Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kultura » Hrvatski jezik » JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK I NARODNE PJESME

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK I NARODNE PJESME

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 16:36

Miro Kačić: Jezikoslovna promišljanja, Zagreb 2001

Oko godine 1100. ubilježio je u kamenu ploču hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom opat Držiha, da je “Zvonimir kralj hrvatski”, kako on to doslovno veli, poklonio neku ledinu crkvi sv. Lucije na otoku Krku. Ploča je sačuvana do danas i nazvana je po mjestu kraj kojega je nađena - Baščanskom pločom. Ova isprava ima neprocjenjivu vrijednost za povijest, jezikoslovlje i za naš narodni ponos. Stručnjaci kažu, da u njoj nije sačuvan čisti hrvatski jezik, kakvim su govorili naši kraljevi, nego da je hrvatski jezik Baščanske ploče znatno natrunjen primjesama staroslavenskog jezika.

Dana 29. kolovoza 1189. godine sklopio je bosanski ban Kulin s dubrovačkim knezom Krvašem ugovor o prijateljstvu. Ovaj ugovor između dvije hrvatske države: Bosne i Dubrovnika predstavlja - po sudu stručnjaka - do danas prvi poznati tekst čistog hrvatskog jezika. “Od tada možemo kroz 750 godina pratiti u pisanim dokumentima razvoj hrvatskog književnog jezika.”

Kod nas je Hrvata čisti narodni govor vrlo rano ušao u književnost i u pisane spomenike. Razlozi su tome različiti, nu činjenica je, da se od XII. stoljeća u neprekinutom kontinuitetu, sve do dana današnjeg upotrebljava u knjigama i u ostalim pisanim spomenicima živi narodni jezik. U Srba je tek u XIX. stoljeću, nakon teških borbi, u književnu i ostalu pismenu upotrebu narodni govor uspio uvesti Vuk Stefanović Karadžić

Služeći se hrvatskim narodnim jezikom u pisanju spomenika već od XII. stoljeća Hrvati stvaraju čitav niz pokrajinskih književnosti pisanih narječjem kraja u kojem pisac živi. U Dalmatinskoj se Hrvatskoj pojavljuje čakavska književnost, u jednom dijelu Banske Hrvatske kajkavska, u Dubrovniku, Dalmatinskoj, Bosanskoj i Slavonskoj Hrvatskoj štokavska književnost na štokavskom narodnom govoru. U XIX. stoljeću kod Hrvata nastaje prirodan razvoj odabiranja najljepšeg, najbogatijeg, najraširenijeg i po spomenicima i književnim djelima, najbrojnijeg narječja - štokavskog narječja - za književni jezik svih Hrvata. Zamiru sve ostale pokrajinske književnosti, te od toga časa postoji samo sveopća hrvatska književnost, u kojoj uspješno sudjeluju i rođeni čakavci i kajkavci. Zbog posebne ljepote i obilježja oživljavaju opet čakavština i kajkavština u Iijepoj knjizi, osobito u poeziji, slično suvremenim regionalističkim pokretima u književnosti pojedinih europskih naroda.

Kroz dugo vremensko razdoblje od sedam stoljeća, sedam stotina godina, Hrvati na svom narodnom jeziku stvaraju umjetnički izražaj u kojem se odražava duhovno talasanje vremena, komu pripada umjetnik. Svaki književni pokret, svaka djelatnost Europe, nalazi odjeka i u hrvatskoj sredini, premda Hrvatska, razdijeljena na troje, proživljava svoju Kalvariju. Sinovi hrvatskog naroda odani islamu ističu se i na Istoku svojim velikim kulturnim radom.

U starih Hrvata od XII. do XV. stoljeća rađaju se djela, koja pokraj ostalog, imaju osobito značenje u tome, da su to prvi pokušaji stvaranja književnosti na hrvatskom narodnom jeziku u doba, kada veliki kulturni narodi Europe ni ne pomišljaju na književnost na vlastitom jeziku uslijed gospodovanja međunarodnog latinskog jezika. Latinski jezik je bio izražaj jedinstvene univerzalne kulture, neizbježiva potreba obrazovanog čovjeka. Hrvati, i pokraj stvaranja djela na latinskom jeziku, osjećaju silnu ljubav prema svojem jeziku, jer pišu mnoga i vrijedna djela na hrvatskome jeziku.

