Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kultura » Hrvatski jezik » JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - POLITIKA U ZNANSTVENOJ SLAVISTICI ILITI POLITIČKO JEZIKOSLOVLJE

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - POLITIKA U ZNANSTVENOJ SLAVISTICI ILITI POLITIČKO JEZIKOSLOVLJE

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 16:52

Moja je postavka da je u slučaju hrvatskoga jezika politika od početka slavistike igrala preveliku ulogu i da su katkad politički razlozi bili jači od znanstvenih. Posebice je to bio, i još je uvijek, slučaj kad se raspravijalo o odnosu hrvatskoga jezika i srpskoga jezika.
Ako J. Dobrovskoga smatramo ocem slavistike, onda s pravom može mo reći da sve što je on radio i pisao ide u početak slavistike, pa tako i ova rečenica iz prepiske Dobrovskoga s Kopitarom: “Da mi barem nisu naložili da napišem slavensku gramatiku, mislim na one iz policije. A tko mi je drugi nego Vi podastro taj plan”.(1) Dakle, s punim bi se pravom moglo reći u početku slavistike bijaše politika.(2) Pa bismo to razdoblje mogli smjestiti u općejezikoslovni kontekst i nazvati ga političkojezikoslovnim (3) početkom. Nigdje se tako jasno ne iščitava izravna povezanost izvršne vlasti i jezikoslovne zadaće. Neću razmatrati u ovome radu uzroke i ciljeve jednoga takvoga “naloga”, ističući posebnu važnost takve raščlambe, već mi je dovoljno zabilježiti da ako je J. Dobrovsky “otac” slavistike, onda su njezini početci neodvojivi od politike i to one politike određenih dobro zacrtanih političkih ciljeva. Logično je, tada, pretpostaviti da se nje slavistika nije potpuno oslobodila ni danas.
Naravno je očekivati da će pozornost u ovome radu biti usmjerena na one političkojezikoslovne odrednice koje su vezane uz takozvanu “serbokroatističku” problematiku. Navest ću zato neke teze i iskaze J. Dobrovskoga koje je kasnije slavistika posredno ili neposredno prihvatila, odnosno odbacila, i kada se nije izravno pozivala na J. Dobrovskoga.

Čini mi se važnim navesti teze J. Dobrovskoga kako bi se jasno pokazali politički izbori koje je kasnije obavila svjetska slavistika:

1. Teza o općemu nazivu za sve Slavene:

“Najdublje što se možemo spustiti u stara vremena slavenska su se plemena nalazila upravo ondje gdje Plinije odreduje prebivalište Srba. Ako dakle pretpostavimo da je taj naziv [Srb, Serb] bio stari opći naziv Slavena, postat će razumljivo kako se sve do današnjega dana mogao održati kod dva potpuno različita plemena, kod južnosrpskoga u Serviji, i kod sjevernosrpskoga u Lužici.”(4)

ili

“Ako bih dakle trebao predložiti jedno ime za oba reda u koja se mogu svrstati svi slavenski narodi, onda je to ime Serb [...]“(5)

2. Razliku izmedu Hrvata i balkanskih Srba (Srbe naziva Servijarima):

“Ako uzmemo u obzir da se već u 7. stoljeću Hrvate i Servijare točno razlikuje kao dva zasebna plemena, još manje smijemo miješati sjeverne Srbe u Meisenu i Lužici s južnim Srbima (današnjim Servijarima)”.(6) (Njih ni danas nitko ne miješa — M. K.)

3. Ilirsko se narječje sastoji od bugarskoga, racko-servskoga, bosanskoga, slavonskoga, dalmatinskoga i dubrovačkoga. S time da ilirski jezik treba zvati srpski ili hrvatski (serbisch under Chrowatisch).(7)

4. Još početkom XIX. stoljeća Dobrovsky slovenski jezik proglašava inačicom hrvatskoga. “Das Windische in Krain ist in Grunde nuer eine Varietat des Kroatischen... “(8)

5. Kranjci (Slovenci) su Hrvati:
“Kranjci bi trebali biti ponosni što ih se naziva Hrvatima. Pa valjda se neće sramiti svojega podrijetla.”(9)

“Sada Kranjci ne žele biti Hrvatima zato što njemačke halje nose”.(10)
Uloga Kopitara (kao i drugi važni podatci) može se jasno iščitati iz zanimljivih, na dokumentima temeljenih, rasprava M. Grčevića (vidi literaturu) u Jeziku (časopisu za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkoga društva). Meni je ustvrditi da slavistika nije prihvatila postavke J. Dobrovskoga o slovenskome i hrvatskome.
Ideje J. Dobrovskoga prihvaća i dalje razvija P. J. Šafaržik, pa je njegova knjiga Geschichte der suedslavischen Literatur (objavljena 1865.) jako utjecala na čitateljstvo i poslije njegove smrti.

