hrvatska i srpska nacionalna pripadnost naroda koji žive u B&H nametnute «izvana» nacionalno-političkom indoktrinacijom, promašena je iz nekoliko razloga:

a) tvrdnja je neistinita, jer su i hrvatsko i srpsko nacionalno ime prisutni na području sadašnje Bosne i Hercegovine- i to ranije i češće od samoga bosanskoga imena. Osim toga, srednjovjekovna je Bosna (kao i Hum) obuhvaćala manje područje od sadašnje države, a veći dijelovi (prije svega na zapadu) nikada i nisu bili dijelom bosanskoga, nego hrvatskoga kraljevstva.

b) sama je Bosna, i kao srednjovjekovna država, kroz najveće razdoblje svoje povijesti bila sastavnim dijelom hrvatskoga kraljevstva (uz izuzetak kratkotrajne vlasti srpskog župana Časlava Klonimirovića), bilo u doba hrvatskih knezova i kraljeva Trpimirovića, bilo kao vazalna politička jedinica ugarsko-hrvatskoga kraljevstva bez autohtonih političkih upravnih institucija poput sabora.

c) no, sam postupak «dokazivanja» nacionalno-političke pripadnosti neke povijesne političke tvorevine na osnovi frekvencije spomena suvremenih nacionalnih imena pripada predmodernomu razdoblju historiografije. Uzme li se u obzir da su imena modernih nacija često u prošlosti «zamijenjivana» mitsko-povijesnim ili provincijalnim (tako su, npr., Hrvati sebe često nazivali (i bili nazivani) «Slovini», «Iliri», «Dalmatini»; Srbi su pak nazivani i «Rašani»), kao i da su se razine etničke i državne pripadnosti vrlo često mijenjale i miješale- veći ili manji spomen hrvatskoga ili srpskoga imena u području srednjovjekovne ili osmanske bosanske upravno-političke jedinice nije od presudnog značaja u suvremenim nacionalnim sporenjima tri nacije koje sada žive na tlu Bosne i Hercegovine.

U polemikama o nacionalnoj pripadnosti pojedinoga područja, česta je pojava uporaba «retroaktivnih citata». Naime, spomen imena modernih nacija (poput Hrvata, Srba, Bošnjaka) se gotovo panično traži u starim povijesnim zapisima i dokumentima. Ukoliko se pronađe nešto što je blisko (ako već ne identično u zapisanome obliku), onda je uobičajeni postupak samozadovoljno konstatiranje da, eto, dotična nacija ima povijesno utemeljeno pravo na ovovremeni posjed određenoga ozemlja (a katkad i cijele države ili zemlje). U usplahirenoj, malne opsesivnoj potrazi za nazočnošću samoga imena, uopće se ne uzimaju u obzir kulturnopovijesni, demografski, gospodarski i civilizacijski obrasci, arhitektonska, vjerska i umjetnička djela, kao i kontekst (najčešće srednjovjekovni ili islamski) u kojemu su dotični izričaji nastali. U karikiranome obliku, taj bi vid «narodske historiografije» u službi dnevnopolitičkih nacionalnih aspiracija mogao izgledati približno ovako: saberu se i nabroje na jednome mjestu svi spomeni nacionalnoga imena (ili približne inačice imena moderne nacije: za Bošnjake bi to bili predturski srednjovjekovni Bošnjani; za Srbe spomen Soraba ili Rašana), namjerno se previde i prešute spomeni etničkih imena drugih etnija koje su nastavale pojedino područje na koje se pretendira, i-voila, posao je gotov ! Ništa od kompleksnoga
povijesnoporedbenog istraživačkog rada koje uključuje antropologiju, etnologiju, paleografiju, onomastiku, provjeru vjerodostojnosti povijesnih vrjela, statistiku, lingvističke i dijalektološke analize, arheologiju, migracijska istraživanja i ostale društvene znanosti. Za «narodski nacionalizam» je dovoljan žuđeni spomen željenoga nacionalnog imena, i to hrani samozadovoljstvo koje misli da je opremilo polemički arsenal količinom argumenata dostatnom za daljnju ideološku borbu oko spornih etnoteritorijalnih područja. No, argumentacija je takvoga tipa slabo održiva. Naime, moguće su sljedeće situacije koje ruše pokušaje mehaničkoga prijeslika starijih povijesnih podataka na moderno doba:

1.u određenom broju slučajeva, pripadnici nacije u komunikaciji sa susjedima za sebe rabe imena koja su subnacionalna (regionalna), kao i ona supranacionalna, ili čak sežu u daleku, mitiziranu prošlost s kojom pojedina nacija nema ni etničkog, ni vjerskog, a ni civilizacijskog kontinuiteta.

