RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - ZAŠTO HRVATSKI NE MOŽE NIKAKO BITI HRVATSKOSRPSKI

Napisano 01.12.2009. 17:03
(izvadci iz “Jezikoslovnih promišljanja”)

U razmatranjima odnosa jezika hrvatskoga i jezika srpskoga postoje već ustaljena viđenja koja se temelje poglavito na rodnoj (genetskoj) i tipološkoj bliskosti odnosno istosti, ovisno o autorima. Pokušajmo pokazati te odnose iz malo drugačijega kuta, slažući u drugačiji mozaik neke već napisane tekstove. Služit ćemo se pritom najtemeljnijin pojmovima sustavoslovlja i nauka o skupovima.

Na pitanje: je li jezik sustav? svi će jezikoslovci zasigurno odgovoriti potvrdno. Odgovor na pitanje je li hrvatski jezik jezik sustav neće biti tako jedinstven. Mnogi će odgovoriti, i još uvijek odgovaraju, posebice u svijetu, niječno. Njihov odgovor najčešće jest: hrvatski je inačica jezika srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga, rabit će pritom raznorazna dokazivanja. O tomu neću ovdje govoriti niti to obrazlagati. Poći ću od početne činjenice da jezik jest sustav i dalje ću tu postavku razvijati.

Ako jezik jest sustav, onda bismo se, sa stajališta sustavoslovlja prema već poznatim i priznatim razvrstbama, mogli zapitati:

1. Je li jezik zatvoren ili otvoren sustav?

Znajući da je pojam zatvorenoga sustava samo teorijski pojam, tj. da potpuno zatvorenoga sustava nema (postoje manje ili više otvoreni sustavi) odgovor je jednostavan: jezik jest otvoren sustav. Otvoren je onaj sustav koji je u kakvu suodnosu s okružjem. U kakvu je suodnosu jezik s okružjem? U uljudbeno-kulturnopovijesnom (ta nijedan jezik nije od danas). O ovoj će postavci, o suodnosu jezika s okružjem biti još govora.

2. Drugo se pitanje odnosi na hijerarhijski odnos.

Je li hrvatski jezik jednodimenzionalan ili je on višedimenzionalan sustav, tj. je li jezik jednostavno sustav ili je to sustav sustava?


Prije nego što odgovorimo na ova pitanja moramo raščistiti dva pojma:

A) Mora li se neki jezik, samo zato što ga govori i neka druga nacionalna skupina, zvati i po toj nacionalnoj skupini? Primjerice možemo li američki jezik zvati američkomeksičkim zato što ga govore i Meksikanci u SAD-u, možemo li španjolski jezik zvati španjolskobaskijskim, zato što ga govore i Baski u Španjolskoj. Možemo li američki zvati američkohrvatskim, jer je on materinski jezik mnogima Hrvatima u SAD i često jedini jezik kojim govore... Držim da ne možemo. Isto tako ako koji Hrvat govori beogradskim govorom ne možemo reći da je taj govor hrvatski, niti ako koji Srbin govori zagrebačkim da je to onda srpski. Prihvatimo li ovu postavku, onda moramo prihvatiti i činjenicu da nije dovoljno to što neka narodnosna skupina govon kojim narječjem da se i to narječje ima nazvati po toj skupini. Ili kako bi rekao Hjelmslev “ne možemo poduprijeti rasne teorije lingvističkim argumentima” (Hjelmslev 1966: 117. str.). To je, dakie, mnogo složenije pitanje koje u odgovor uključuje povijesne i kulturno-uljudbene čimbenike. Razumljivo je da je odgovor jednostavan i jednoznačan kada jedna jedina narodnosna skupina govori kojim narječjem, odnosno jezikom.

B) Ako jezik jest sustav, što mislimo onda kada rabimo svezu hrvatski jezik? Mislimo na najmanje dvije stvari:

a) Na ono što neki nazivaju hrvatskim književnim jezikom, drugi pak hrvatskim standardnim jezikom, a mogli bismo ga zvati i javnim općeporabnim hrvatskim jezikom.

b) Na skup svih narječja i govora nastalih u društvenim zajednicama hrvatskoga naroda. “Jezik je s toga gledišta uvijek skup narječja, i to takovih koji se samobitnim svojstvima jasno razlikuju jedni od drugih”,1 a mogu biti i zasebni jezici. U tome slučaju možemo govoriti o hrvatskome jezičnome nadsustavu, krozsustavu, susustavu, dijasustavu, i dijasistemu.

