RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Mit o bosanskome jeziku

Napisano 21.11.2009. 10:10
Bosanski jezik je naravni sljednik bivšega «srpsko-hrvatskoga» jezika i trebao bi biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Srpsko-hrvatski (ili, rjeđe, hrvatsko-srpski) je zapravo jedan standardni jezik koji se raspao zbog nacionalističke politike (prije svega hrvatske i srpske). Sam je bosanski jezik ne samo sljednikom srpsko-hrvatskoga jezika, nego je, u ovome obliku kakav je u porabi u bošnjačko-muslimanskima medijima, i autentični jezik cijele Bosne i Hercegovine, spominjan u jezikoslovnim djelima i književnosti bar četiri stoljeća pod imenom bosanski jezik kao jedini narodni jezik u Bosni.

Stvarnost

Srpsko-hrvatski je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao jedan standardni jezik. I Međunarodna je organizacija za standardizaciju (ISO) sa sjedištem u Švicarskoj, različito označila hrvatski i srpski u sustavu univerzalne decimalne klasifikacije: hrvatski kao UDK 862 (kratica hr), a srpski kao UDK 861 (kratica sr), dok se «srpsko-hrvatski» još pojavljuje kao izvedeni jezik bez posebnoga broja, u vidu «prijeklopa brojeva» 861/862 (kratica sh). Hrvatski i srpski književni jezici imali su zasebne tijekove standardizacije (koji su se preklapali nekoliko desetljeća), dok je bosanski jezik (adekvatniji bi naziv bio «bošnjački jezik») tek sada u fazi konačnoga oblikovanja standarda. To, što su se sva tri jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici. Primjeri su, npr:
-indonežanski i malajski
-hindi i urdu
-bugarski i makedonski
-norveški i danski

Hrvatski i srpski standardni jezici se razlikuju u:

1.grafiji (latinica i ćirilica)
2.fonetici (oko 100 zakona u akcentuaciji)
3.gramatici i sintaksi (oko 100 zakona)
4.pravopisu (iako oba jezika rabe fonološki pravopis, u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve više «fonetizira» u pravopisnim odredbama)
5.morfologiji (preko 300 pravila)
6.semantici (razlike u semantici su previše složena ustroja da bi se prikazale u ovako kratkom prijegledu)
7.rječniku ( oko 30% različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. U rječniku od 100.000 riječi, oko 40.000 je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od 500.000 riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u 150.000 leksema)

Grafički pokazatelj nepostojanja «srpsko-hrvatskog» jezika primjer je prijevoda djela švicarskoga psihologa C.G.Junga «Psihologija i alkemija». Ta knjiga, prevedena na hrvatski 1986., pojavila se u srpskome prijevodu 1999.-ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne s njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski «prijevod prijevoda» razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike u pismu (latinica i ćirilica) i u dijalekatskoj osnovici standardnoga jezika (jekavski i ekavski), praktički na svakoj stranici knjige, u rječniku, pravopisu, sintaksi i semantici. Budući da je često u porabi analogija po kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu britanskoga i američkoga engleskog jezika- vidljiva je nesuvislost te usporedbe jer je prijevod s britanskoga na američki engleski (i obratno), jednostavno nemoguć.

Samo ime «bosanski jezik» je u prošlosti najčešće bilo u porabi za štokavski ikavski i/ili štokavski jekavski dijalekt. Taj pojam, koji su od 17. do 19. stoljeća rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga jezika, ne može poslužiti potkrjepom o navodnoj povijesnoj utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku Bošnjaka-muslimana, s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga jezika prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je spomenut izraz «bosanski jezik».


Profili standardizacija jezika:

Hrvatski standardni jezik

-prvi je hrvatski rječnik «Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum-Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae», Venecija 1595. Do sredine 19. stoljeća objavljeno je još desetak hrvatskih rječnika, od Mikaljina «Blago jezika slovinskoga» (Loreto 1649.) do Mažuranić-Užarevićevog «Njemačko-ilirskog slovara» 1842.

-prva hrvatska gramatika je «Institutionum linguae illyricae libri duo», 1604., isusovca Bartula Kašića. Do normativne «Gramatike hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola» Tome Maretića 1899., tiskano je blizu dvadeset gramatika. (Interesantno je napomenuti da je Kašić auktor prijevoda cijele Biblije (Stari i Novi Zavjet, 1622.-1636.) u raskošnom štokavsko-jekavskom idiomu stiliziranom prema izrazu književnosti Dubrovnika zrele Renesanse. Taj je prijevod, koji nije tiskan zbog političkih razloga, po svomu jezičnom izrazu (osim u grafiji/slovopisu) jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao francuski njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom, ili engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku. No, Kašićev utjecaj u standardizaciji hrvatskoga jezika je najjače djelovao preko «Rituala rimskog», 1636.)