2.izvješća stranih kroničara, putopisaca, političkih pisaca i diplomata su vrlo često nepouzdan izvor informacija zbog mnoštva razloga koji se kreću od neobaviještenosti do pristranosti. Tu najprije pripadaju već «legendardni» izvori poput Ljetopisa Popa Dukljanina (LJPD) i spisa bizanstkoga cara Konstantina Porfirogeneta «De Administrando Imperio». Ti, i slični izvori, komentirani su već na http://www.hercegbosna.org/ostalo/srpski.html

3.no, kada se sve zbroji i oduzme-ostaje činjenicom da je narodna prisutnost Hrvata i Srba u području granica sadašnje države Bosne i Hercegovine nedvojbena. To, što je proces rasta moderne nacionalne svijesti u Hrvata i Srba intenziviran i dovršen u 19. stoljeću, ne govori ništa u prilog tezi da do definitivne nacionalne kristalizacije Hrvati i Srbi u BH nisu imali ništa do amorfnu kvazinacionalnu «bosansku» identifikaciju, te da su ih «uvezene» nacionalne ideologije, hrvatska i srpska, na neki način omamile i zatrvši izvorni «bosanski» identitet, stvorile od njih pripadnike drugih, susjednih nacija. Ova, pomalo karikirana, bosanska unitaristička ideologema bi željela strpati Hrvate i Srbe u zajednički «bosanski lonac», pri tome niječući osnovno pravo nacionalnoga samoodređenja. Kad je projekt nacionalnog bosniziranja Hrvata i Srba u Bosni i Hercegivini propao (jer te nacije nisu željele prihvatiti regionalno ime umjesto već postojećega nacionalnog, koje nosi i emotivni naboj povijesnog i civilizacijskoga identiteta), prešlo se na rezervnu varijantu: po njoj su Hrvati i Srbi pridošlice, a jedino su Bošnjaci-muslimani autohtono stanovništvo i biološki/spiritualni potomci starih, predosmanskih Bošnjana.

Ilustraciju za nesuvislost pokušaja da se nacionalni nazivi koji su se uvriježili u moderno doba mehanički prepišu iz starih povijesnih vrela potražit ćemo u nekoliko stručnih izvora: jedno je knjiga akademika Tomislava Raukara «Hrvatsko srednjovjekovlje», Zagreb 1997.; drugo je članak isto akademika Radoslava Katičića:» «Slověnski» i «Hrvatski» kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti», časopis Jezik, god. 36, br. 4, travanj 1989. Podatci o autorima se mogu naći na:

http://mahazu.hazu.hr/Akademici/TRaukar.html

http://mahazu.hazu.hr/Akademici/RKaticic.html

Imena etničke pripadnosti u prošlosti

Dolje navedeni primjeri pokazuju promjenjivost etničkoga nazivlja kroz povijest, kao i neutemeljenost tvrdnji po kojima je jedino spomen suvremenoga nacionalnoga imena (u sljedećim navodima to je hrvatsko ime) značajan za prosudbu o nazočnosti nekoga etnikuma na istraživanome području. Vidljivo je da se druga, genetska ili zastarjela, te polu-mitska imena (ilirsko, slavensko, slovinsko) preklapaju po opsegu pojma s modernim nazivom za hrvatsku naciju.

Raukar str. 140

..Određivanje odnosa između izričaja slavenski i hrvatski bijaše plodom duljega razvoja. Još se u IX. stoljeću ta dva izričaja uzajamno dopunjuju i izmjenjuju ček i u nazivima hrvatskih vladara...Trpimir je u darovnici iz godine 852. dux Chroatorum, Branimir je na natpisu iz Šopota kod Benkovca dux Cruatorum, ali zato Branimirov natpis iz Nina ima naslov dux Slcavorum (umjesto Sclavorum). Granična crta između između širega (slavenski) i užega naziva (hrvatski) u doba Branimira, dakle još nije točno povučena. ..U suvremenim zapadnim vrelima upotreba naziva slavenski bila je još i više proširena. To pokazuje da se na Zapadu čitav prostor od Panonije do istočnoga Jadrana činio teško razlučivom Sklavonijom (Sclavonia). Papinska kancelarija u IX stoljeću hrvatske vladare naziva knezovima Slavena (Domagoj, Zdeslav). Isključivo slavensko ime daje im i mletački kroničar Ivan Đakon. Papinska će kancelarija Tomislava već na početku X stoljeća točno nazvati kraljem Hrvata, ali će u mletačkim izvorima Sclavonia još dugo označavati ili općenito južnoslavenski prostor ili pojedine njegove dijelove, na primjer Dalmaciju.....U Međurječju, pak, ono (hrvatsko ime) nikada nije zamijenilo općeslavensko ime. Slavonija se već u X i mnogo čvršće u XI stoljeću uključuje u pojam hrvatskog kraljevstva, postaje njegovim sastavnim dijelom, ali i dosljedno čuva svoje prvobitno slavensko ime. Primjer Slavonije pokazuje, prema tome, da je prostor upotrebe hrvatskoga imena bio znatno uži od društvenoga prostora hrvatskoga naroda. Regionalna raznorodnost hrvatskoga srednjovjekovlja iskazivala se i u različitosti imena za pojedine etnokulturne sastavnice hrvatskoga naroda.