Koje su odrednice jednoga i drugoga pojma hrvatskoga jezika:

1. Općeporabni javni jezik određujemo kao novoštokavsku ijekavicu odnosno jekavicu.

2. Hrvatski nadsustav određujemo kao skup sustava triju narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.

U ovome je sadržan i odgovor na drugo pitanje: hrvatski možemo smatrati i višerazinskim sustavom i višedimenzionalnim sustavom, tj. stavom sustava, skupom sustava.

Kad određujemo hrvatski nadsustav, kao skup narječja, u odnosu na srpski možemo sa sigurnošću reći da su dva narječja nedvojbeno hrvatska: čakavsko i kajkavsko. To nitko ne spori. Neprijeporno je da hrvatskomu, u odnosu na srpski, pripada i štokavsko ikavsko narječje.

Hrvatski bi jezik trebao, prema ovomu, dijeliti sa srpskim samo dio štokavskih narječja:

a) ekavsko (u hrvatskome su to slavonski i podravski govori)

b) ijekavsko narječje.

Srpskomu jeziku pripadaju nedvojbeno ekavska narječja: smederevsko-vršačko, kosovsko-resavsko i prizrensko-timočko, te neopravdano nazvano šumadijsko-vojvođansko (o tome će još biti govora).

Već na ovoj razini raščlane vidi se različitost. Uzmemo li grubu sliku narječja možemo dakle reći da hrvatskome pripadaju sva tri narječja sa svim mogućim govornim realizacijama jata. Srpskomu pripada samo dio. Stavimo to u Vennove dijagrame, pa imamo:
Pa bi se, poslužimo li se naukom o skupovima, moglo reći da je srpski jezik podskup hrvatskoga jezika, jer se srpski (kao skup narječja) s hrvatskim jezikom, kao skupom narječja, preklapa, i to u najpovoljnijemu slučaju za srpski 2 preklapa, samo u onome dijelu koji je na crtežu prikazan iscrtkano. Dakle teorija jezičnoga dijasistema jasno pokazuje da je srpski dio hrvatskoga, jer ako je “Hs. j. kao dijasistem južnoslavenskih dijalekata između hrvatsko-slovenske granice na sjeverozapadu i srpsko-makedonske i srpsko-bugarske granice na jugoistoku”, onda je iz crteža jasan odnos, i tada se ne može on drukčije tumačiti.

Jasno je da je to samo do apsurda dovedena tvrdnja jer, pogledamo li druge ustrojne odrednice tih narječja, vidjet ćemo da se srpska narječja ustrojem duboko odvajaju od hrvatskih i ne pripadaju istomu skupu. I na temelju tih ustrojnih jedinica koje narječja srpskoga jezika čine srpskim, odnosno koja narječja hrvatskoga jezika čine hrvatskim pada teorija hrvatsko-srpskoga jezičnoga dijasistema.

Da bismo to bolje objasnili upoznajmo temelje toga nepostojećega 3 sustava.

Na čemu se temelji hrvatsko-srpsko jezično jedinstvo? Na nekim osobinama.

Prvo se opisuje jedinstvo zapadnojužnoslavenske skupine:

“Na jugu su dvije: zapadnojužnoslavenska (hs. i slov.jezik) i istočno južnoslavenska (mak. i bug. jezik). Zapadna se skupina odvaja od istočne nekim osobinama koje je dijele od svih slavenskih jezika, uključujući i istočnojužnoslavenske. Najvažniji je nastavak -ga i stapanje dvaju poluglasa u neutralni , a osim toga hs. i slov. jezik razlikuju se od svih slavenskih time što nemaju palataliziranih suglasnika... “ (Brozović i Ivić 1988: 2)

Zatim se "hs. jezični dijasistem" odvaja od slovenskoga: "Hs. j. kao dijasistem južnoslavenskih dijalekata... On jedini ne poznaje tipičnu slavensku konstrukciju *mi s tobom u značenju “ja i ti”, jedini nema ni u najstarijim zapisima nikakva traga gentivu na –u…” (Brozović i Ivić 1988: 2).

