RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Kriteriji za pripadnost hrvatskoj književnosti

Napisano 01.12.2009. 16:09
 Popis hrvatskih knjiga dostupnih u venecijanskoj knjižari Bartola Occhi, cca. 1700.Na adresu je ove Web stanice često stizala e-pošta koja je propitivala ili nijekala utemeljenost atribuiranja pisaca muslimanske vjeroispovijedi hrvatskoj književnosti. Također, manji je broj pokušavao osporiti hrvatstvo i starijim franjevačkim piscima poput Divkovića, dok praktički nitko nije negirao položaj u hrvatskoj književnosti autorima kao što su Kovač i Simić, a koji se nikada i nisu izjasnili Hrvatima. Stoga smatramo korisnim raščistiti zablude oko nekoliko navodno prijepornih točaka.

Jedan se dio sadržaja e-pisama temelji na unitarističkom shvaćanju književnosti, po kojemu bi svi pisci rođeni na području sadašnje Bosne i Hercegovine bili dionicima jedino i isključivo tzv. bosanske književnosti. Valja reći da «bosanska» književnosti ne postoji, niti je postojala, jer se radi o političkoj jedinici koju čine tri nacije. Kao što nije bilo (osim za zagrižene unitarne autiste kojima nema pomoći) sovjetske, čehoslovačke, jugoslavenske, belgijske ili afganske književnosti- tako nema ni bosanske. Jedan od primjera je njemačka književnost, dionicima koje su autori koji su živjeli ili žive izvan područja Njemačke- austrijanci Schnitzler, Hermann Broch i Robert Musil, češki Židov koji je pisao na njemačkom Franz Kafka, kao i Švicarci Gottfried Keller i Friedrich Duerrenmat. Pripadnost jednoj nacionalnoj književnosti ne određuju državne granice propalih ili postojećih država.


Književnost Bosne Srebrene

Katkad se dovodi u pitanje nacionalna i književna pripadnost franjevačkih pisaca provincije/redodržave Bosne Srebrene. Navodni se «argument» temelji na tvrdnji da hrvatski pisci iz bivše franjevačke provincije Bosne Srebrene (koja je, često se zaboravlja, uključivala i veći dio Dalmacije i Slavonije, pa je već time jasno hrvatski nacionalno obilježena) nisu imali hrvatsku, već «bosansku» nacionalnu svijest, pa time ne pripadaju u kanon hrvatske književnosti. Radi se uglavnom o ljetopiscima, auktorima vjerskih moralki, raznih poučno-pobožnih djela te leksikografskih radova. Najpoznatiji su Matija Divković, Ivan Ančić, Pavao Posilović, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Filip Lastrić, Lovro Šitović Ljubušak, Marko Dobretić, Stjepan Margitić, Toma Babić, Bono Benić, Nikola Lašvanin, Ivan Frano Jukić, Grga Martić, Jako Baltić, Vice Vicić, Martin Nedić. Na ovu je tezu jednostavno odgovoriti, jer se radi o nešto primitivnijem prijesliku velikosrpskoga svojatanja hrvatske dubrovačke, ali i dalmatinske i slavonske književnosti. Dovoljno je napomenuti nekoliko činjenica: hrvatsko se ime izrijekom spominje kod više auktora (npr. kod Lašvanina, Babića, Šitovića ili Martića) kao nacionalno ime kojime sami sebe označuju navedeni pisci; sam spomen ili ne hrvatskoga imena nije odlučujući čimbenik za bilo što, jer je većina pisaca rabila nazivak «ilirski» ili «slovinski» za jezik svojih djela, a u tom je surječju taj naziv označavao samo katoličke Slavene koji obitavaju na području povijesnih pokrajina Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije (kao što piše u odluci rimske Svete Rote od 24.4.1656. »...kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda....bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija...., i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve....tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima».- dakle, Hrvate. Niti jedan autor nije izrazio pripadnost nekomu drugom etnosu, bilo srpskom, bilo «bosanskom». Ovaj je drugi zanimljiv zbog toga jer je vidljivo da izražava snažan osjećaj regionalne pripadnosti bosansko-franjevačkih pisaca-no, ne više od regionalne oznake kod Dalmatinca Filipa Grabovca ili Dubrovčanina Dominka Zlatarića, koji su izrijekom bili Hrvati u nacionalnome smislu. Pri tome se mora uzeti u obzir opstojnost jezičnopovijesnoga i kulturnovjerskoga jedinstva između hrvatskih kulturnih djelatnika iz Bosne i Hercegovine i raznih dijelova Hrvatske. Primjer toga je i popis knjiga dostupnih kod venecijanskoga tiskara i nakladnika Bartula Occhi (velik je dio hrvatskih knjiga iz Dalmacije i Bosne tiskan u Mletcima/Veneciji). Tu se, upisane kao «Broy Kgnigh Hervaschih....na Rivi od Hervatou»
(broj knjiga hrvatskih...na rivi od Hrvata), u 17. i početku 18. stoljeća, nalazi impresivan popis djela na bosančici i latinici, te na više hrvatskih narječja i iz raznih hrvatskih krajeva. Među inim, tu su knjige Matije Divkovića (Nauk karschianski; štokavska ijekavica, Olovo u Bosni), Ivana Gundulića (Historia od Sina razmetnoga; štokavska ijekavica, Dubrovnik), Mavra Orbinija (Zercalo Duhovno; štokavska ijekavica, Dubrovnik), Marka Marulića (Historia Iudite i Oloferna; južna čakavština, Split), Brne Karnautića (Historia od vazety sigeta grada; čakavština, Zadar), Hanibala Lucića (Historia od robigne; čakavština, Hvar), Prikriplyenje umiruchih-djelo više autora i izdanja, ovo na štokavskoj ikavici. Sve je to dobar pokazatelj jedinstva hrvatske nacionalne književnosti neovisno o dijalekatskoj osnovici i regionalnoj pripadnosti. Veći se broj starijih hrvatskih knjiga može pregledati na internetskoj adresi Kataloga starih i rijetkih knjiga- http://library.hazu.hr/web/str_h/katknj.htm


