• Povratničke tegobe Hrvata (207736)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (168064)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (97022)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94822)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9891
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Albanci više ne kriju: oni žele Oluju na Kosovu

Reporterka Večernjeg lista na Kosovu prati nove sukobe Albanaca i Srba

Albanci više ne kriju: oni žele Oluju na Kosovu

■ Srpski predsjednik Tadić potvrđuje da se u Srbiji još uvijek nitko ne usuđuje pred svojim narodom priznati gubitak Kosova
■ Na tridesetak kvadratnih kilometara, koliko je teritorija ostalo Srbima, jasno nam rekoše da kod njih nismo dobro došli

Piše: Ivanka Toma, Obzor, VL

Dok se hrvatska pripremala za 16. obljetnicu Oluje, osam stotina kilometara dalje jedan je narod priželjkivao da se takva akcija dogodi i kod njih, a drugi je od nje strahovao. Onaj prvi narod je, čuvši da smo Hrvati, poručivao da iz bivše države od političara najviše voli Stipu Mesića i da je on počasni građanin na svakom pedlju njihove zemlje. Na tridesetak kvadratnih kilometara, koliko je teritorija ostalo drugom narodu, jasno nam rekoše da kod njih nismo dobro došli pa smo poruke domaćim političarima i Europi pokupili sa ispisanih grafita: „Mićunoviću pizdo Kosovo si izd'o“, „Jebeš EU, hoćemo Kosovo“. Dva naroda koja već dvanaestu godinu ne mogu zajedno naprijed, pa običnim ljudima sjedne i druge strane svakim danom sve više i više ide nizbrdo su Albanci i Srbi. Ovdje za jedne graničnim, a za druge administrativnim prijelazima Jarinje i Brnjak nekada srednje, a sada južne Srbije s Kosovom već danima se vodi šahovski rat koji bi svakog trenutka mogao buknuti u plamen mnogo veći od onoga u kojem je prošlog četvrtak nestao granični prijelaz Jarinje. O napetoj situaciji na Kosovu 24. kolovoza raspravljat će se i na sjednici UN-a. Međunarodne snage koje tu već tolike godine pokušavaju, a ne uspijevaju, zavesti red i mir, traže pojačanje, da bi mogle uspostaviti toliko potrebnu sigurnost, pa put osiromašene i kriminalom isprepletene države već tutnji novi bataljun KFOR-a s nekih sedam stotina za rat obučenih duša: Samo nam uništavaju ceste, a nikada ništa nisu napravili do kraja - pomalo i ljutito i umorno od svih tih SFOR-ova, KFOR-ova, Eulexa, Unmika..., tko će ga već više znati kako se zovu i kako su se zvali, pričaju na Jugu.
Za to vrijeme po već cijelom svijetu poznatom scenariju srpskih balvan-revolucija, kada ekstremisti posežu za ženama koje vojskama dijele cvijeće, a svećenici vodu, Srbija svoj problem s izgubljenim Kosovom opet diže na svjetsku razinu. Na rubu za Srbe građanskog rata, a za većinu svijeta međunarodnog sukoba Srbije sa Kosovom i međunarodnim snagama KFOR-a, vode se brojne rasprave, pregovori, sjednice... A pomaka nema.

Premijer Kosova Sphejtim Tachi, digavši na najviši stupanj pripravnosti policiju i obavještajne službe, poručuje da povratka na staro neće ni biti. Srbi pak kao da se drže krilatice iz kosovske bitke po kojoj "nije bitno protiv kolike se sile borimo, već koliku svetinju branimo" pa podsjećaju da je više zemalja na svijetu koje Kosovo nisu priznale od onih koje su to učinile. Balvani su od 25. srpnja, kada su albanski specijalci pokušali zauzeti spomenute prijelaze i svoju države staviti u okvire granica koje je priznalo 77 zemalja svijeta, prepriječili promet u tri općine na sjeveru: Leposavić, Zvečan i Zubin Potok.