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm

http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-1.html

-hrvatski je standardni jezik nastao na temelju hrvatske književnosti, s presudnim periodom 2.polovice 18.st. za uvedbu novoštokavskog idioma, te standardizacijom grafije/slovopisa u doba Ilirskog pokreta u 1830im godinama. Također, u nekim je pravopisnim rješidbama pod utjecajem Karadžić-Daničićeve norme, prvenstveno u periodu tzv. "hrvatskih vukovaca" na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Osnovne značajke:

-standard je novoštokavski, ali uz toleranciju i asimilaciju ostalih hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog). Hrvatska književnost na štokavskom narječju traje više od 5 stoljeća, od renesansne dubrovačke, dalmatinske i bosanske književnosti (Menčetić, Bunić, Zlatarić, Držić, Vetranović, Divković, Nalješković), preko ključnih autora novoštokavskoga narječja u 18.stoljeću (Kačić-Miošić, Relković, Grabovac, Kanižlić) do konačne uoblike u 19.stoljeću. No-hrvatski jezik je asimilirao i značajnu literaturu i leksikografiju napisane na čakavskome narječju (Marulić, Hektorović, Zoranić) i kajkavskom (Habdelić, Belostenec, Brezovački), te hibridnom čakavsko-kajkavskom (Zrinski, Frankopan, Ritter-Vitezović). Stoga, iz situacije hrvatskoga jezika kao «jedinstva narječja» (unio dialectorum) sa štokavskim narječjem kao stožerom, ali ne isključivim jezičnim zakonodavcem- sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela na tri narječja, tim prije što su neki «štokavski» poddijalekti bliži po mnogim odlikama određenim «čakavskima», nego drugima štokavskima (a i izraz je osnivača dubrovačke književnosti na hrvatskome narodnom jeziku, Šiška Menčetića i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje smatra začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika, miješani štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim čakavskim dijalekatskim značajkama)

-jezično čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad god je to moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične ili orijentalne. Ukratko-hrvatski je tvorbeni jezik, što je vidljivo od velikih jezikotvoraca 19.stoljeća (Mažuranić, Užarević, i, najviše, Šulek) do 20. stoljeća, u djelatnosti Ladana i Laszloa..

-naslanjanje na hrvatsku književnu baštinu, te postupna gradba novih oblika u skladu s tom baštinom. Kontinuitet tradicije od 9 stoljeća pismenosti i književnosti na glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici (pisanim crkvenoslavenskim jezikom hrvatske recenzije i narodnim hrvatskim jezikom). Umjereni fonološki pravopis, uz tendenciju sve vece preoblike standarda u tvorbeni ili fonološko-morfonološki pravopis.

Srpski standardni jezik

-prvi srpski rječnik je «Srpski rječnik» Vuka Karadžića, tiskan u Beču 1818. Dio toga izdanja je i prva srpska gramatika.

-srpske književnosti na narodnome srpskom jeziku prije pojave Vuka Karadžića nije bilo. Iako su neki jezikoslovi, pisci i kulturni djelatnici u 18. i početku 19. stoljeća (Dositej Obradović, Gavrilo Venclović, Sava Mrkalj) pokušavali reformirati srpski jezik i pismo, praktički sva je književnost do Vuka Karadžića pisana na srpskoj verziji crkvenoslavenskog, kao i na hibridnom «slovjenskom», tj. miješanom rusko-crkvenoslavenskom jeziku koji su favorizirali velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve.

Suvremeni je srpski jezik nastao je na temelju tzv. Karadžic-Daničićeve norme, koja ima sljedeće značajke:

a) inzistiranje isključivo na novoštokavskim pučkim govorima kao izvoru sveukupne jezične norme, bez dozvole utjecaja drugih srpskih govora, bilo neštokavskih (torlački), bilo ne-novoštokavskih (zetski dijalekt, elementi kosovsko-resavskog)

b) jezični purizam/čistunstvo u odnosu na slavenoserpski jezik, tj. izbacivanje "slovjenizama" koji su se ugnijezdili u slavenoserpskom i ruskoslovenskom. Ravnodušnost prema stranim riječima drugoga podrijetla (njemačkog, francuskog, turskog,...), kao i asimilacija tih riječi u srpski leksik. Nesklonost spram novotvorenica/neologizama.

c) tendencija prema sve većoj "fonetizaciji" pravopisa, kao i odbacivanje starije srpske jezične baštine. Zazornost spram jezika urbane civilizacije bilo kojega povijesnog razdoblja, te potpun oslon na folklornu kulturnu baštinu.