Raukar str. 282.-273.

..Opisujući ustanak protiv Bizanta u Makedoniji 1072. , Skilica, odnosno njegov Nastavljač, i Ivan Zonara poistovjećuju Hrvate sa Srbima u Duklji. Skiličin nastavljač kaže: «narod Srba koje i Hrvatima zovu», a Zonara isto, samo obrnuto:»narod Hrvata koje neki i Srbima zovu». Nicifor Brijenij, pak, ističe da su se tada pobunili «Hrvati i Dukljani».
Ostavljajući ovdje po strani skup složenih i otvorenih pitanja (podrijetlo dukljanskih Hrvata, identifikaciju Hrvata i Srba, veza dukljanskih Hrvata i Crvene Hrvatske popa Dukljanina, odnosno Grgura Barskog itd.) jer bi razmatranje o njima prelazilo zadaće ovoga nacrta, valja upozoriti na ono najvažnije: da iz pisanja bizantskih pisaca neprijeporno proizlazi da se potkraj ranosrednjovjekovne epohe dio dukljanskog stanovništva nazivao Hrvatima.

Raukar str. 387.

Humanističko nazivlje o prostornoj i narodnosnoj pripadnosti imalo je dva glavna izvorišta. Ono je, s jedne strane, bilo plodom obnove prostornih i narodnosnih imena što su ih upotrebljavali antički pisci, s druge, potjecalo je iz osobnoga doživljaja humanista i izrvnog znanja o narodnosnim područjima njihova doba. Na prvi način u hrvatskih latinista nastaje pojam «ilirski», na drugi način pojam «slavenski». Naziv «ilirski» uglavnom se u XV. stoljeću upotrebljavao za prostor Južnih Slavena. Izričajem «illyricae gentes» tj. ilirski narodi, čini se da ih je tako prvi puta nazvao humanist Enea Silvio Piccolomini, kasniji papa Pio II. U djelu «O položaju Ilirije i grada Šibenika» (1487) Juraj Šižgorić je odredio i granice Ilirije: na sjeveru joj je Ugarska, na zapadu Furlanija, na istoku Crno more, na jugu Albanija. Bio je to prostor svih Južnih Slavena, od Slovenaca do Bugara. Dosljedno tomu, Ivanu Česmičkom je Bosna, u koju potkraj 1463. god. Odlazi s vojskom Matijaša Korvina, samo dio Ilirije. Nešto kasnije i Nikoli Modruškom su Bosanci samo Iliri, odnosno ilirski narod......

Raukar str. 454

..U naslovu «Judite» Marulić godine 1501. kaže da je «u versih hrvacki složena», dakle, napisana hrvatskim jezikom, a Zoranić (1536) govori o «nehaju jazika hrvackoga». Vetranović u poslanici Petru Hektoroviću (1539) također upotrebljava izričaj «jezik hrvatski», a jednako kao i Korčulanin Vidali koji 1564. god. Hvali Dubrovčanina Nikolu Nalješkovića da je «dika i slava» jezika hrvatskoga. Dominko Zlatarić 1597. u Veneciji objavljuje svoje prijevode «u haruacki slozene». Čitavim, dakle, XVI. stoljećem proteže se hrvatska odrednica za jezik renesansnih književnika, ali je unatoč tomu jezično nazivlje bilo raznorodno....još je važnije istaknuti da se različiti nazivi uvijek odnose na isti jezik, i to upravo na onaj kojim su stvarali hrvatski pisci XVI. stoljeća i koji ima je svima, na čitavu prostoru od Zadra do Dubrovnika, bio zajedničkim, pa su ga zato i mogli jednostavno nazvati «našim».
Ni dijalektalne čakavsko-štokavske razlike, ni raznolikost jezičnoga nazivlja nisu osporili tu ključnu društvenu činjenicu. I sam Marulić u «Juditi» raznoliko naziva svoj pjesnički jezik. On ne kaže samo u naslovu «Judite» da je ona «u versih hrvacki složena» nego istodobno u posveti Dujmu Balistriću objašnjava da ju je odlučio protumačiti «našim jazikom». A u završnim stihovima, u ozračju neke zanosne samosvijesti, ističe da će to pjesničko djelo trajati barem dotle
«[.......] dokla zemlja ova
bude na karte folj slovinjska čtit slova»,
što znači dokle god će se čitati djela pisana hrvatskim jezikom. Marulić, dakle, spaja, upravo izjednačava hrvatsku i «slovinjsku» odrednicu.