Samo jednom rečenicom iz prepiske Dobrovskoga i Kopitara nepobitno je pokazana politička sastavnica početka slavistike.

Pokušat ću pokazati na nekoliko drugih točaka oko kojih se, po mome mišljenju, okreće političko u slavistici. Neke ću naznačiti, a neke demistificirati. To su ove točke:

1. Nemali dio takozvane serbokroatistike temelji se na onome što je rekao, tj. napisao Vuk Stefanović Karadžić

Ideje J. Dobrovskoga i P. J. Šafaržika prihvaća Vuk Stefanović Karadžić i tako nastaje njegov članak Srbi svi i svuda. Već iz samoga naslova članka vidljive su političke namjere Vuka Stefanovića Karadžića. To je programski politički članak (11) u kojemu se htjelo uvjeriti svijet da su svi Srbi štokavci, kajkavci su Slovenci, a Hrvati su tek čakavci. Tim člankom koji tako napisan dovodi u sumnju sve što je Vuk Stefanović Karadžić (12) napisao, tim više što je on u kontradikciji s Vukom Stefanovićem(13) koji u predgovoru svoga rječnika u prvoj rečenici prvoga izdanja (1818. god.) piše: “Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!” (Vuk 1818:111).

Zatim navodi: »Dva su velika uzroka ovoj nesreći našega jezika, i ovome (prije nečuvenom na ovom svijetu) pokoru našemu: prvo, što su naši spisatelji sve samouci u Srpskom jeziku: zašto mi nemamo još ni Bukvara Srpskoga, a kamo li što više« (Vuk 1818: V).

Dobro je poznato da je i rječnika i knjiga bilo koji su se na štokavskome temeljili. To je činjenica koje se treba svaki jezikoslovac držati. Jer kako reče A. Meillet: »La science ne vit pas de verites, elle vit de preuves (14)” (citirano prema Guillaume 1973: 50). Ili kako bi to rekao O. Guillaume: “La methode que je preconise en linguistique, et d’une maniere generale en toute matiere intellective, est 1’observation fine du concret rendue plus fine sans cesse par la reflexion profonde.” (Guillaume 1973: 50).
A samo u svjetonazorima postoje “istine bez dokaza”, znanstvena se istina temelji na činjenicama i dokazima.
Jasno je da Vuk Stefanović Karadžić nije mogao reći u vremenu kada je pisao rječnik da su knjige koje su do tada napisane bile srpske i da je jednostavno trebalo preuzeti, i to iz najmanje tri razloga:

a) tada se dobro znalo da su knjige (i rječnike) koje su već postojale pisali Hrvati,

b) naišao bi na još jači otpor svojim idejama unutar Srbije i među Srbima u Vojvodini, koji bi mu prigovarali da im nameće hrvatski ili barem hercegovački,

c) njegov rad onda ne bi bio “pionirski”.

Napisati to trideset godina poslije bilo je nešto sasvim drugo. Iz navedenoga slijedi da sve što je Vuk Stefanović Karadžić napisao treba dodatna proučavanja, i to posebnom metodologijom, kako bi se jasno razdvojilo što je u onome što on piše srpsko, a što nije. To nam potpuno zamagljuje znanstvenu istinu kojom bi nam bilo jasno što je srpski jezik u to doba uistinu bio. Tim više što se iz njegovih polemika i spisa jasno vidi da je malo tko osim njega znao onda srpski kakvim je on pisao. Put koji se nekritički temelji na Karadžićevim postavkama bio bi dakle politički odabir, jer je polazište Vuka Stefanovića Karadžića, poglavito u razdoblju poslije 1818. godine, ishodišno političko, a prije toga razdoblja njegovo je ishodište znanstveno nedovoljno jasno. Tim više što je sveukupni Vukov projekt pokrenuo Kopitar, a njegovi su motivi bili izrazito politički, što je u mnogim radovima pokazano. Da je u stvaranju samoga Rječnika sudjelovao i Kopitar jasno je iz navoda: “Što se tiče ovde Njemačkoga i Latinskoga jezika, o tom sam radio s G. Kopitarom, dvorskim bibliotekarom; ali opet ako se đe nađe, da su koje riječi rđavo prevedene, tome sam ja kriv, što mu nijesam znao pravo značenje kazati, a ne on, što ga nije znao Njemački ili Latinski istolkovati.” (Vuk 1918: VIII).

