Prije no što prijeđemo na jezičnopolitičke prilike u suvremenoj Bosni i Hercegovini, dat ćemo kratak prijegled jezične povijesti toga područja. Do doseobe Slavena u više valova (6. i 7. stoljeće) Bosna je bila središnjim dijelom rimskoga Ilirika u kojemu su obitavala brojna ilirska (i ne samo ilirska) plemena i narodi govoreći svoje narodne jezike.
Tekst iz knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000., iako obrađuje tematiku ilirskoga ili slovinskoga naziva za hrvatski jezik-pa bi odgovaralo njegovo postavljanje na stranicu posvećenu toj temi- ipak smo radije stavili na ovu, «publicističku» stranicu jer po pristupu i argumentaciji pripada polemičkim radovima- a još više po arhivarskom pristupu, sličnom onomu Vatroslava Murvara.
U časopisu «Jezik» koji izdaje Hrvatsko filološko društvo, u broju 1. za godinu 39., u listopadu 1991., na stranicama 18-26 izašao je članak akademika Brozovića pod naslovom «Sumrak srpske lingvistike», u kojemu se osvrće na interview koji je dao poznati srpski slavist i rusist Radmilo Marojević.
Ovdje smo samo dali dio ilustrativnoga referata profesora Vinka Grubišića, održanoga na 2. hrvatskom slavističkom kongresu (pridjev «hrvatski» neka ne zavara čitatelja- radi se o međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Hrvatskoj), koji dobro prikazuje položaj hrvatskoga jezika u anglosaskoj dijaspori- a posebno «serbocentrične» opsjene dijela onodobnih slavista poput pokojnoga Kennetha Naylora.
Da sam prvi govorio (1), zapitao bih vas zašto ovako svečano predstavljamo pretisak kojemu nije okrugla obljetnica, nego 353. godina od pojavljivanja. Ne znam bismo li čuli pravi odgovor. Sada već znamo, ali se opet možemo zapitati što tu ima reći profesor suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika.
Brozović upravo to kazuje i dokazuje.
Na kraju valja dodati da je cio Brozovićev prikaz temeljen na jasnom razgraničenju nekih osnovnih pojmova, razvoj je često osvjetljavan usporedbom sa sličnim zbivanjima u ostalom slavenskom i neslavenskom svijetu tako da je ta slika jasna i u europskom kontekstu. Zato će majstorska freska Dalibora Brozovića ostati trajno dostignuće naše lingvistike. U njoj ćemo odsad promatrati povijest svojega književnog jezika i njegovo suvremeno stanje.
Ugledni hrvatski jezikoslovac, akademik Stjepan Babić, u popularno pisanoj knjizi «Hrvatski jučer i danas» obradio je mnoštvo tema, od jezične povijesti, miješanja politike u lingvistiku, sporova među jezikoslovcima, jezičnih savjeta,...do analize stila govora političara i raznih «lakših» tema.
U razmatranjima odnosa jezika hrvatskoga i jezika srpskoga postoje već ustaljena viđenja koja se temelje poglavito na rodnoj (genetskoj) i tipološkoj bliskosti odnosno istosti, ovisno o autorima. Pokušajmo pokazati te odnose iz malo drugačijega kuta, slažući u drugačiji mozaik neke već napisane tekstove. Služit ćemo se pritom najtemeljnijin pojmovima sustavoslovlja i nauka o skupovima.
Moja je postavka da je u slučaju hrvatskoga jezika politika od početka slavistike igrala preveliku ulogu i da su katkad politički razlozi bili jači od znanstvenih. Posebice je to bio, i još je uvijek, slučaj kad se raspravijalo o odnosu hrvatskoga jezika i srpskoga jezika.
Ako J. Dobrovskoga smatramo ocem slavistike, onda s pravom može mo reći da sve što je on radio i pisao ide u početak slavistike, pa tako i ova rečenica iz prepiske Dobrovskoga s Kopitarom: “Da mi barem nisu naložili da napišem slavensku gramatiku, mislim na one iz policije.
Oko godine 1100. ubilježio je u kamenu ploču hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom opat Držiha, da je “Zvonimir kralj hrvatski”, kako on to doslovno veli, poklonio neku ledinu crkvi sv. Lucije na otoku Krku.
Ovaj se odjeljak sastoji od dva teksta: prvi je iz knjižice pravnika dr. Vatroslava Murvara, koju je još 1941. objavio kao ondašnji «tuk na utuk» protiv velikosrpskih propagandističkih teza (pretisak je izašao u Zagrebu 1999).
Na ovoj će stranici biti izložen collage članaka, eseja, dijelova knjiga i rasprava u kojemu se bjelodano pokazuju i prikazuju neke od glavnih dogmatskih gluposti (a još češće i svjesnih laži i protuhrvatskih krivotvorbi) s kojima se hrvatski jezik sretao u povijesti, a nekima je izložen i u današnjici. Riječ je o dominantnim ekstralingvističkim čimbenicima koji s jezikoslovljem kao granom znanja uglavnom nemaju veze, a služili su jedino politici usmjerenoj na gušenje hrvatstva.
Na ovoj su stranici predstavljeni znanstveni radovi uglednih hrvatskih lingvista i književnih povjesničara, Radoslava Katičića i Rafe Bogišića, o istoznačnosti slovinskog ili ilirskoga imena s hrvatskim u hrvatskoj renesansnoj književnosti.
Na ovoj (a i drugim stranicama na kojima je glavnom temom hrvatski jezik) nakana nam je dati povijesni oris nastanka, kao i prikaz sadašnjega stanja i protimbi koje se pletu oko hrvatskoga standardnoga jezika- najčešće inspiriranih političkim ideologijama jugoslavenstva, i, rjeđe, velikosrpstva (u posljednje vrijeme tomu se «dvojcu» pridružio i bošnjački protuhrvatski jezični ekstremizam kao kopija jugoslavenskog «srpsko-hrvatskoga» unitarizma koji je dominirao dvama propalim Jugoslavijama.
Kontaktirajte nas