RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Bile

Napisano 28.08.2015. 21:13

Bio sam na Bilima. Ovakvo izvješće samo nekoliko mjeseci ranije značilo bi da ste tko zna iz kakvih razloga kao lovac ili lutalica našli se ne širokom prostoru između Goranaca i Bogodola sa sjeveroistočne strane i Grabove Drage na zapadu. Dakle, negdje između nečega. Ili ste pak u potrazi za egzotičnostima ovih naših prostora sudjelovali na misama današnjih suvremenih humskih krstjana na Misištu ili Otaru (kao u neka davna vremena). Čak se ni sudbina Crkve Bosanske ne bi dala razumjeti da se povijest u nekim svojim varijacijama  ne ponavlja.

Ali, ne. Ovaj put misu je govorio don Željko Majić ispred kapelice – crkve koja je nikla u zadnja dva mjeseca, na platou na kojemu se okupilo nekoliko tisuća ljudi i na kojemu se sada već mogu naslutiti konture zamišljenoga Groblja mira.

Ideja koja je samo prije nekoliko mjeseci bila nešto o čemu se fantazira sada već ima vidljive konture vlastite izvedbe i izglede da se potpuno ostvari (a opet će ostati, vjerojatno, kao ideja razlog da se osporava, komentira ili potpuno negira i vrijeđa). Naime, iza te ideje ostaje veliko pitanje odnosa prema prošlosti i onome što se u njoj događalo. Dvadeseto stoljeće kao stoljeće obilježeno totalitarnim ideologijama: fašizmom, nacizmom i komunizmom ostavilo je za sobom nasljeđe o kojemu se čovjek mora izjasniti i zauzeti jasan stav. Postoji li ideje u ime kojih se opravdano može nasiljem i uklanjanjem navodnih neprijatelja ostvariti raj na zemlji za izabrane. Kada se to činilo u ime nacije, rase ili utopije klasne jednakosti okrvavile su se ruke, izgubila se duša i vrijeme i prostor obilježila je krv nevinih i bešćutnost onih koji su ostvarivali vlastitu utopiju.

U tom smislu sam i razumio propovjedni govor don Željka Majića koji je upozorio da ne smijemo zatvarati oči pred totalitarnim idejama koje se očituju u današnjem svijetu kao što se ne smijemo uljuljkati riječima onih koji javno zagovaraju mir a tajno rade na njegovoj razgradnji, da znamo prepoznati licemjerstvo takvih zagovornika mira, te da ih ne slavimo zbog riječi već tražimo djela. Ponavljajući tako riječi papa Franje i pozivajući se na njih da nije blago mirozborcima, nego mirotvorcima.

A na našim Bilima izgleda da će sve žrtve totalitarnih sustava hrvatskoga naroda naći svoj mir. I da će konačno i oni o kojima se godinama nije smjelo govoriti naći svoj križ (mrtvi vratiti ljudsko dostojanstvo) i stoga ne ostaje mi ništa nego zahvaliti svima onima koji sudjeluju u ovom ostvaraju od zametka ideje do njezine potpune realizacije, a dogodine na Bilima treba nas biti mnogo više i svake godine više da se uistinu Bogu molimo kako se zlo ne bi ponovilo.

Na koncu kao zaključak ove teme držim da bi  dobro bilo imati na umu: uvijek kada se gradi društvo bez Boga nađe se ljudi koji pomisle da bi dobro bilo zauzeti upražnjeni prijesto.

Možda i nije počeo treći svjetski, jer on kao da traje umanjenim intenzitetom čitavo vrijeme još od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali se neke naznake uvoda u velika gibanja daju naslutiti. Ovih se dana na rubovima našega svijeta pojavljuju prognanici i svi imamo potrebe komentirati, reagirati jer se silina događaja koji tamo negdje traju sada i fizički, ovdje kod nas, da uočiti. Rat u islamskom svijetu počinje bivati globalni problem jer se nijemim promatranjem onoga što se događa podržavala ratna vatra pa se kao posljedica nečinjenja suočavamo s valom onih koji dolaze.

Iako su najveće žrtve islamskih ratova malobrojni kršćani i muslimanska sirotinja to nikoga nije zabrinjavalo sad kad su prognanici na europskim vratim počinje panika. Neki bi prihvaćali samo kršćane, neki bi i muslimane ali se boje spavača među njima. Naime, pretpostavlja se da oni koji organiziraju kaos svjesno stvarju takve organizirane progone kako bi među prognane uključili i svoje ratnike (ovaj put se u ime svete vjere opravdavaju i sva moguća zlodjela – zašto je moguće ovakvo tumačenje islama i kako je moguće da se unutar islama takvo tumačenje već odavno nije odbacilo zasebno je teološko, ali, nažalost, postaje sve više i ideološko i političko pitanje).

Hoće li se Europa obraniti ogradama i zidovima? Možda. Oni su uvijek spomenici strahu. A svijet u kojem se strah uzdiže iz zemlje i raste u vidljive spomenike obolio je od nepovjerenja i nemogućnosti da nađe mir.

Kako se Europa ovih dana suočava s izbjeglicama? Originalni prinos temi dao je  hrvatski ministar nacionalne sigurnosti Ranko Ostojić. Naime, Ranko (neđelje ti, kako se nitko toga ranije nije sjetio) ima uistinu spasonosno i jedinstveno rješenje za ovaj problem (nadam se da će i Europa odahnuti), on misli (misli da misli) da bi šator iz Savske trebalo staviti na raspolaganje izbjeglicama.

Šator iz Savske misli Ranko, toliko je velik da u njega mogu stati svi oni koji dolaze u Europu, ne trebaju ni kampovi, ni športske dvorane, ni stadioni, ni izbjeglička naselja – dovoljan je šator. I Šator je taj narastao u Rankovim mislima, a i nama (ako nam dosad nije bilo jasno sad bi trebalo biti) trebao bi biti i veći i moćniji nego smo i sami mislili da jest.

U njemu oni koji su stvorili državu čekaju da ih država čuje. No, slušanje je umijeće. A Ranko niti čuje, niti vidi – i ne misli, on samo govori.

Nije vidio tko je crtao (šta će gledat – zna) kukasti križ na Poljudu. I zar je to uopće važno. Važno je da su svi Hrvati fašisti osim onoga koji je crtao kukasti na Poljudu i onoga koji mu je to zapovjedio. Nije vidio još nekoliko stvari, ali nije njegovo da gleda njegovo je da sazna – a on zna.

On zna da je šator u Savskoj toliko velik da u njega mogu stati svi oni koji u Hrvatsku dođu prognani od svojih koji više i bolje vjeruju, navodno u istog Alaha.

A On budući da je istina i pravda ne može biti u beskrajnom svome milosrđu na strani onih koji tlače i progone – On je uvijek na strani onih koji ga u potrebi zazivaju.

U BiH Dodik prijeti referendumom, a zapravo pokušava uspostaviti ravnotežu političkog utjecaja na Sud BiH. Čime će Čović zaprijetiti? Hrvate politički sude i osuđuju kako god tko stigne i kako im se prohtije: od Make Radića do Mile Puljića, od Darija Kordića do Praljka i Prlića. I svi smo krivi jer smo podijelili BiH: pola Srbima pola Muslimanima – nama ništa

Tomislavcity.com/Marko Tokić


Nema komentara

Anketa

Ustavi