“Hrvati devetnaestog i dvadesetog vijeka kao najneharniji, najnesvjesniji, najzaboravniji sinovi nemilo su, bez pijeteta i štovanja, prešli preko neprocjenjive, nepregledne i uzorne književne baštine najčistijeg hrvatskog jezika, preko književnih spomenika i hrvatskih ikavaca štokavaca u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Slavoniji i bivšoj Ugarskoj... Možemo se samo čuditi i diviti golemosti i opsežnosti tih danas zakopanih, zaboravljenih i ni od koga uvažavanih, ali u svakom pogledu: slovničkom, jezičnom, etnografskom, povjesničkom i uopće kulturnom, dragocjenih ikavsko-štokavskih spomenika.. Što li bi samo Srbi, Slovenci učinili i što sve ne bi dali, da imaju takovu nepreglednu, obilnu i ozbiljnu književnost i jezično blago?” Naš jezični stručnjak Marijan Stojković navodi zatim ikavsko-štokavska djela naše prošlosti i nabraja dvadeset i pet velikih djela veličine leksikona, i to samo iz osamnaestog stoljeća. Postoji osim toga nepregledni niz knjiga drugih veličina, pa iz ostalih stoljeća (osobito iz sedamnaestog stoljeća) pisanih čistom i pravilnom ikavskom štokavštinom; zatim još veliki broj u ijekavskoj štokavštini u vremenima prije Gaja i Vuka, koje najljepše pokazuju, koliko je star i kako je bogat hrvatski književni jezik - štokavsko narječje. Svi ovi pisci štokavski (ikavci i ijekavci) s područja hrvatskih zemalja po sadržaju svojih djela, po svom značaju i duhovnoj sredini u kojoj žive, pripadaju hrvatskoj kulturnoj svojini na tako jasan i nesumnjiv način, da nikome nije palo na pamet, da im to ospori.

U onim vremenima nije bilo narodne svijesti u današnjim oblicima. Pripadnost nekoj narodnoj zajednici očitovala se u drugim oblicima, a ne izrazitim izjavama; pa ipak, veliki dio ovih starih hrvatskih pisaca u naslovu svojih djela ili u predgovoru, nazivaju jezik kojim pišu, divnu ikavsku ili ijekavsku štokavštinu, hrvatskim jezikom. Neki to čine više puta u više svojih djela.

Da bismo ove sjajne primjere imali češće pred očima, prenosimo niz imena, od oko pedeset i tri stara pisca hrvatska, koji za svoj jezik kažu, da je hrvatski. Najprije: naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički statut iz 1440. godine zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500 i 1800 godine, nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim ovi pisci: Marko Marulić Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux-Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi sa Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović-Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti-Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović-Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istrijanin i Antun Dalmatin (iz Istre), te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta. U ovom popisu nisu navedeni oni pisci prije 1800. godine, koji drugim riječima izražavaju svoju pripadnost hrvatstvu, kao npr. Vidali, Menčetić itd., već samo oni, koji izričito nazivaju jezik kojim pišu, hrvatskim.

Bogatstvo ove književnosti je neprocjenjivo. I kakvoćom i količinom: to su brojni lijepi primjeri narodnog govora kao književnog jezika u onim dalekim stoljećima. Samo nama Hrvatima je potpuno slična ona nemarnost i nehaj prema našoj staroj književnosti, koja zaslužuje mnogo više pažnje, nego što smo joj do sada posvećivali.

Tako je to bilo kod nas Hrvata.

Međutim, dok je staroslavenski jezik znatno potisnut, ipak se sačuvao kod Hrvata, ali samo u crkvi i liturgičnoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739.-1811.), bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711.-1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787.-1864.) je morao svladati velike poteškoće, da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek ovom službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski književni jezik, koji je dakle star svega 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku. Zanimljivo je, da je Vuka i Vukove učitelje u torn radu očito nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766.-1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u ovome Vuk nije bio samostalni stvaralac.

Sve ove tako očite i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva poteškoća niti zapreka, da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih pisaca, smatraju, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koga tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja (koju smo, uz ostale, više puta navodili u prijašnjim poglavljima), postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka, koji bi se usudio protusloviti. Veliki hrvatski znanstveni radnici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine, već su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku, upotrebljava, kako sam navodi: sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i, od Hrvata samo Nodilovu Historiju. To se je dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio niti jednoga! Ama baš ni jednoga! Ni jednoga dubrovačkog klasika, ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića, op. nakladnika)... Pri stvaranju svog Rječnika, istu su pogrešku učinili dr Broz i dr Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Što nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak, koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Što više, bilo je Hrvata, koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka, koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno poklonio naš književni jezik - govorili su oni. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od strane Srba.