Popis hrvatskih knjiga dostupnih u venecijanskoj knjižari Bartola Occhi, cca. 1700.

Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. st. (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina). U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Mađari, Talijani), no, ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva bosanske vlastele, prevladao domaći kler. Tako je, npr., ban Stjepan Kotromanić tražio da duhovnici budu vični hrvatskom jeziku: u pismu datiranom 1347. traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika" (Radoslav Katičić: «Slověnski» i «Hrvatski» kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti, časopis Jezik, god. 36., br. 4, travanj 1989., Zagreb). Ta je redodržava, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme zauzimala prostor znatno veći od Bosne: od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje Bugarske. U njenim su granicama bili, npr. Šibenik, Skradin, Knin, Sinj, Vrlika, Makarska, Zaostrog, Imotski, Rama, Fojnica, Olovo, Srebrenica, Kreševo, Mostar, Tuzla, Modriča, Požega, Đakovo, Udbina, Gračac, Kostajnica, Našice, Vinkovci, Osijek, Pečuh, Budim. Na tome su području franjevci dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka bosanski su franjevci od početka 17. st. razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskome (bosanicom i latinicom pisanu) i latinskom jeziku. "Kako je djelovanje bosanskih franjevaca obuhvatilo za duže vrijeme Slavoniju i Dalmaciju, nije bez značenja da su se u okviru jedne franjevačke provincije okupili gotovo svi štokavski Hrvati, što će odigrati izvjesnu ulogu i u formiranju standardnoga jezika kod Hrvata.", ustvrdila je poznata paleografkinja i filologinja Herta Kuna. Tijekom povijesti mijenjajući granice (posebno u drugoj polovici 18.stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije i Dalmacije), Bosna Srebrena je u najvažnijem razdoblju svoga postojanja (koje se proteže preko 300 godina) obuhvatila pod svojom jurisdikcijom najveći broj Hrvata štokavskoga (a dijelom i čakavskoga) narječja i vitalnom spisateljskom, prosvjetnom i općedruštvenom djelatnošću znatno doprinijela očuvanju i homogenizaciji hrvatskoga naroda.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena 1679.

Veliki je dio franjevačkih samostana u Fojnici, Kreševu, Olovu, Širokom Brijegu, Rami, Visokom i Sutjesci posjedovao djela pisaca iz mnogih krajeva Hrvatske (Slavonije, Pokuplja, Like, Dubrovnika, Međimurja, Dalmacije) kao spise kojima su se franjevci Bosne Argentine služili u dnevnoj vjerskoj porabi i kao nacionalnu lektiru iz koje su crpili motive za vlastito stvaralaštvo. Divkovićeva su djela glagoljaški pisci iz Hrvatske kupovali i prepisivali na glagoljično pismo još za Divkovićeva života (npr. trećoredac Antun Depope s otoka Krka je transliterirao još 1625. i 1630. Divkovićev mali «Nauk krstjanski»; također, i dandanas se čuvaju primjerci Divkovićevih djela u mnogim samostanskim knjižnicama u Makarskoj, Dubrovniku, Zagrebu, Splitu,...), te da su nacionalno-jezična strujanja među Hrvatima bila trajna i plodonosna (tako je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih nabožnih pisaca, bosanski franjevac Ivan Bandulavić, podrijetlom iz Uskoplja u središnjoj Bosni, objavio svoje «Pisctole i evangelya» u Mletcima 1613. na miješanom štokavskom ikavsko-ijekavskom dijalektu (u razdoblju od dva i pol stoljeća (1613.- 1857.) izašlo je 16 izdanja).