Koji su to jezikoslovni kriteriji prema kojima se temeljem rečenoga ne uspostavija hrvatskoslovenskosrpski jezični dijasistem.5 Ako je to zato što se slovenski odvaja od “hs. j. kao dijasistem” osobinama koje su navedene, zašto se ne ide u daljnju razredbu temeljem futura će dođem kojim bi se onda odvojili tipični srpski dijalekti? O izboru elemenata ovisi dakle stupanj zajedništva.

Za ilustraciju prijepornosti ovakva kriterija uzmimo jednu drugu osobinu: 1. lice množ. glagola u prezentu -mo i drugo -te. Te osobine ujedinjuje slovenski jezik s hrvatskim jezikom i srpskim jezikom, ali im se u slavenskom svijetu pridružuje i slovački (djelimice) i ukrajinski, a element -mo odvaja češki, slovački (djelimice), makedonski i bugarski koji imaju -me, odnosno ruski i bugarski (-em). Međutim ti elementi slovenskomu, hrvatskomu, srpskomu, slovačkomu i ukrajinskomu, pridružuju talijanski.6 Komu bi palo na pamet da talijanski stavi u istu jezičnu skupinu s hrvatskim ili kojim drugim slavenskim jezikom? Istina, talijanski bi prema nekima tipološkima osobinama (kao i latinski) bio bliži hrvatskomu nego francuskomu jeziku. Međutim, kako dobro kaže Bernard Pottier: “L'étude typologique se situe au niveau le plus general de la description linguistique. Elle suppose une caractérisation de l'ensemble des phénomenes qui constitue une langue. Elle est en premier lieu descriptive puis comparative. Elle tente de degager les grandes lignes du comportement linguistique.” 7

Očevidno je da nas manipulacije ovakvim elementima ne vode nikamo. Krenimo zato drugim putem. Pogledajmo osobine (poslužit ćemo se narječoslovnim opisima priznatih jezikoslova) pojedinih narječja i istaknimo neke od njih.

Počet ćemo navodima iz knjige Pavla Ivića glede prizrensko-timočkoga dijalekta: “Na osnovu strukturalnih kriterija ocrtava se jasno jedna dijalekatska zona s posebnim osobinama. To je oblast prizrensko-timočkog dijalekta... (...) Govori u tim predelima imaju analitičku deklinaciju i komparaciju, ne poznaju infinitiv i ne znaju za razliku izmedu dugih i kratkih slogova..” (Pavle Ivić 1985: 22), te imaju futur sa će: će da pričam, će pomremo... (Ivić: Dijalektologija, str. 113.).

Buduće će nam vrijeme (futur) jasno naznačiti skupinu neprijeporno srpskih narječja.

Poslužimo se opisima Pavla Ivića:

1.”Upotreba infinitiva u istočnijim govorima (smederevsko-vršačkoga narječja, nap. M. K.) je veoma sužena... U istočnijim govorima dolazi futur tipa ću dođem...(Ivić, 1985: 90-91).

2. Može se reći: “Upotreba infinitiva (u kosovsko-resavskom narječju, napomena M. K.) je sužena, ali on ipak postoji kao kategorija. (...) U futuru su česta obrazovanja s nepromjenljivim će za sva lica, pri tom mnogo puta i bez da: će se ranimo.” (Ivić 1985: 104).

Pavle je Ivić neopravdano stopio u “šumadijsko-vojvođanski dijalekt” dva narječja: vojvođansko i šumadijsko. To se jasno vidi i iz njegovih tekstova u kojima govori o vojvođanskome narječju:


a) “Dok govori severne Srbije pokazuju mnogo uticaja susednih dijalekata, oni na zemljištu Vojvodine imaju izrazitiju dijaletsku individualnost.” (Ivić 1985: 75).

b) “Raspored dijalekatskih osobina u vojvođanskim govorima u znatnoj meri odgovara granicama Banata, Bačke i Srema.” (Ivić 1985: 77)

c) Najveći dio područja šumadijskoga narjeéja “(...) obuhvaćen je mačvansko-valjevskim govornim tipom, koji se odlikuje velikom bliskošću književnom (srpskomu - dodao M. K.) jeziku.” (Ivić 1985: 74) Samom tom činjenicom ovo se narječje svrstava u ona narječja s djelomičnim gubitkom infinitiva, jer ima barem djelomičnu balkansku zamjenu infinitiva s veznikom da 8

d) Vojvođanskomu narječju pripada posebno mjesto, uz već navedenu zemijopisnu zaokruženost. “Srem i Bačka imaju u odnosu na Banat niz zajedničkih osobina.9 (...) tako da se banatski govori (istočni, op. M. K.) u nekim svojim osobinama naslanjaju donekle na smederevsko-vršački i preko njega na kosovsko-resavski dijalekt 10 “ (Ivić 1985: 77).