Katičić str. 98.-106.

...Kako se naziv slověnski, koji se prvotno odnosio na književni i crkveni jezik, protegao bez ograde i na narodni jezik u knjigama, bilo je prirodno, kad se na području osobito važnom za razvoj [hrvatskog] glagoljaštva sve više utvrđivao i učvršćivao za narodni jezik naziv hrvatski, da se taj počne prenositi i na književni i crkveni jezik, i to u svem njegovu zemljopisnom i povijesnom opsegu, a ne samo za one predjele i za ona vremena u kojima je slavenski puk tako nazivao svoj jezik. Najdojmljiviji je primjer toga uočen već davno u hrvatskoj verziji Ljetopisa Popa Dukljanina (gl.9.); I tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu harvacku i istumači iz grčkoga knjigu harvacku: istumači evanjelja i sve pistule crkvene, i tako staroga kako novoga zakona, i učini knjige s papinim dopušćenjem i naredi misu i utvrdi zemlju u viru Isukrstovu.

To stoji prema latinskom: Itaque Constantinus, vir sanctissimus, ordinavit presbyteros et litteram lingua sclavonica componens: commutavit evangelium Christi atque Psalterium et omnes divinos libros veteris et novi testamenti de Graeca litera in Sclavonicam, nec non et missam eis ordinans more Graecorum, confirmavit eos in fide Christi.- «I tako je Konstantin, muž nadasve svet, zaredio svećenike i sastavivši pismo za slavenski jezik promijenio kristovo evanđelje i sve božanske knjige staroga i novoga zavjeta iz grčkoga pisma u slavensko, uredio im također i misu po grčkom običaju i učvrstio ih u vjeri Kristovoj».
Veliko je značenje te potvrde u tome što se u tom pasusu Dukljaninove kronike pouzdano prepoznao odbljesak autentične ćirilometodske predaje. Nema dakle dvojbe da je hrvatski kao naziv tu ušao u pravi ćirilometodski kontekst i po svojemu značenju stekao punu jednakovrijednost s nazivom slověnski, koji toj tradiciji pripada od početka....................

Ne zna se odakle potječe hrvatska verzija Dukljaninove kronike, ali se po svemu čini da jednako kao legenda o prijenosu moćiju salonitanskih mučenika upućuje u Split i njegovu širu okolicu. Sve je to područje na kojem se hrvatsko ime od najdublje starine bilo čvrsto ukorijenilo.