No, to je djelo (kompendij liturgijske književnosti što u prijevodu na hrvatski narodni jezik sadrži misna čitanja, ulomke evanđeljskih i neevanđeljskih tekstova), poglavito rabljeno u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji- u stvari preradba vjerojatno najstarije hrvatske knjige tiskane na latinici (iako se dubrovački Hrvatski molitvenik pohranjen u Vatikanskoj knjižnici, bez nadnevka, no pretpostavljeno datiran koncem XV. stoljeća, natječe za taj primat) , lekcionara Bernardina Splićanina, jezičnoga oblika splitske čakavštine i tiskanoga goticom 1495. Bandulavićevo je djelo četvrta preradba Bernardinova «Lekcionara», rađena po uzoru na prethodne dvije: Benedeta Zborovčića (Mletci 1543.) i Marka Andriolića (Mletci 1568.), obojice Trogirana. Štoviše, u samome su Bandulavićevom radu nazočni brojni čakavizmu (najviše u početnome dijelu, dok je većina knjige pisana jedrim štokavskim narječjem), kao znak preradbe čakavskoga izvornika.

Književnost bosanskih franjevaca obuhvaća sljedeća područja: a) nabožna dje­la (molitvenici, katekizmi, zbirke propovijedi, životi svetaca), npr. Nauk krstjanski (1611) i Razlike besjede svrhu evandelja nedjeljnih priko svega godišta (1616) fra Matije Divkovića, Pištole i evanđelja priko svega godišta (1613, latinicom!) fra Ivana Bandulavića (druga polovica 17. st. — prva polovica 18. st.), Izpoviedaonik (1630) fra Stjepana Matije­vića (oko sredine 17. st. — 1730), Na­slađenje duhovno (1682) i Cvit kriposti (1701) fra Pavla Posilovića (1600 - 1653), Izpovied kršćanska (pučki Stipanuša, 1701) i Fala od sveti (1708) fra Stjepana Margitića (oko srcdine 17. st. — 1730), Cvit razlika mirisa duhovnoga (pučki Babuša, 1726) fra Tome Babića (1680- 1750), Pripovidanje nauka krstjanskoga (1750) fra Jerolima Filipovića (1688 -1765), Testimonium bilabium (1755), Od’ uzame (1765), Nediljnik dvostruk (pučki Čizmar, 1766) i Svetnjak (1766) fra Filipa Lastrića, Kratko skupljenje ćudoredne, iliti moralne bogoslovice svrhu sedam katoličanske crkve sakramenatah (1782) fra Marka Dobretića (1707? - 1784); b) samostanske ljetopise, npr. fojničkoga samostana fra Nikole Lašvanina (1703? - 1750), sutješkoga samostana fra Bone Benića (1708 - 1785), kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića (1720 - 1772); c) prva povijesna djela, npr. Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis (1765) fra Filipa Lastrića, Godišnjak događaja i promine vrimena u Bosni 1754 -1882. (objavijeno tek 1991) fra Jake Baltića (1813 - 1887), Zemljopis i poviestnica Bosne (1851) Ivana fra Frane Jukića ; d) pjesnička djela, npr. Pisna od pakla (1727) fra Lovre Šitovića Ljubušaka (1682 - 1729), Isitirion fra Ambroza (Ambrože) Matića (1795 -1849), Osvetnici (1861 - 1883) fra Grge Martića; e) putopise, npr. Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja Ivana fra Frane Jukića; f) memoarska djela, npr. Zapamćenja (1906) fra Grge Martića ; g) gramatike latinskoga i hrvatskoga jezika: Prima grammati­cac institutio pro tyronibus Illyricis accomodata (1712) fra Tome Babića, Grammatica latino-illyrica (1713) fra Lovre Šitovića Ljubušaka, Institutiones grammaticae idiomate Illyrico (1822) i Syntaxis linguae latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argen­tinae accomodata (1823) fra Stjepana Marijanovića, Knjižica ručna (1832) fra Ambroza (Ambrože) Matića i Slovnica jezika latinskoga ilirski iztumačena za porabu mladeži bosanske s kratkim i potrebitim rječnikom (1857) fra Filipa Kunića (1821 -1871); h) leksikografska djela koja su mahom ostala u rukopisu, npr. Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u kojemu izgovarajuse rici Diacke Latinski, i Slovinski fra Ljudevita (Lalića?) iz Ružića (u 1. polovici 17. st. - u početku 18. st.), hrvatsko-latinski dikcionar fra Matije Jakobovića (potkraj 17. st. -1753), anonimni latinsko-hrvatski (fojnički) rječnik iz 19. st. (objavijen 2000) te i) jezikoslovna djela od kojih je najvažnije De ratione depingendi (…) seu vera ortographia (1853) fra Marijana Šunjića (1789-1860).