U vojvođanskome narječju izrazito su prisutni ikavski elementi. Objašnjenja Pavla Ivića o ikavskim elernentima u vojvođanskom narječju u najmanju ruku su čudna jer “da se vrlo lako objašnjavaju morfološkim i glasovnim uticajima, tako da je hipoteza o mešavini nepotrebna. Uz to se nije moglo dokazati ni da su severna Srbija i Vojvodina ikad bile naseljene nekim starim ikavskim slojem stanovništva.” (Ivić 1985:82) Najmlađi štokavski govori ekavskog izgovora zahvataju najveći deo severozapadne Srbije i Srem, pa se zato zovu šumadijsko-sremski, a proširuju se i na celu Vojvodinu izuzev severozapadnog dela Bačke (gdje se govori ikavski) 11 (Stevanović 1970: 12) ili “Kompaktno područje autohtonih mlađih ikavskih govora zahvata... Udaljeniju dijasporu (hrvatsku - nap. M. K.) sačinjavaju Bunjevci u severnoj Bačkoj (Ivić 1988: 61)12 “ (Kačić 1996:141)

“Stoga ja ono što prof. Belić uzgred spominje držim za stvarni fakat, tj. da su karakterne crte šumadijsko-sremskog govora, koje ga odvajaju od kosovsko-resavskoga, po svome poreklu ikavske, a ne jekavske. Po mome mišljenju ti ikavizmi su ostatak od ikavskih starosedilaca...” (Moskovljević 1929: 119-120). A kao što je poznato ti se ikavizmi “nalaze u Bosni i Hercegovini (i ne samo tamo, napomena M. K.) većinom kod muhamedanaca i katolika” (Moskovljević 1929: 119). “Da su ikavizmi i druge karakterne crte centralnog dijalekta posledica mešanja kosovsko-levačkog i jekavskog, onda bi se javila i južnije, tamo gde se kosovski i ekavski sučeljavaju od pamtiveka, a medutim od Kraljeva na dalje uz Ibar nigde se nije razvio takav smešani govor.” Ovakvo viđenje ikavizma smeta Pavla Ivića pa će o Moskovljevićevu radu reći: “Tačne opservacije o prodiranju ekavštine u zapadnoj Srbiji, ali bez preciznog terenskog posmatranja i veće količine materijala. Shvatanja o ikavizmima sporna13” (Ivić 1985: 83), jer i on i Moskovljević dobro znadu da “su ikavci katolici i muslimani” (Moskovljević 1929: 119-121).


“Dobro je poznato da su Srbi koncem sedamnaestoga stoljeća (1690.) prešli Savu i Dunav (seoba Srba s Arsenijem III.). 'Srbi su u novoj domovini došli u dodir sa kulturnijim svetom. A novi životni uslovi, potrebe za ekonomskim kulturnim razvitkom, za utakmicom s drugim narodima14, nametnuli su im ozbiljnu brigu za prosvećivanjem. Njima se sada kao neophodno nametalo otvaranje veéeg broja škola. Srbi su nesumnjivo (ali ne i sigurno - nap. M. K.) ovamo i pre velike seobe morali imati poneku školu, jer je već i tada bilo među njima pismenih građana 15,16 (Stevanović 1970: 30)

...................................................
...................................................

...................................................
...................................................