Utjecaj glagoljaške književnosti nije ostao ograničen na taj prostor niti na tekstove pisane glagoljicom. Iz crkvene prešao je i u svjetovnu književnost što se javila u doba renesanse. S tim utjecajem širila se i jednakovrijedna zamjenjivost naziva slověnski s nazivom hrvatski za jezik i narod. Vrlo se to jasno pokazuje kod Marulića. Njegova Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena sadrži pred sam svoj kraj ove stihove:....jere konac viju počitan\'ju/Juditi u komu slav će bit dotol/svitu zemaljskomu počne gorit okol/Ako li daj dotol dokla zemlja ova/bude na karte sfolj slovinjska čtiti slova. Marulić dakle sam kaže da je svoju Juditu spjevao i hrvatski i slověnski, a očito je da mu oboje znači isto. .............
Razabire se to osobito lijepo u Vetranovića. Taj renesansni pjesnik dubrovački kaže u poslanici Petru Hektoroviću Hvaraninu: ...a navlaš kud jezik hrvatski prohodi/neumrla po vas vik tu vrijednos da hodi. Isti je taj pjesnik, međutim, isti taj motiv opjevao i ovako: Glas ki si ostavil teći će po vas vik/zač si njim proslavil slovinski vas jezik. .............
Korčulanin Ivan Vidali piše opet Dubrovčaninu Nikoli Nalješkoviću: Časti izbrana, Niko, i hvalo velika/hrvatskoga diko i slavo jezika. I tu se očituje zamjenjivost dvaju imena.
Ta književna povezanost između Marulića, Hektorovića i Vetranovića, Nalješkovića i Vidalija, a to će reći između Splita, Hvara, Korčule i Dubrovnika,-povezanost u jeziku koji se zove slovin(j)ski ili hrvatski objašnjava potpuno Nalješkovićeve riječi upućene Vidaliju: Tim narod Hrvata vapije i viče/ da s\' kruna od zlata kojom se svi diče/Gospoda slavna pak bnetačka gdi čuju/da tebe hvali svak ljube te i čtuju/.../A lijepi Dubrovnik sa svu moć te slavi/»Ovi je blažen vik» cić tebe svak pravi/Slave je tvoje Hvar novi pun i stari,/kojom te s neba zgar božja moć nadari/Tijem ravni grad Zadar iz glasa upije/da imaš božji dar ki druzim dan nije/Šibenik još i Spljet s Kotorom svi druzi/scijene te kako cvijet srid zime na rusi. Hrvatskom narodu u prvobitnom, političkom smislu pripada od svih tih gradova jedino Šibenik. Alije ovdje «narod Hrvata» određen drukčije, književno. Mogao bi se jednako dobro zvati i «narod Slovinaca», tek je Nalješković tu odabrao drugu mogućnost..........
Ocrtala su se tako dva značenja imena hrvatski za jezik i Hrvati za narod. Jedno od njih, uže, odnosi se na Hrvatsku kao političko tijelo, na staru zemlju rodovske vladavine Hrvata, poslije kraljevinu Hrvatsku, za razliku od kraljevina Dalmacije, Bosne i Slavonije. U drugom, širem značenju hrvatsko ime znači isto što i ime slovinsko, samo je moguća zamjena za nj. U svojem užem značenju hrvatsko je ime u odnosu na svoje šire značenje i na značenje slovinskoga imena pokrajinsko. Hrvat, hrvatski, može tako biti isto što i Slovinac, slovinski, a može označavati i posebnu vrstu Slovinca i slovinskoga.
Ta je dva značenja naveo Mikalja u svojem rječniku (Blago jezika slovinskoga/Thesaurus linguae illyricae, Loreto 1649.) U njega se natuknica Hrvat, Hervat prevodi na latinski kao Illyricus, Croata......
I natuknicu Hrvacija, Hervatska zemlja prevodi Mikalja kao Illyris, Illyricum, Croatia. Tek na drugom mjestu mu je dakle politička Hrvatska, na prvom pak ilirska zemlja. Upravo taj pojam dobio je u njegovo doba presudom Svete Rote, vrhovnoga suda u Rimu, od 24.4.1656. sasvim precizan sadržaj. Sveta je Rota presudila ovako....dicimus, pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus provinciam veram et propriam nationis Illyricae...fuisse et esse et intelligi debere Dalmatiam sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia...et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosna et Slavoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae...quam ad hospitalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi...»...kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda....bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija...., i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve....tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima».

Hrvatstvo i Srpstvo na području sadašnje Bosne i Hercegovine

Povijest i nacionalni romantizmi

Kao što je već napomenuto, sam povijesni spomen sadašnjega nacionalnoga imena jedne od nacija koje sada žive u Bosni i Hercegovini (najčešće u ovlašnim opaskama historiografskih djela kroničara i povjesnika susjednih zemalja, poput Bizanta, Venecije ili Franačkog carstva; ali i «slobodnom» interpretacijom postojećih povelja i spisa nastalih na tlu srednjovjekovne Bosne ili u Dubrovniku, koji čuva najveću svjetsku riznicu dokumenata stare bosanske države i susjednih efemernih političkih jedinica) često je zlorabljen u pokušajima da se prida povijesni legitimitet suvremenim nacionalno-teritorijalnim aspiracijama. Toj «bolesti» najviše je robovala (i robuje) srpska historiografija (uz izuzetke značajnih autora kao što su Ilarion Ruvarac, te veći dio opusa Vladimira Ćorovića i Sime Ćirkovića). Pomalo karikirano, ta se tendencija može iskazati jednostavnom tezom: «stara je Bosna povijesno srpska zemlja». Prikaz standardnoga repertoara velikosrpskih historiografskih mitova možda je najbolje dan na internetskoj stranici http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm , dok se raščlana svakoga od njih može vidjeti na http://www.hercegbosna.org/ostalo/srpski.html . Ozbiljniji povijesni pristupi (premda opterećeni zastarinama o tobožnjoj «bogumilskoj herezi») su nazočni u poznatom Ćorovićevu djelu «Bosna i Hercegovina», dostupnom na Web stranici
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/corovic/bih/vcorovic-bih-index_l.html , , kao i suvremenijoj (premda ponešto anegdotalnoj) prikazbi srednjovjekovne bosanske političke jedinice, koja se može pročitati na
http://www.rastko.org.yu/istorija/zfajfric-kotromanici.html