2. Nekim se mjestima u povijesti hrvatskoga jezika, i srpskoga
jezika, pridaje veća važnost nego drugima, a kriterij odabira,
čini mi se, nije znanstvenost. To je slučaj, primjerice,
s takozvanim “Bečkim književnim dogovorom”.

Davanje važnosti »Bečkome dogovoru”, koji nije imao utjecaj koji mu se hoće pripisati, posebice mi se čini znakovitim, tim više što mu važnost, u načelu, daju oni jezikoslovci koji zagovaraju jednost hrvatskoga i srpskoga jezika. Taj dogovor, kojemu mnogi daju pridjevak “dobrovoljnoga dogovora”, dogovor je nekolicine privatnih osoba, medu kojima nije bilo najvažnije i najutjecajnije osobe hrvatskoga jezikoslovlja toga doba -Ljudevita Gaja. To je bez svake sumnje privatni dogovor njegovih potpisnika jer njih za to nije ovlastilo nikakvo službeno hrvatsko tijelo. Sastalo se nekoliko ljudi, nešto napisalo i onda bi to trebalo biti slavističko “sveto pismo”. Taj dogovor postao je mitom slavistike na kojemu će se dugo temeljiti jedan drugi mit, mit serbokroatistike. Mnogi slavisti pozivaju se često na taj dogovor kao nešto što bi trebalo biti jako važno. Ako bi taj dogovor i bio važan, onda ga važnim ne čine znanstveni, već politički razlozi.

Zanimljivo je da istu težinu neće u slavistici imati Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika koju je 1967. godine potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova. Ona neće biti argumentom za različitost jezika.

Nešto drugačiji status imat će Novosadski dogovor. Tako će Paul Garde zapisati: “En 1954, 1’ ‘accord de Novi Sad’ entre linguistes des deux peuples, sous forte pression du regime, reaffirme le principe de l’unite serbo-croate” (Garde 1996: 138). Priznat će se, dakle, prisila pod kojom je taj dogovor napravljen. Njega su se kasnije odrekli mnogi njegovi potpisnici.

Tu se ne primjenjuje jednostavno jezikoslovno i logičko načelo da ako je nešto trebalo zbližiti, na ovaj ili onaj način, da onda to i nije baš tako blisko, a ono što nije blisko, po definiciji je različito, može biti čak jako različito. Iz tih dogovora neće se, dakle, izvoditi jedino valjan zaključak da iz činjenice što se trebalo potpisivati “ugovore” da bi se postiglo jedinstvo srpsko-hrvatskoga, da to jedinstvo nije, u jezikoslovnome smislu, nikada postojalo. I kada takav zaključak slavistika ne izvodi, onda se ona služi neznanstvenim kriterijem odabira.

_______________________________________________

1 Pisma Dobrovskoga i Kopitara, str. 524. (preuzeto iz Grčević 1997a: 16).

2 Kada sam najavio ovo izlaganje, jezikoslovac Mario Grčević još nije bio započeo istraživanja kojima ću se koristiti u ovome izlaganju (vidi Grčević 1997a i Grčević 1997b).
3 Mislim na političko jezikoslovlje kao jezikoslovnu disciplinu.
4 J. Dobrovsky, Geschichte der Boehmischen Sprache..., Prag, 1818., str. 9—10. (preuzeto iz Grčević 1997a: 4).
5 J. Dobrovsky, Slovanka I, Prag, 1814., str. 165. (preuzeto iz Grčević 1997a: 4).
6 J. Dobrovsky, Geschichte der Boehmischen Sprache Prag, 1818., str. 20. (preuzeto iz Grčević 1997a: 7).
7 Preuzeto iz Grčević 1997a: 8.
8 J. Dobrovsky, Slavin, 1808: 380.
9 Pisma Dobrovskoga i Kopitara, str. 80. (preuzeto iz Grčević 1997a: 11).
10 Pisma Dobrovskoga i Kopitara, str. 81. (preuzeto iz Grčević 1997a: 11).
11 Idejama iznesenim u tome članku koristit će se velikosrbi pri napadu na Hrvatsku 1991. god. zacrtavajući jasno crtu velike Srbije koja bi odvojila štokavska od neštokavskih područja (današnjih).
12 Nije jasno kada mu vjerovati, a znanstveno je nemoguće razdvojiti što je stvarno srpsko kada on kaže da je nešto srpsko.
13 Vuk Stefanović Karadžić se na Pismenici serbskoga jezika (1814.) potpisuje kao Vuk Stefanović Serbianac, na Rječniku (1818.) kao Vuk Stefanović, a u drugim radovima, kasnijim, Vuk Stefanović Karadžić.
14 Iako se toga što se tiče odnosa hrvatskoga i srpskoga nije držao.