Bosanski franjevci svoj jezik zovu najčešće slovinskim ili ilirskim (“istomači, ispisa i složi u jezik slovinski”; Divković 1616.; “izvađen iz jezika latinskog u jezik ilirički, aliti slovinski”,Posilović 1647.), katkad bosanskim (“”u pravi istiniti jezik bosanski”, Divković 1616.; “Ispoviedaonik…prinesen u jezik bosanski”, Matijević 1630.), a češće hrvatskim (»Pistole i Evanyelya po sfe godischie harvatskim yazichom stumacene«, fratri u Olovu 1586; “bosanska dica naroda slavnoga i jezika harvatskoga”, Toma Babić 1712.; “..mi Hrvati…istomačili declinatione i imenah i conjugatione verbah hrvatski..”, Lovro Šitović Ljubušak 1713.; “po ocu fra B.Pavloviću iz Dubrovačke države..u harvaski jezik….za korist naroda Harvaskoga”, Bernardin Pavlović, 1747.)
U tako opsežnoj produkciji, pisanoj na hrvatskom (pretežito) i latinskom jeziku, hrvatskom ćirilicom/bosanicom (jasno odijeljenoj od baštine pismenosti bosanskih Srba koja je na crkvenoslavenskom jeziku srpske redakcije, a ne na narodnom jeziku; grafija je srpskih pisanih spomenika ćirilica srpsko-resavske škole koja nije razumljiva za poznavatelje bosančice, a ni obratno, što je već zasvjedočio Vuk Karadžić) i latinicom (latinica je odnijela pretegu u 18.stoljeću), nije lako odvojiti djela trajnije vrijednosti od onih koja imaju još jedino kulturnopovijesnu važnost. No, književnopovijesna istraživanja su došla do suglasja u sljedećim točkama:

-odgojiteljski, nacionalno-prosvjetni i općecivilizacijski rad bosanskih franjevaca je neprocjenjiv. On je u toj mjeri utkan u cijelo biće hrvatskoga naroda da uvelike nadilazi granice i Bosne i vjerske literature, kao i bilo kakve isključivo spisateljske djelatnosti. Od prosvjetnog do karitativnog, od dušebrižničkog do gospodarskog i općedruštvenoga napora- redovnici bosanske redodržave stoljećima bijahu kičmom većine hrvatskoga naroda. Bez franjevaca provincije Bosne Srebrene Hrvati ne bi bili ono što su danas.

-sudi li se isključivo estetskim mjerilima, malen je dio književne produkcije Bosne Srebrene još živ i životan. Najvrjedniji i najvitalniji su samostanski ljetopisi i memoarska literatura koja se čita kao realistična kronika jednoga doba, a koja je, među ostalim, bila glavnim vrelom inspiracije za većinu pripovijedaka i romana Ive Andrića. Ironijom sudbine, najutjecajniji pučki spisi, često oblika didaktičke i junačke poezije, te narodnih vjerskih moralki- najslabije su se oduprli koroziji vremena. Kao da je povijest htjela da za književnost Bosne Srebrene primijeni riječi iz Evanđelja po Marku:” Mnogi prvi bit će posljednji, a mnogi posljednji prvi.”

-gledano iz perspektive današnjice, možemo zaključiti da je spisateljska djelatnost bosanskih franjevaca integralnim dijelom, a katkad i ishodištem dvaju disciplina koje ne pripadaju umjetničkoj književnosti: jezikoslovlja i povijesne znanosti. Hrvatski je jezik nezamisliv bez rječnika i gramatika autori kojih su bosanski i hercegovački franjevci, od Šitovića do Marijanovića i Lalića, te oblika književnoga izraza popularnih poučnih djela Divkovića ili Babića. Također, historiografska djela, poglavito Lastrića, a manjim dijelom i Jukića, čine nezaobilazni izvor za poznavanje povijesti Bosne i Hercegovine.