No, toj omami nije izmakla ni hrvatska historiografija (iako, ironično je reći, u hrvatskoj povijesnoj znanosti postoji čak i suprotna tendencija minoriziranja hrvatskoga udjela u oblikovanju političke vlasti na bosanskom prostoru u razdoblju zreloga srednjovjekovlja (no, ne i u kulturi i civilizaciji): glavnom predstavnicom toga smjera je ugledna hrvatska povjesničarka Nada Klaić.) Ali, ni glorifikatorska, kao ni negatorska usmjerba hrvatske historiografije nisu išle u ekstreme svjesno lažne interpretacije povijesnih dokumenata i zadržale su dignitet kritičke i racionalne prosudbe povijesnih vrela – koliko god je subjektivni pristup katkada dao jednostranu vizuru raznih vidova bosanske i humske prošlosti.
Kratki prikaz moderne hrvatske povijesne znanosti o prošlosti Bosne i Hercegovine dan je tekstom koji se može naći na http://www.hic.hr/books/pavlic2 .

«Najmlađi» sudionik u igri oko svojatanja starije povijesti Bosne i Hercegovine je bošnjačko-muslimanska historiografija, prije svega u doba nakon međunarodnoga priznanja državnosti BiH. Koliko god bila vrijedna mnoga istraživanja predturske i osmanske Bosne koja su pojedini bošnjački povjesničari obavili minucioznom analizom historijskih izvora i arheoloških nalaza, ostaje neprijepornom činjenicom da je, ako ne dominantna, a onda sigurno «najglasnija» novokomponirana verzija ideologizirane historiografije koja je skoro potpuno utonula u mitsku svijest o etnogenezi i politogenezi bošnjačko-muslimanskoga naroda- niječući hrvatsku i srpsku nazočnost na području srednjovjekovne Bosne (a i sadašnje Bosne i Hercegovine) i preko granica besmisla. Osnovne tvrdnje te «škole», koje se promiču u bošnjačkom školstvu i popularnoj, «narodskoj» povjesnici, mogle bi se svesti na nekoliko točaka:

-pučanstvo predosmanske Bosne (a i Huma, te drugih pripojenih krajeva, poput Usore, Soli, Završja, Travunje, Donjih Kraja) nije bilo ni srpsko ni hrvatsko, već je imalo individualiziranu bosansku (ili, rječnikom onoga doba, «bošnjansku») narodnu samosvijest. Stari su Bošnjani bili narodnosnom slitinom pridošlih Slavena bez etničkoga imena i domorodnoga, pretežito ilirskoga stanovništva.

-osnovnom religijom bosanskoga naroda je bilo bogumilstvo, što je najčešći popularni naziv za Crkvu bosansku. Katolicizam i pravoslavlje su bile importirane religije, strane i nametane domaćem, «bosanskom» narodu, koji ih je odbijao i pored nasilja, progona i prijetnji križarskim ratovima

-sva kulturna baština predosmanske BiH je duhovno vlasništvo «bosanskoga» naroda. Svojatanja hrvatskih i srpskih kulturnih krugova na autentičnu bosansku baštinu znak je ekspanzionističkoga šovinizma susjednih naroda

-Hrvati i Srbi u B&H su najvećim dijelom useljenici koji su došli s osmanskom vlašću (uz zanemariv dio pripadnika tih naroda koji su živjeli i prije dolaska Turaka, no koji su se, uglavnom, asimilirali i utopili u masi «bosanskoga» naroda)

-progonjeni Bogumili, većinsko stanovništvo srednjovjekovne Bosne (jer, budući da su svi bosanski kraljevi bili katolici-osim, možda, jednoga- objašnjenje «progona» se traži u oportunizmu i političkoj lukavosti banova i kraljeva bosanske političke jedinice koji su, da bi opstali u katoličkom okruženju, bili prisiljeni na formalne vjersko-političke ustupke, makar i tipa «ograničenih progona»- ipak ostajući vjerni navodnoj bogumilskoj sljedbi koju su štitili koliko su mogli)- nakon turskoga osvojenja Bosne (i, kasnije, Huma) oduševljeno primaju novu, islamsku vjeru- što iz vjersko-teoloških sličnosti, što zbog zahvalnosti za konačno oslobođenje od višestoljetnoga katoličkoga tlačenja

Gornji su stavovi uglavnom već komentirani u drugim tekstovima:

http://www.hercegbosna.org/ostalo/povijestbih.html

http://www.hercegbosna.org/ostalo/zlovel.html

http://www.hercegbosna.org/ostalo/srp_kotr.html

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html

Granice Bosne i Hercegovine u prošlosti i etnički identitet

Popularna, «narodska» historiografija najčešće previđa činjenicu da se bosanska politička jedinica (banovina, zatim kraljevstvo) protezala na znatno užemu području od sadašnje države Bosne i Hercegovine.