“Vuku da podignete veći spomenik, nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegovog jezika vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio ,, veli jedan Beograđanin u 1940. godini.

Sam Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”. Tu on navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju, pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige “Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.” Ovdje Vuk nehotice priznaje, da su hrvatski pisci bili davno usvojili i uveli narodni jezik u književnost, pa da se Srbi mogu u to samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati, da su ovi pisci bili Hrvati, pa ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli, da je srpski !

I ovo priznanje, kao i druga, iz srpskog pera, dokazuju, da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih vjekova mogla voditi Srbe u njihovom mučnom traženju svoga književnog izražaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo, i, ako se već može govoriti o uzimanju nečijeg književnog jezika, Srbi su bili oni, koji su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obratno, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Zaista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i ijekavskim govorom, i ako postoje na nekoliko stoljeća prije ostali pisani spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije, nego da smo mi bili oni, koji smo dali, da smo mi oni od kojih se uzelo. Nu, mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto, što ne postoji. Mi samo katkada podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.

U jednom predgovoru, sam Vuk spominje, da je tek, pošto je pročitao našeg Kačića, shvatio zašto se strani svijet toliko zanima, te skuplja i čita proste narodne pjesme, razumio je, zašto njega u tom radu potiču, najprije Mušicki a onda Kopitar i drugovi. Biografije Dositeja Obradovića spominju, da je Dositej tek u Dalmaciji, čitajući neke hrvatske knjige, konačno odlučio, da usprkos ismijavanja srpske jaynosti, prvi počne pisati prostim narodnim govorom, jer je već vidio taj govor upotrijebljen u knjizi. Hrvati su, dakle, bili oni koji su poučili...

Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica. Prepisat ćemo i te iz djela našeg stručnjaka, da se ne zaboravi. Slovnice: Kačić 1604., Križanić, Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778. itd.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Dellabella 1728., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806., 1810., itd. Po dokazima dra Marijana Stojkovića “Kopitar je.. potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske (”ilirske”) leksikone i uvalio mu na
putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke “Ilirce”, da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”

“Napuštanje kajkavštine i prihvaćanje štokavštine, veli dr. Blaž Jurišić, ukazuje se površnu promatraču kao nagao skok kojim je pretrgnuta razvojna linija našeg književnog jezika. To se samo pričinja na prvi pogled. Ustvari, tu nema nikakovih skokova, nego je to završetak prirodnog razvojnog procesa, koji je dugo dozrijevao i konačno dozrio u tom vremenu... Kako su već odprije pisale štokavski ostale hrvatske pokrajine: Herceg-Bosna (Divković) i Slavonija (Reljković), te je od tog časa štokavsko narječje postalo jedinstvenim i općim književnim jezikom u svim hrvatskim krajevima, u primorskoj, sjevernoj i kopnenoj Hrvatskoj.”Dalmatinska Hrvatska je naime već davno napustila čakavštinu i prihvatila štokavštinu. Sva je nezgoda bila u tome, što je kajkavski Zagreb bio u ono doba glavni grad Hrvata.

Aleksandar Belić, ugledni srpski jezikoslovac, potvrđuje sam u cijelosti naše tvrdnje o starini srpskog književnog jezika: “Naš književni jezik živi već više od 100 godina. “ Ugodno djeluju ove riječi, ali već slijedeći redak o nekoliko različitih “naših” književnih središta, daju razumjeti, da je i Belić na liniji………….

U trenutcima, kada su Srbi pot utjecajem političkih prilika željeli prema Hrvatima mijenjati svoj stav, onda su redovito pisali da hrvatski i srpski nisu jedan jezik, da su Hrvati ipak neko posebno pleme, koje nema budućnosti bez zajednice sa Srbima. Ljubomir Nedić piše, da “Hrvati imaju državu, a treba im narod i zaključuje raspravljanje, da je hrvatski jezik samo dijalekt srpskoga.”

Ne samo u uvođenju jezika, već i u odabiranju i uzimanju ijekavštine za srpsku književnu upotrebu, pošao je Vuk svijesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali ijekavštinu srpskom svojinom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. ijekavštinom) - veli Skerlić - dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.” Milovan Vidaković Lukijan Mušicki i drugi bill su protiv ijekavštine, pa su pisali Vuku da je se okani.

U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u ijekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.” Ovo Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju ijekavštinu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. Ovo shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića na srpski jezik. Ijekavštinu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i nalaze, da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba, da Vuk usvajanjem ijekavice usvaja nešto hrvatsko.