Doda li se tomu da kulturne izmjene među katoličkim Hrvatima s jedne, te Bosanskim Muslimanima i pravoslavnim Srbima s druge strane nije bilo- tj. sve su tri vjerom, povijesnom baštinom i uljudbenom pripadnošću određene nacije živjele odvojene, «paralelne» živote (tako da je stvaralaštvo franjevaca ostalo praktički potpuno nepoznato za njihove suvremenike, bosanske Srbe i Muslimane; isto tako, djela srpskih i muslimanskih pisaca toga razdoblja (cca. 1500. do 1800.) ostaju nepoznanicom za ondašnje Hrvate u Bosni Srebrenoj); te da je kulturna baština franjevačkih auktora integralnim dijelom jedino hrvatske književnosti i leksikografije, a ne srpske ni bošnjačko-muslimanske, koje ju tako ni ne tretiraju jer se ne uklapa ni u jedan dio nacionalnih nasljeđa tih naroda (a to je i stav svjetske stručne javnosti)- bajka o tobožnjem nehrvatskom «bosanstvu» franjevačkih pisaca iz Kreševa, Sutjeske ili Rame jedino je pokazatelj bolesnoga protuhrvatstva i kognitivnoga poremećaja koji vladaju duhovima raznih pseudointeligenata.

Literatura koja obrađuje hrvatske franjevačke pisce Bosne Srebrene nije opsežna. Razni se autori (ili izvadci iz njihovih djela) mogu naći u antologijskim izdanjima u ediciji «Pet stoljeća hrvatske književnosti», koju je Matica hrvatska pokrenula u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Također, u zbirci «Kulturno nasljeđe BH», još je u doba SFRJ izašao izbor iz djela nekih spisatelja, poput Ivana Franje Jukića. No, sustavnije su i temeljitije ti pisci obrađeni u izuzetno opsežnome kompendiju «Kultura i Bosanski franjevci» fra Julijana Jelenića, u 2 sveska (pretisak Sarajevo 1990.), kapitalnoj studiji Krešimira Georgijevića «Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni», Zagreb 1969., «Kratkom pregledu hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas» Hamdije Kreševljakovića, Sarajevo 1912., te u jezičnopovijesnome djelu Ive Pranjkovića «Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene» (izdanje Matice hrvatske u Zagrebu 2000.- ta je studija prikazana i na adresi http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html ), kao i u zbirkama hrvatske poezije i proze iz Bosne i Hercegovine pod uredništvom pjesnika i esejista Veselka Koromana «Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine”, 1996, i “Hrvatska proza Bosne i Hercegovine”, 1995.


Hrvatski pisci islamskoga civilizacijskog kruga

No, najčešće je problematizirana tema pripadnosti autora islamske vjeroispovijesti hrvatskoj književnosti. Osporavanje statusa Bašagića, Dizdara ili Durakovića kao hrvatskih spisatelja se sreće u četiri vida:

a) navedeni pisci nisu Hrvati nego Bošnjaci- samom činjenicom što su muslimani, a ne katolici (ili, šire, «zapadnjaci»). Stoga im, po tom tumačenju, nije mjesto u hrvatskoj literaturi.

b) ti se autori nisu javno izjasnili kao Hrvati, pa ne pripadaju korpusu hrvatske kulture

c) jezik je tih spisatelja «bosanski» (ili bošnjački), a ne hrvatski, pa je već ta differentia specifica dovoljna da ih se izluči iz kanona hrvatske pisane riječi

d) posljednja, i relativno najsuptilnija teza je ona o navodnoj nacionalnoj mimikriji kojoj su pribjegavali pisci poput Ćazima Ćatića, Čolakovića ili Muradbegovića. Po toj su tvrdnji spomenuti auktori, da bi uopće mogli objavljivati u razdoblju nepovoljnom po bošnjačku nacionalnu ideju, bili prisiljeni lažno se predstavljati Hrvatima, izabravši tako manje od dva zla (druga, još nepovoljnija opcija bi bio ulazak u «srpski tabor», što je korak koji su napravili neki drugi muslimansko-bošnjački pisci kao Meša Selimović, Zuko Džumhur ili Izet Sarajlić). Po tomu je njihovo hrvatstvo (ili bar pripadnost korpusu hrvatske pisane riječi) lažan jer se radilo o nužnom životnom manevru pisca koji je pristao na koliko-toliko prihvatljiv kompromis e da bi se uopće mogao afirmirati