U vremenu prije Kulina bana ( cca. 1170) velika većina ozemlja sadašnje Bosne i Hercegovine bila pod vlašću hrvatskih vladara, bilo iz dinastije Trpimirovića, bilo ugarsko-hrvatskih kraljeva i hrvatskih banova. Jedini je izuzetak kratkotrajna vladavina srpskoga župana Časlava Klonimirovića oko 950. g.
Ostali povijesni zemljovidi se mogu naći na:

http://www.hic.hr/books/hr-povijest/tomislav.htm
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_0800.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_0900.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1000.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1100.html

Katkada se pokušava prikazati da je hrvatska vlast bila samo strana, prisilom nametnuta uprava susjedne države koja ni u čemu nije utjecala na etnički i civilizacijski sastav naroda koji je živio na tim područjima. Besmisao te tvrdnje je više nego očevidan u tome što svo kulturno nasljeđe iz toga doba, nastalo na tlu Bosne i Hercegovine (Humačka ploča kod Ljubuškoga, Kijevački natpis kod planine Kozare, glagoljički Mihanovićevi i Grškovićevi fragmenti Apostola te Splitski odlomak Misala, kao i starohrvatski nakit i građevine s karakterističnim pleterom na području Travnika i Stoca) pripada hrvatskomu narodu, i ne razlikuje se po svomu izrazu od ostale hrvatske nacionalne baštine na tlu Dalmacije, Like ili Slavonije. Ne postoji povijesnocivilizacijski kriterij po kojemu bi post-antičko kulturno nasljeđe bilo baštinom posebnoga, «bosanskoga» naroda jer nije odrediva niti jedna differentia specifica (jezično-dijalekatska u pismenosti i književnosti, graditeljska u umjetnosti, arheološka) koja bi izdvajala to nasljeđe od ostaloga hrvatskog.

Iz zemljovida u prilogu je vidljivo nekoliko činjenica:

-već u doba bana Kulina bosanska je politija uključila područja s jasno označenim hrvatskim narodnosnim elementom (Usora, Donji Kraji, Rama), kao i srpskim (dio Podrinja)

-tijekom vladavine Kotromanića taj je proces nastavljen uključivanjem hrvatskih zemalja (Završje, velik dio Dalmacije i otoka, dio Huma i Travunje), kao i srpskih (Podrinje, Raška, dijelovi Huma i Travunje)

http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1200.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1300.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1400.html

Taj je proces nastavljen i kasnije, turskim osvojenjem stolnoga hrvatskog grada Bihaća, tako da najzapadniji dio sadašnje Bosne i Hercegovine (koji čini između 20 i 30% cijele zemlje) nikada i nije bio dijelom bosanskoga kraljevstva, te je tvrdnja o «nespomenu» hrvatskoga imena na tlu BiH još besmislenija.

http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1500.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1600.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1700.html

Spomeni hrvatskoga i srpskoga imena na ozemlju sadašnje Bosne i Hercegovine mogu se naći u već navedenim djelima (ne ulazeći u održivost pojedinih teza, kao ni u moguću jednostranost ili pristranost raznih, prije svega stranih povijesnih vrela):

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html

http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm

No, važniji od samoga spomena modernih nacionalnih imena (što je relativizirano u gornjemu poglavlju) civilizacijski je i etnički kontinuitet današnjih Hrvata i Srba Bosne i Hercegovine koji seže u predosmansku prošlost (o razdoblju Austro-Ugarske vladavine nije potrebno ni govoriti). Bosanska (ili bošnjanska) razina pripadnosti (koja je nazočna najvećma u poveljama bosanskih plemića i vladara u posljednja 2 stoljeća pred tursku invaziju) označavala je prije svega teritorijalno-političku razdjelnicu spram susjednih politija, pa supostavljanje naziva «Bošnjanin» imenima «Hrvat», «Srbljin», «Latinin», «Dubrovčanin», ...nema etničku konotaciju (koja bi bila pogotovo nesuvisla u slučaju grada-države Dubrovnika), nego ukazuje jedino na političku lojalnost. Rasprava o tome je li «bošnjanska» oznaka pripadnosti sadržavala zametke novoga etniciteta koji bi se iskristalizirao kao ne-hrvatski i ne-srpski, a ostajući pritom u kršćanskom civilizacijskom krugu- jednostavno nema smisla. Osmanska je vlast tu mogućnost izbrisala iz povijesti zauvijek.