Ta je «klasična» norma uglavnom rastočena uslijed više činitelja. Dio a) je propao zbog sve većeg utjecaja beogradskog i vojvođanskih govora, te upliva ne-novoštokavskih srpskih govora iz područja uže Srbije, a pogotovo torlačkog neštokavskoga govora, i to najvećma na polju skladnje/sintakse. Dio b) je "okrnjen" u tom smislu što se veliki dio "slovenizama" vratio u vokabular preko Srpske pravoslavne crkve, i to kao dio vjersko-kulturne baštine. Dio c) još nije riješen do sada, jer postoje dosta jake oscilacije u stabilnosti pravopisne norme, koje su uvjetovane samom naravi srpskog jezika, a dijelom i političkim odlukama.

http://www.rastko.org.yu/isk/isk_04_c.html

Bošnjački, odnosno, bosanski standardni jezik

Bošnjački jezik (što je u hrvatskome službeno ime toga jezika, kojega Bošnjaci-muslimani zovu “bosanski jezik”) je počeo proces standardizacije početkom 90ih godina 20.stoljeća. Prijašnji jezični izraz Bosanskih Muslimana je oscilirao (uostalom, kao i Hrvata i Srba ). Prvi rječnik kojega je autor Bošnjak (dovršen 1631. kao «Makbul-i 'arif», a bolje poznat pod popularnim nazivom «Potur-Šahidi» napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik «Tuhfe-i Šahidi» turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija), djelo je Hevaji Uskufije. Radi se o rimovanome bošnjačko-turskom rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. No, za razliku od Hrvata koji su do sredine 19.stoljeća tiskali desetke rječnika i gramatika (o književnosti na narodnome jeziku već je dovoljno rečeno), Bošnjaci-muslimani nisu imali razvijenu književnost i leksikografiju koja bi tvorila kontinuitet od književnih početaka do modernoga doba. Stoga, tijekom 19.stoljeća (koje je bilo ključno za konačnu uobliku hrvatskoga i srpskoga jezičnoga standarda ), Bošnjaci su kao nacija u nastajanju jednostavno ignorirani, a u samoj je Bosni i Hercegovini postupno (a najviše u obje Jugoslavije) nametan hibridni “srpsko-hrvatski jezik”. Taj je jezični križanac sve više oblikovan kao srpski jezik ijekavskoga izgovora, pisan pretežito na latinici. Srbizacija jezika je bila najvidljivija u području rječnika (uz simboličnu nazočnost pokoje hrvatske riječi e da bi se stvorio dojam o tobožnjem “jedinstvu” jezika), ali i u morfologiji, sintaksi i semantici. Taj i takav “srpsko-hrvatski” je poslužio potkom za oblikovanje specifično bošnjačkoga standardnoga jezika, i to pod povijesnim imenom “bosanski jezik”-s kojim nema nikakva kulturološkoga ili nacionalnog kontinuiteta. Naime, osim u raspršenim iskazima putopisaca i sličnim za filologiju bezvrijednim iskazima, pojam “bosanski jezik” su rabili ponajviše Hrvati, kako u Hrvatskoj (osnivač hrvatskoga jezikoslovlja Bartul Kašić), tako i u Bosni i Hercegovini ( franjevački pisci Divković, Posilović, Sitović, Bandulović,..)-i to ne u smislu nacionalnoga imena jezika, nego kao oznaku za štokavski ikavski govor (kod Kašića suprotstavljen dubrovačkomu štokavsko jekavskomu) ili za miješani štokavsko ikavski-jekavski, jezik franjevačke književnosti srednje Bosne. Taj je pojam bio podređen glavnomu nazivu za ondašnji stilizirani hrvatski jezik, koji je najčešće označavan kao “ilirski” ili “slovinski”. Stoga, postanak suvremenoga bošnjačkoga standardnog jezika je moderna pojava koja nema povijesnoga utemeljenja u četiristoljetnoj leksikografskoj tradiciji hrvatskoga jezika koja je nastala velikim dijelom i na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine. Ili, kraće rečeno- moderni bošnjački književni jezik je zatečeni “srpsko-hrvatski” hibrid koji je u procesu preoblikovanja leksika (sve veća nazočnost orijentalizama islamske provenijencije) i manjega broja fonetskih promjena (uvedba fonema “h” u pravogovoru i pravopisu- otprilike dvadesetak riječi). U ostalim je značajkama (srpski i hrvatski leksički dubletizam, pravopisu, sintaksi i semantici) bošnjački jezik ostao prijeslikom prijeratnoga “srpsko-hrvatskoga” križanca. Sve navedene značajke ne bi, sa sociolingvističkoga stanovišta, puno značile da se umjesto naziva “bošnjački jezik” (koji, usput, ima povijesnu potvrdu kao i “bosanski jezik”) zbog dnevnopolitičkih razloga bošnjačko-muslimanska ideološka elita nije opredijelila za ime “bosanski jezik”. Tako je jezik Bošnjaka nazvan ne po naciji (kao što je slučaj s hrvatskim, srpskim, francuskim ili ruskim), nego po zemlji (tako bi mogao postojati švicarski ili belgijski)- što je više nego vidljiva nakana da se još nedovoljno standardizirani jezik jedne od triju nacija koje žive u Bosni i Hercegovini pokuša nametnuti kao zemaljski ili državni jezik za cijelu B&H.

http://www.bosnjacki-front.com/jezik/jezik.shtml


http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021125/bih01.asp

Govori srpski da te ceo svijet razume!

Autor: srbijabor | Napisano 30.05.2010. | (31) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(25)

Anketa

Ustavi