Utemeljenost ćemo tih tvrdnji detaljno raščlaniti, ali uz prethodnu važnu, možda i ključnu opasku: u doba komunističke Jugoslavije kulturna su klima i duhovni život u Bosni i Hercegovini bili sustavno srbizirani. Doduše-ne na radikalno velikosrpski način, ali uz trajno i uporno potiskivanje i minoriziranje hrvatskoga udjela u bosanskohercegovačkoj kulturnoj baštini. Jedan je od posljedaka bio i «povijesni samozaborav» Bošnjaka-muslimana koji su proračunatom politikom jezično i civilizacijski posrbljivani (u vidu unitarističkog jugoslavenska pretežito srpskoga predznaka), te je mlađim naraštajima stasalima u Titovskoj Jugoslaviji groteskna i potpuno nezamisliva činjenica da se većina bosansko-muslimanske inteligencije u razdoblju do 1945. nacionalno izjašnjavala Hrvatima (ili je bar bila «prohrvatski» orijentirana). Zato je prije razjasnidbe pojedinih točaka koje smo naveli nužno napomenuti da su shvatljivi šok i zaprepaštenost, kao i neglumljeno emocionalno odbijanje velikoga broja Bošnjaka-muslimana da prihvate relativno banalan historijski podatak o hrvatskom uklonu većine svojih sunarodnjaka u desetljećima koja su prethodila komunističkoj samovlasti. Dugogodišnja protuhrvatska ideološka indoktrinacija i «pranje mozga» u službi prosrpskoga jugoslavenstva učinili su svoje.

Prije no što odgovorimo na upite koje smo sami skicirali, valja napomenuti ključnu činjenicu: nijedan od autora nije uvršten u korpus hrvatske književnosti po hiru vlasnika ili uređivača ovoga situsa. Pri odabiru smo koristili kapitalna djela koja nedvosmisleno označuju pripadnost pisaca hrvatskoj nacionalnoj književnosti: «Leksikon hrvatskih pisaca», urednik Krešimir Nemec, «Povijest hrvatske književnosti», 1-3, auktor Slobodan Prosperov Novak, «Povijest hrvatske književnosti» Dubravka Jelčića, te «Hrvatska književnost do narodnog preporoda» Kombola i Novaka. Tu je i popularnije djelo posvećeno tematici muslimanskih pisaca u hrvatskoj književnosti, «Hrvatsko-bošnjačke teme» Ferida Karihmana, kao i internetski direktorij djelatnih hrvatskih pisaca, pripadnika Društva hrvatskih književnika, među kojima je i nemali broj autora zastupljenih na Web stanici Herceg Bosna (Ladan, Kovač, Idrizović, Hadžić, Aralica, Vuletić, Koroman). Web stranica pripadnika Društva hrvatskih književnika je na adresi http://www.dhk.hr/popis.htm , dok se navedene povijesti književnosti i leksikoni mogu pronaći preko internetskih knjižara http://www.sveznadar.com/ i http://www.interliber.com/ . Neka od spomenutih djela su:

No, kad se već propituje nacionalno-književna pripadnost pojednih pisaca islamskoga civilizacijskoga miljea- ako smo i učinili kakav «grijeh», to je grijeh propusta. Naime, zbog ograničenoga vremena i materijala, te s nakanom da damo što uravnoteženiji i kronološki ravnomjerno pokriven književni prijegled (a i generacijske granice koju smo postavili) nismo uvrstili niz vrsnih i po estetskim, kao i kulturnopovijesnim mjerilima nezaobilaznih autora: Saliha Alića, Rizu beg Kapetanovića-Ljubušaka, Hasana Kikića, Edhema Mulabdića, Hivzija Bjelavca, Hamdiju Kreševljakovića, Osmana Nuri Hadžića, Šemsudina Sarajlića, Ekrema Šahinovića, Ademagu Mešića, Ismeta Žunića, Fehima Nametka, Ziju Dizdarevića, Šukriju Pandžu, Rasima Filipovića, Alana Horića, Ferida Karihmana, Naska Frndića, Feđu Šehovića, Irfana Horozovića, Ibrahima Kajana, Enesa Kiševića,.... Isto tako su zbog imperativa «ograničenoga prostora» i nemogućnosti (a i nepotrebnosti) da se većina značajne književne i leksikografske produkcije sažme na jednu stranicu na svemreži «prikraćeni» i hrvatski pisci i leksikografi katoličkoga civlizacijskoga kruga: Pavao Posilović, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Nikola Lašvanin, Marko Dobretić, Bono Benić, Stjepan Margitić, Marijan Bogdanović, Jako Baltić, Vice Vicić, Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, Ćiro Truhelka, Narcis Jenko, Zvonimir Šubić, Ilija Jakovljević, Andrija Glavaš, Stanislav Šimić, Nada Kerestanček, Ivan Alilović, Ivan Kušan, Stojan Vučićević, Veselko Tenžera, Stjepan Čuić, Stanislava Čarapina, Željko Ivanković, Stjepan Džalto, Mario Šuško, Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Gojko Sušac, Mile Pešorda, ..... No, nadamo se da ćemo ubuduće, koliko-toliko ispraviti taj propust koji nije nastao zbog prijevida nego zbog ograničenosti vremena i financijskih sredstava.