Civilizacijsko nasljeđe Hrvata i Srba na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine nije sporno. Također, nije sporno da nema niti jednoga dijela kuturne baštine predosmanskoga razdoblja koji ne bi bio hrvatski ili srpski (osim, možda, dijela stećaka koji zbog oskudnosti jezičnoga izraza ne mogu biti jasno datirani, pa pripadaju zajedničkomu nasljeđu), nego bosanski ili humski s drugačijim, autonomnim narodnosno-civilizacijskim oznakama.

U hrvatsko nasljeđe ulaze raznorodna djela pismenosti i književnosti na glagoljici, hrvatskoj ćirilici ili bosančici, te građevine nastale u okviru zapadnih kulturnih strujanja koja su pritjecala najviše s dalmatinskoga područja. Najvrjednija su djela pismenosti i književnosti Radoslavljev rukopis, Hrvojev misal, Nikoljsko evanđelje, Hvalov zbornik, Mletačka apokalipsa, Radosavljev zbornik, Giljferdingovi listići, Mostarsko evanđelje, Kopitarovo i Divoševo evanđelje, te brojni ostali rukopisi. Popis je djela koja se ubrajaju u hrvatsku baštinu dan na:

http://www.hercegbosna.org/ostalo/bastina.html

http://www.geocities.com/Athens/Thebes/5493/pov.htm

http://www.hercegbosna.org/ostalo/hvalov.html

http://domovina.110mb.com/hr_kultura/hrvojev_misal.htm

http://www.hercegbosna.org/ostalo/jajce.html

http://www.croatianhistory.net/etf/novih.html

http://www.croatianhistory.net/etf/et03.html

http://www.croatianhistory.net/etf/et04.html

Srpskomu kulturnom nasljeđu pripadaju Miroslavljev evanđelistar (iako je ova atribucija osporavana- vidi, npr. http://www.hercegbosna.org/ostalo/srp_bosan.html , činjenica je da je taj manuskript ostao dijelom srpsko-pravoslavnoga civilizacijskoga kruga), Kijevski bosanski primjerak, crkve i samostani u Goraždu i Višegradu.

http://solair.eunet.yu/~ecolibri/index_s.html

http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/corovic/bih/vcorovic-bih-knjizevnost_l.html

http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/umetnost/likovne/srakic-ikone/srakic-ikone_bih_l.html

Već spomenuta narodnosna diferencijacija na vjerskoj osnovi, koja je tekla zajedno s procesom islamizacije od 15. stoljeća nadalje, potisnuvši ostale subnacionalne odrednice poput bosanske ili hercegovačke u drugi plan, dovela je do kristalizacije modernih nacija hrvatske i srpske utemeljenih na stoljetnim etničko-civilizacijskim osnovicama. Stoga je bilo kakav pokušaj nijekanja povijesnih korijena hrvatstva i srpstva na tlu današnje Bosne i Hercegovine, kao i fantazija o mogućnosti stvaranja bosanske nacije- političkopovijesni falsifikat i samoobmana osuđena na propast.
Geneza pak suvremene bošnjačke nacije, nastale najvećim dijelom od domicilnoga islamiziranoga stanovništva i od bjegunaca (također islamiziranoga domorodačkog pučanstva) iz Hrvatske (Lika, Dalmacija, Slavonija), te Srbije i Crne Gore-složena je tema koja nadilazi okvire ovoga prikaza, i može se naći detaljnije opisana na sljedećim stranicama:

http://www.camo.ch/povijestbih.htm

http://www.hercegbosna.org/ostalo/zlovel.html

Verzija 3.

U sedmom stoljeću nakon Krista, u valu slavenskih seoba, šire područje izvora i srednjega toka današnje rijeke Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo stvara i širi svoju državnu organizaciju u zemlji kojoj daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (što je po "bošnjačkom" shvaćanju zapravo inačica današnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena osobito uporno i okrutno od Katoličke crkve. Bošnjački narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajući ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga osvajanja zemlje, počeo masovan prijelaz na islam pristaša te i takve bosanske vjere, koji su se na taj način svetili za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeća. Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija, po čemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet u okvirima Imperija, sto se formalizira državno-pravnim okvirima Bosanskoga pašaluka. U XIX. st., kada počinje uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski i hrvatski pokreti uspješnim promidžbenim djelovanjem privlače bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju Hrvate i Srbe, čime je stvorena današnja slika Bosne i Hercegovine.

Stvarnost

Ova je teza, iznesena kao povijesni croquis u članku Mladena Ančića, toliko glupa da smatramo da je ne zaslužuje komentar širi od onoga koji je dao sam autor u svome eseju, dostupnom na http://www.hercegbosna.org/ostalo/legendaob.html