Prostitucija i kriminal na sjeveru

I tako se dogodilo da su Srbi ovdje zapravo ostali u hermetičkoj izolaciji, a rijeka Ibar koja prolazi kroz Mitrovicu, grad koji se do 1991. godine zvao Titovim, a danas je mjesto najvećih etničkih podjela, za njih je prirodna granica koja Kosovo razdvaja na srpski sjever i albanski jug. Do kada tako - upitala se grupa muškaraca koju zatekosmo u centru južne Mitrovice, kod džamije Zole. Kažu nam da baš na tom mjestu sjede već desetljeće, bude ih i do dvije stotine, čekaju kakav posao, a njega nema, pa se uvečer vraćaju jednako praznih džepova. Bio sam u ratu, a sad žena, četvero djece i ja živimo od 75 eura mjesečne socijale. Kako živimo, pitaš? Pravo da ti kažem, ni sam ne znam - govori nam Xhelad Ibrahim, dok njegov bivši suborac iz OVK domeće da ne znaju krasti pa im zato i je tako: Ima ti ovdje svakakvog kriminala, i prostitucije i droge. Al' ja ne znam gdje je droga. E, kad bi barem znao, da se obogatim - kroz smijeh će. Kad već spominju prostituciju, što vežu baš zbog boravka toliko vojnika i policajaca na ovim prostorima , a samo u KFOR-u s pristiglim pojačanjem ima ih više od šest tisuća, kunu se da je više prostitucije na sjeveru: Tamo su došli Srbi izbjeglice iz Hrvatske i Bosne, ima ih čak i iz Zagreba. Oni i dilaju, bave se švercom auta... - nabrajaju okupljeni kod džamije pokraj koje je turska pekarna gdje se dijeli besplatan kruh. Dva naroda, kojima je zajednički tek međunarodni pozivni broj za fiksnu telefoniju, kunu se da ne prelaze preko mosta, no mi ipak vidimo ponekog pješaka da ide preko tih stotinjak metara razdora, na kojem danonoćno bdiju i KFOR-ovi i Eulexovci i kosovski policajci albanske i srpske nacionalnosti. Za vrijeme ovih posljednjih napetosti most su svjetske snage nekoliko puta zatvarale, pa otvarale, blokade su znale trajati i satima, ali i po desetak koliko je brojnim fotoreporterima trebalo da ulove dobar kadar... I dok je u Mitrovici najživlji dio dana zapravo bila noć, kad su cestom što vodi lijevo od mosta šetali mahom skupine mladića i poneko žensko društvo, na sjevernoj strani nije bilo toliko gužve po gradu jer su se svako malo izdavale pa povlačile naredbe da trgovine i kafići smiju raditi do 15 sati, pa je u ovom dijelu mitrovičkog okruga najživlje bilo na - barikadama. Tu su pravoslavni svećenici posvećivali muškarce, tu se izdigao sedam metara visok križ, tu su se održavale predstave, tu se bistrila politika, tu su ministar za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije Goran Bogdanović i šef beogradskog tima za pregovore Borislav Stefanović dolazili bodriti narod povicima poput: "Ovo nije geto, ovo je Srbija". A tu su svako malo i navraćali vojnici KFOR-a, od kako je prošlog petka general Buhler Srbima dva puta dao pa povukao ultimatum da uklone barikade sa ceste. Da je te iste večeri s južne strane mosta izgovorio kako će one na ovaj ili onaj način biti uklonjene u naredna 24 sata, u dane vikenda kao da su svi zaboravili.

Hej, Slovenci...