Hrvatski je jezik u neprestanom dodiru sa zapadnim uljudbenim krugom, srpski je jezik naslonjen na istočnopravoslavni uljudbeni krug. U hrvatskome se jeziku njegov razvoj može neprestance pratiti od početaka pismenosti do danas. Može mu se razvoj i put dokumentirati. Put je to slijedan i dosljedan (uz svu prisilu i nasilje nad jezikom i ne samo nad njime). U srpskome jeziku, naprotiv, u devetnaestome stoljeću nastaje nagli prekid sa stoljetnim nasljeđem. Srpski se javni općeporabni jezik ne naslanja na nikakovo pisano nasljeđe. Njegov se put ne može pratiti, nije slijedan ni dosljedan. Kada govorimo o općeporabnim jezicima različitost je njihova, dakle, još naglašenija. Hrvatski neprestance crpi iz svojega petstoljetnoga književnoga nasljeđa (najblaže rečeno),28 na njega se naslanja, sa srpskim nasljeđem nema skoro nikakvih dodira, iz njega ne proizlazi. Srpski crpi iz svoje dvjestoljetne književne tradicije, niti se na hrvatsko pisano književno nasljeđe naslanja niti iz njega crpi. Može se reći da se ti jezici ni u uljudbenom, a ni u književnom smislu ne dodiruju, a kamoli naslanjaju jedan na drugoga. I to uz sve prisilje i nasilje evo skoro dva stoljeća. Zanimljivo je primijetiti da u skoro istom vremenskome razdoblju dolazi do raslojavanja, bez ikakove prisile, engleskoga na najmanje dva jezika; američkoga i engleskoga. Začudno je onda, i smiješno, to da ako su Hrvati svoj jezik preuzeli od Vuka i ako je to isti jezik, kako to da uz sva približavanja (o kojima će još biti govora) nije postao identičan, na razini općeporabnoga (standardnoga), kada se za to isto vrijeme jedan jezik (engleski) raslojio na najmanje dva jezika? Kada govorimo o općeporabnim (standardnim) jezicima, onda bi jezik, ako je jedan, morao biti identičan. Da tomu nije tako znaju i najvatreniji zagovornici istosti hrvatskoga jezika i srpskoga jezika. Da im teza ne bi pala u vodu onda se služe teorijom inačica (varijanti).29 Iz nemoći određivanja strogih granica koje bi bile točne odrednice jezika, stvoren je pojam inačice. Pogledamo li, dakle, hrvatski jezik i srpski jezik kao općeporabne jezike onda vidimo da se oni razlikuju na više razina: glasovnoj30 (fonološkoj), naglasnoj, leksičkoj, oblikoslovnoj (morfološkoj), sintaktičkoj, semantičkoj i pragmatičkoj.31 Dakle na svim razinama koje jezik čine jezikom. Nejasno je onda kako bi ta dva jezika mogla biti jedan jezik kada se razlikuju na svim razinama ? 32

...................................................
...................................................

Hrvatski je javni općeknjiževni jezik umjetan jezični izraz temeljen na hrvatskima govorima istočnohercegovačkima, s dubrovačkom inačicom, i zapadnim bosanskohercegovačkima. Povijest je ujednake jezika hrvatskoga, bez obzira na to kada se je odredio njezin početak, vremenski nespojljiva s ujednakom srpskoga jezika. A ako se uzme u obzir ujednaka u XIX. stoljeću, djelatnost Vuka Stefanovića Serbijanca u Srbiji i Ljudevita Gaja i sljedbenika njegovih u Hrvatskoj, prema ulozi koju je koja imala u objema sredinama, zbivanja su imala malo zajedničkoga

Dva su se toka ujednake u jednome čvorištu, posredovanjem izvana, približila. O približavanju se provedenu djelovanjem izvana može govoriti na razini književnoga jezika.

Pokušaja približavanja jezika bilo je različitih. Spomenut ćemo samo dva.

Prvi je takav pokušaj Književni dogovor iz Beča (1850.).

Taj dogovor nije bio posebice važan za razvoj hrvatskoga općeknjiževnoga jezika, ali je bio važan za razvitak srpskoga književnoga jezika i hrvatskoga jezičnoga propisa.

Potpisivanje Novosadskoga dogovora novi je pokušaj zbližavanja dvaju jezika. Taj je dogovor, uz onaj Književni dogovor, i neizravan dokaz o samobitnosti hrvatskoga jezika, jer su i jedan i drugi dogovor pokušaj stvaranja jednoga jezika od dvaju jezika. Novosadski je dogovor, za razliku od Književnoga, imao obvezujući karakter sa svima posljedicama koje iz toga proizlaze.(34) Ni to nije moglo uništiti hrvatski jezik, pače dovelo je do ozbiljnoga osvješćivanja hrvatskih jezikoznanaca i jezikoslova i do zbiljne pobune izražene u svima poznatoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Sve to nije, dakle, dovelo do istosti dvaju jezika jer je općeporaban jezik po svojoj osnovici jezik, ali je po prosvjetnoj i uljudbenoj nadgradnji općenarodan.