Da bi se odgovorilo na prigovore koji se najčešće upućuju zbog uvrštavanja autora iz islamskoga civilizacijskoga kruga u korpus hrvatske književnosti (što, ponavljamo, nije hiroviti postupak urednika ove Web stranice, nego je jednostavna bibliografska činjenica koju ne možemo i nećemo svojevoljno mijenjati), valja najprije definirati opće odrednice koje određuju pripadnost nekoj nacionalnoj književnosti. No, najprije ćemo reći što nije nužno za takvu kategorizaciju:

a) da bi pojedini autor pripadao određenoj nacionalnoj književnosti, ne mora pripadati toj naciji. Primjeri su Irac Beckett koji je francuski pisac, engleski prozaik Conrad koji je Poljak (dakle, ne poljskoga podrijetla, nego poljske nacionalnosti) ili Rus Nabokov čije je mjesto u američkoj književnosti osigurano. Vjerska ili «rasna» drugotnost u odnosu na većinu pripadnika nacije u čiju je nacionalnu književnost neki autor «upisan» ne igraju nikakvu ulogu u određivanju njegovoga statusa kao nacionalnoga pisca.

b) također, nije nužno da je sav (ili čak većina) opusa autora na nacionalnom jeziku dotične literature. «Klasični» primjer su latinisti u više stoljeća europske pred- i postrenesansne književnosti, ali i pisci na živim jezicima koji su dali značajna djela na «stranim» jezicima. Karen Blixen ostaje danskom spisateljicom premda je značajan dio djela napisala na engleskom jeziku; Oscar Wilde ostaje irskim i britanskim piscem premda je dramu «Salome» napisao na francuskom. Drugi poznati primjeri «višejezičnih» autora uključuju Emile Ciorana, Mircea Eliadea, Samuela Becketta, Stanislawa Przybyszewskog, Milana Kunderu i Josefa Brodskog.

No, koji su onda kriteriji po kojima navedeni pisci islamskoga civilizacijskoga kruga pripadaju hrvatskoj književnosti ? Jednostavno- ti su književnici svoje djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti, crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih hrvatskih autora, nacionalno se izjašnjavali Hrvatima i pisali su na hrvatskome jeziku. Autori od Bašagića i Ćazima Ćatića do Nametka i Durakovića smatrali su da njihova djela ne pripadaju nijednoj književnosti osim hrvatskoj, a oni sami nijednom narodu osim hrvatskom. Također je i jezik dotičnih auktora hrvatski književni jezik, u mnogim elementima s manje islamskih orijentalizama ili turcizama nego jezik drugih bosanskih hrvatskih pripovjedača (npr. Jakše Kušana)- ako je to razlikovna odrednica od ikakve važnosti. Jedna od ilustracija da je tomu tako je i to što kapitalno djelo hrvatske lingvistike, «Sintaksa hrvatskoga književnog jezika» akademika Radoslava Katičića (jedan od četiriju dijelova tzv. Velike gramatike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), u popisu književnih djela kojima se prikazuje hrvatski sintaktički propis, sadrži, osim radova hrvatskih pisaca iz «europskoga» uljudbenoga kruga kao što su Krleža, Marinković, Ujević ili Šoljan, također i djela hrvatske književnosti, autori kojih su pripadnici islamskoga civilizacijskoga sklopa poput Alije Nametka, Mulabdića i Kikića.

Stoga se utemeljeno može reći da su svi «prigovori» o uključivanju muslimanskih pisaca u kanon hrvatske književnosti potpuno ništavni. Pogotovo je ništavna, a zapravo izuzetno uvrjedljiva sama ideja da su navedeni auktori jednostavno «lagali» ili se pretvarali u pogledu vlastite nacionalne i književne pripadnosti. Smatramo da takav oblik «argumentacije» vrijeđa osobno i ljudsko dostojanstvo spomenutih pisaca i ne zavrjeđuje nikakvoga osvrta.


No, sama odrednica bosanstva ili bošnjaštva zaslužuje nešto detaljniji osvrt. Za citirane je pisce bošnjaštvo označavalo ponosno isticanje zavičajnosti, a ne otklon od ili nijekanje hrvatske nacionalne pripadnosti. To je vidljivo i iz pjesme Muse Ćazima Ćatića Bosni


BOSNI

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti ne će —
Čisto i presjajno — kao sunce što je —
I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Raditi ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću — mog života eto!

Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914.