Doduše, bili su pripadnici KFOR-a u subotu izjutra na jednom punktu gdje se prometnica račva na cestu koja vodi prema središtu grada i onu koja ide prema Beogradu: Ne znamo kad će i što biti, ostajemo tu do daljnjeg - kratko nam rekoše vojnici. Sat kasnije više ih nije bilo. Do barikada u selu Rudare, odakle se srbijanski političari najčešće i obraćaju narodu i svijetu, taj su dan oko 10 sati stigli slovenski vojnici: Hej, Slovenci - viknuh im dok su iskakali iz transportera pa me u čudu pogledaše i odmah narediše da maknem auto 50 metara jer ne smije biti iza tenka. Svaki moj daljnji pokušaj da ih nešto priupitam nije imao nikakvog smisla. A deset-petnaest minuta kasnije više ni nisam imala s kim razgovarati jer su Slovenci, nakon kratkog razgovora vezom, uskočili u transportere i oklopnjake i vratili se nazad. Kad već ni taj dan barikade nisu uklonjene, a Albanci su vjerovali da će biti, ljude je u ponedjeljak obradovala izrečena tvrdnja u KFOR-u, koju je i nama prenio glasnogovornik Hans Dieter Wichter, da se zapovjednik Erhard Buhler neće sastati sa predstavnicima srbijanskih vlasti Bogdanovićem i Stefanovićem jer na području Kosova, točnije na barikadama, borave ilegalno, bez potrebne papirologije koju su morali ishodavati kod vlasti u Prištini, koju spomenuta dvojica nazivaju samoproglašenom. Ali, taman kad su  se Albanci ponadali da se nešto ipak mijenja, dan kasnije Buhler je upravo Bogdanovića i Stefanovića, za ministra kosovske policije Bajrama Rexhepia i dalje ilegalaca iz paralelnih struktura vlasti za koje nam kaže da ne bi dvojio uhititi ih, primio u kampu KFOR-a, kod Leposavića! Zauzvrat, Srbi su im dozvolili da preko barikada dopreme hranu, piće i gorivo za svoje vojnike. Bila je to, kako je kasnije priopćeno iz KFOR-a, neformalna razmjena mišljenja, pa će se s takvom praksom nastaviti i ubuduće. A Stefanović i Bogdanović javno se hvale da na Kosovo ulaze nekim drugim putovima, kad već preko Jarinja i Brnjaka ne mogu. I dok srbijanski predsjednik Boris Tadić potvrđuje da se ama baš nitko u Srbiji još ne usuđuje pred svojim narodom priznati gubitak Kosova, pa najavljuje da će se Srbija odreći i ulaska u EU bez "svoje pokrajine", čini se da taje narod ponajmanje zabavljen Kosovom i sve više svjestan da se problem tamošnjih, po nekim procjenama, samo 70.000 Srba od oko 1,8 milijuna stanovnika, može riješiti i na druge načine, kako bi se odbacili utezi povijesti i nestvarne stvarnosti. Zamagljivanje Kosovom mnogo većih problema Srbije bilo je u krizi, pa je netko posegnuo za već toliko puta iskušanim receptima balvanizacije, unatoč činjenici da za mnoge to nije najveći, nego poprilično sada već simbolični nacionalni problem. Uostalom, što bi Srbija mogla učiniti sa Kosovom u svome krilu? Jedino to da svi neredi i sukobi budu u okvirima građanskoga rata, kako se pokušavalo definirati ratovanje u Hrvatskoj i BiH, pa da to ona rješava u svojoj kući i svome dvorištu, bez uplitanja svijeta koji, eto, to ne razumije.

Dva albanska generala u RH

Vama Hrvatima dva su albanska generala dobila rat, Rahim Ademi i Agim Čehu. Eh, kad bi barem sada Čehu poslao vojsku na barikade, da ih rastjeramo. Bio je on u Oluji, zna što treba učiniti - poručivali su Albanci svom sunarodnjaku, sada ministru kosovskih snaga sigurnosti. U isto vrijeme srbijanski su mediji javljali da se Srbima povratnicima koji žive u enklavama u albanskom dijelu Kosova pale kuće, da ih se napada, vrijeđa... Često za te informacije navode da su iz "dobro obaviještenih izvora", a zapravo bez ikakvih konkretnih  podataka. Sve ovo vrijeme na Kosovu se, i s jedne i druge strane, vodi jedan pravi rat -  propagandni. Tako albanski mediji svaki dan izvještavaju o snajperistima, mitraljeskim gnijezdima, naoružanim skupinama... Tvrde da su takve informacije dobili od KFOR-a, što ovi sutradan demantiraju, ali ta opovrgavanja nitko ne čuje jer se u ljude uvukao strah. Srbijanska propaganda puno je sofisticiranija, oni pričaju o nestašici lijekova, krvi, kisika, namirnica, za što nam na sjeveru rekoše da baš i nije točno. Govore i da je na barikadama po nekoliko stotina ljudi, i to baš u trenutku kad prolazimo pored njih i ne vidimo više od tridesetak okupljenih... No nakon takvih izvještaja, ljudi se vraćaju „na položaje“ jer nije zgodno da nisi sa ostalima.
Nas su ovdje pokušali uvjeriti da je informaciju o pucanju na helikopter kojim su hrvatski vojnici na granicu prevozili albanske specijalce priopćenjem na internetu plasirao MORH, iako je nekoliko sati ranije o tome progovorio srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić.

| Obzor | HB.org |