Iz gore iznesenoga jasno je da hrvatski ne može biti hrvatskosrpski, a kada bih bio takav jezikoslov kao što je američki slavist Keneth E. Naylor (35), za kojega su Hrvati dobili svoj književni jezik od Vuka ili pak kao onaj profesor Sorbonne, za kojega je jedan od dokaza da su srpski i hrvatski jedan jezik i to što se u Zagrebu govori ekavicom, onda bih mogao reći da bi srpski mogao biti srpskohrvatski, tj. srpska inačica hrvatskoga.

_______________________________________________________

Literatura

Brozović,D.,-Ivić P., 1988., Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb

Ivić Pavle,1985., Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, Matica srpska, Novi Sad

Kačić M., 1995., Hrvatski i srpski, zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta, Zagreb

Moskovljević,M., 1929., Današnja granica između ekavskog i jekavskog izgovora u Srbiji, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd

Naylor, K.E., 1980., Serbo-croatian, in: Schenker, A.M. and Stankiewicz., The Slavic Literary languages, Yale


1 Miro Kačić, Hrvatski i srpski, zablude i krivotvorine, str. 63.

2 To čak priznaju i oni za koje su hrvatski jezik i srpski jezik jedan hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski jezik.

3 Taj sustav može biti postojeći samo ako uzmemo u obzir da postoji, temeljem rečenoga i slovenskohrvatskosrpski jezični sustav (vidi dalje).

4 Pojam je jezika kao "dijasistema" upitan. Pitanje koje se samo od sebe nameće je kako odrediti jezik kao "dijasistem"? Lako bi se mogli slavenski jezici podvesti pod pojam dijasistema (bitan je odabir kriterija), pa bi se onda moglo reći: slavenski jezik kao dijasistem itd.

5 Ovdje se ne dovodi u pitanje valjanost argumentacije, ona je nadasve izvrsna, već se relativizira odabir kriterija pri određivanju granica dijasistema.

6 Do apsurda dovedena tvrdnja.

7 "Tipološki studij se smješta na najopćenitiju razinu jezikoslovnoga opisa. On pretpostavlja karakterizaciju cjelovitosti pojava koje čine neki jezik. Tipološki studij je poglavito opisan, pa onda poredben. On pokušava izlučiti (istaknuti) glavne pravce jezičnoga ponašanja."

8 Nedosljedno je ubacivanje toga balkanizma u zapadnije govore skorašnje, društvenojezikoslovne, odnosno političkojezikoslovne naravi.

9 Pitanje, koje se samo od sebe nameće: Ima li ikakva utjecaja na te osobine činjenica da su u tim područjima bili Hrvati odavna?, ostavit ću otvorenim.

10 Istina je da su ta narječja zemljopisno bliska, ali, kao što sam već rekao, prigodom procjena treba voditi računa o svim elementima, a ne odbacivati jedne na štetu drugih.

11 Istaknuo M.K.

12 Kada Pavlu Iviću vjerovati.

13 Istaknuo M. K.

14 Kojima narodima?

15 U to doba Hrvati su već davno u Vojvodini

16 Istaknuo M.K.

.....................

28 Koje se naslanja na narodni jezik.

29 Ovo se ne odnosi na djelovanje hrvatskih jezikoslova koji su se pojmom inačice služili a da bi sačuva1i samobitnosti hrvatskoga jezika (tj. hrvatski jezik).

30 Različit broj glasova (fonema), različit broj oblika, različit broj gramatičkih morfema itd...

31 Vidi Kačić 1995: 120-133

...................................

34 Najvažnija je poraba javnoga jezika.

35 Kada Keneth E. Naylor u knjizi o slavenskim književnim jezicima, koju je izdalo ugledno sveučilište Yale, piše, primjerice, da je riječ knjižnica (koju je on napisao kao knjižica) u hrvatskome ili prevedenica ili novotvorenica, u svakom slučaju nova riječ, onda se imamo pravo zapitati je li ta krivotvorina namjerna iii slučajna. Bilo kako bilo, to jest krivotvorina, jer dovoljno je pogledati u Stullijev rječnik (1806. god.) pa da vidimo da ta riječ odavna u hrvatskome postoji, dakle ona nije novotvorenica ni u XVIII. stoljeću a kamoli u XX. (Naylor 1980: 67).



Zakaj ne pričamo gotski nego srpski? Zato što smo barem 40% nas Hrvata srpskoga podrijetla i toga se ne bi tribali sramiti!

Autor: srbijabor | Napisano 14.08.2010. | (29) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(31)

Anketa

Ustavi