Gornja je pjesma dobar primjer snažnoga bosanskoga domoljublja povezanoga s hrvatskim rodoljubljem u većine hrvatskih muslimanskih pisaca. Ono što naizgled komplicira situaciju je nacionalna emancipacija muslimana u Bosni i Hercegovini tijekom komunističke Jugoslavije, kada se većina pripadnika islamskoga civilizacijskoga kruga koji govore jezikom bliskim hrvatskom i ijekavskom srpskom deklarirala kao posebna nacija pod imenom Muslimani. Ne sporeći utemeljenost takvoga izbora, kao ni opravdanost samoga oblika nacionalnoga imena (prvo Muslimani, a otprilike 20 godina poslije prvoga «imenovanja» i propasti komunizma i Jugoslavije, preimenovanje u naciju nazivka Bošnjaci), moraju se zamijetiti bar dvije činjenice:

-koliko god bilo nespornom istinom da se golema većina muslimana Bosne i Hercegovine nacionalno samoočitovala kao zasebna nacija (Muslimani, Bošnjaci, Bošnjaci-muslimani), isto je tako neprijeporno da se manji dio muslimana koji govore hrvatskim i srpskim jezikom (ili nekim amorfnim križancem tih dvaju jezika) i dalje nacionalno izjašnjava pripadnicima hrvatskog, srpskog i crnogorskoga naroda- kako u BiH, tako i u susjednim zemljama Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Društveni pritisak okoline vjerojatno igra određenu ulogu u tome (kao što je odigrao i u muslimanskoj i bošnjačkoj identifikaciji- primjer koji se često prešućuje i zaboravlja), no postojanje mnogih pripadnika hrvatske i srpske nacije islamske vjeroispovijedi stvarnost je koja se ne može ignorirati, i koja neće (kao što nije ni do sada) nestati s povijesne pozornice.

-relativno kasna bošnjačko-muslimanska nacionalna emancipacija dovela je do delikatne, a katkad i groteskne situacije: u želji da afirmiraju sve atribute nacije (a među najvažnije spadaju jezik i književnost), bošnjačka/muslimanska kulturno-politička elita je počela ubrzanu «prekvalifikaciju» i reklasifikaciju mnogih autora koji su dotada smatrani integralnim dijelom srpske (Kulenović, Selimović, Humo, Džumhur) ili hrvatske (Bašagić, Ćatić, Kreševljaković, Bjelavac, Čolaković, Nametak, Muradbegović, Dizdar) književnosti. Aktivnost u konstituiranju i okupljanju korpusa bošnjačke nacionalne književnosti je posve razumljiva i opravdana pojava. No, zbog izričite i naglašene pripadnosti pojedinih pisaca hrvatskoj i srpskoj literaturi, nemoguće je obaviti takav mehanički «prijenos»- to prije što velik dio autora više nije živ i jednostavno se ne može izjasniti slaže li se ili ne s takvim postupkom u kojemu ima, moramo reći, dosta elemenata groteske.

U toj je situaciji vjerojatno najlogičnija rješidba višestruka književna pripadnost autora, primjer čemu nalazimo i u «velikim» svjetskim literaturama: Henry James se klasificira kao američki i britanski pisac, Vladimir Nabokov kao američki i ruski, Samuel Beckett kao francuski, irski i britanski književnik, a Emile Cioran kao rumunjski i francuski spisatelj. Budući da je nemoguće proizvoljno, političkim dekretom istrgnuti hrvatske muslimanske pisce iz hrvatske književnosti, a opravdanost tvrdnji njihovih zavičajnih istovjernika da korpus bošnjačke nacionalne književnosti ne počinje od jučer (jer su bosanski muslimanski spisatelji stvorili zavidan opus pisane riječi uronjen u tematiku i problematiku bosansko-hercegovačkoga muslimanskoga življa) se ne može ignorirati i odbaciti bez argumenata- naprimjerenije je rješenje koje je izabrala hrvatska kulturna javnost, a to je da hrvatski muslimanski autori koji se ne mogu izrijekom izjasniti o svojoj književnoj pripadnosti pripadaju, uz hrvatsku, i bošnjačkoj nacionalnoj literaturi.

Jedan od kompendija koji eksplicite potvrđuju dvojnu pripadnost pisaca je i reprezentativni «Leksikon stranih pisaca», izašao u Zagrebu 2001. godine. Tu su, npr. Ivo Andrić kao srpski i hrvatski pisac, Safvet Bašagić kao hrvatski i bošnjački autor, Mak Dizdar kao bošnjački i hrvatski pjesnik (a slično je s mnogim drugima književnicima navedenima na Web stranici «Hrvatski pisci i pjesnici iz Bosne i Hercegovine»). Smatramo da je, po uzusima koji vrijede u svjetskim književno-kritičkim krugovima, to i najbolji i najrealniji književnopovijesni pristup.




Objavi na Facebooku

Nema komentara

Anketa

Istraživanje