Bošnjačke političke elite ponavljaju pogreške Miloševića

Politolog, europski socijaldemokrat, profesor na Sveučilištu u Mostaru, erudit – to bi u najkraćem mogao biti opis dr. Mile Lasića. Biti intelektualcem, a ne istupati u javnosti - česta je pojava u našem, bh. društvu. Suprotno tome, dr. Mile Lasić želi govoriti, zna govoriti, ali i vjeruje u ono o čemu govori. S njim se možete slagati ili ne. “Moji javni istupi mi jako škode”, kaže Lasić.

Profesore, je li za opstanak BiH opasniji unitarizam ili separatizam?

Mislim da su oba opasna. Samo u konačnici se izjednačavaju jer ruše zajedničko tkivo kojega u stvari još i nema i koje bi trebalo povezati totalno podijeljenu zemlju. To rade na različite načine. Separatizmi tako što suštinski negiraju uopće potrebu za zajednicom zvanom Bosna i Hercegovina i unitarizmi u obliku bošnjačkih stranaka koji ne rade ništa drugo nego ponavljaju stravičnu pogrešku srpskih političkih elita s kraja prošloga stoljeća u liku Slobodana Miloševića i nesretne JNA koja je pristala na koncept unitarizacije rušeći na taj način Titovu Jugoslaviju.

U tom pravcu koliko su realne ocjene koje je nedavno iznio bivši američki veleposlanik u Zagrebu William Montgomery da bi se trebalo početi razmišljati o mirnom razdruživanju?

To je totalno deplasirano. Montgomery je po svemu ex. Treba čitati ono što poručuje američka državna tajnica, što poručuje američka i europska administracija.

A to je?

Oni kažu da nema formiranja tri nove države u BiH. Ova zemlja će u euroatlantske integracije ući kao jedna država - ili neće nikako ući. Na ovom malom prostoru vodi se politika tuk na utuk s jedne strane etnokratskih koncepcija i s druge strane deliberativnih koncepcija čiste parlamentarno-građansko ideologije za koju u danom trenutku nema nikakve šanse. S jedne strane profesor Hagen Schulze, ugledni njemački povjesničar, autor čuvene knjige „Nacija i država u europskoj povijesti“, govori o rušilačkom etnokratskom principu upravo na primjerima naroda Balkana. Takav model vodi rasulu, ali i rasulu vodi ako se silom nameće koncept koji ne respektira našu bh. stvarnost.

Pa gdje je onda izlaz?

Nama su nužni kompromisi suštinske političke naravi koji znače ustavnu reformu u zemlji u kojoj bi i Hrvati našli svoje mjesto kako bi je mogli voljeti i osjećati je svojom. Nama su potrebne reforme koje će ovu zemlju pomaknuti naprijed k euroatlantskim integracijama. Pa kompromis je časno političko sredstvo. U izbornoj noći svi su govorili povišenim tonom i s maksimalističkih pozicija. Koliko vidim, svi su spustili loptu. Treba nam kompromis koji će biti suma mogućih ostvarenja u sljedeće četiri godine.

Što je to što je moguće učiniti u iduće četiri godine?

Moguće je, a o tome je nedavno govorio jedan hrvatski političar, po uzoru na Vijeće ministara napraviti takve ustavne promjene koje će donijeti demonstraciju institucionalne ravnopravnosti koja bi mogla zadovoljiti Hrvate, ali i sve druge. Primijeniti princip koji kaže da je za svaku ključnu odluku potrebno imati suglasnost makar jedne trećine ministara određene nacije. Znači ne bi bilo moguće nametanje kao što je sada slučaj. To bi bio iskorak. Naravno ne dovoljan. Sljedeći bitan korak je ispunjenje obveza poput zakona o državnoj pomoći, popisa stanovništva i provedbe presude Europskoga suda u Strasbourgu. Moji studenti u završnim radovima navode 50 obveza koje su nužne ako se želi uspjeti pravcu europskih integracija.

No koliko nas u napretku i dijalogu koči, primjerice, fenomen Komšić?

Puno. Da se razumjeti zašto jedna politička stranka igra na sigurnu kartu, da želi imati djelić vlasti u vanjskoj politici. No teško je razumjeti kako vrlo mali broj ljudi u BiH izvan hrvatskoga etniciteta shvaća opasnost koja prijeti BiH ako se najmanjoj sastavnici uporno, po drugi put, nameće netko tko nema legitimitet iz reda hrvatskoga naroda. Nisam ničiji apologet niti štedim ni lijevo ni desno, ali ovdje se radi o tome da se mora uvažavati legitimitet, pri čemu respektiram da su dotičnog godina izabrali i dijelom Hrvati Bosne, dijelom građanski orijentirani ljudi i dijelom Srbi u Federaciji koji nemaju za koga glasovati. Niti mu ja odričem njegovo hrvatstvo, ali je riječ o opasnom presedanu koji radikalizira unutarnju scenu posebice među Hrvatima i ne radi u korist BiH kako se to želi predstaviti.

Je li hrvatska politička elita na pravi način odgovorila na tu pojavu koja se već drugi put događa?

Ne hvaleći joj svaku, u ovom fenomenu nema velike razlike između nas koji se bavimo znanošću i hrvatske političke elite. No ovo svakako dovodi do zaoštravanja stanja.

Je li izlaz u radikalizaciji kako je to nedavno u intervjuu za Večernjak predložio predsjednik HSP-a Zvonko Jurišić?

To nije dobar put. Upozorio sam hrvatske političare u izbornoj noći da se treba čuvati svake radikalizacije. Znači, nikakva nova samouprava i treći entitet koji bi značio legitimiranje postojećih podjela i odustajanje od 200.000 Hrvata u RS-u. Nikakvo takvo cementiranje ne dolazi u obzir sa stanovišta globalnih hrvatskih interesa u BiH. Radikalizacija bi se razbila o glavu onima koji je budu provodili, ali i običnom čovjeku. To bi se osjetilo u mirovinskom sustavu, slobodi putovanja pa i mogućim sukobima koji se ne bi mogli odmah kontrolirati.

Bi li osnivanje velike hrvatske koalicije poput koalicije kod Srba SNSD-a i SDS-a i kod Bošnjaka SDA i SDP-a ojačalo hrvatsku poziciju u raspodjeli vlasti?

Najgore što bi se ne samo po Hrvate moglo dogoditi da se s manjim strankama bez legitimiteta formira vlast koja bi onda propala na prvom ozbiljnom prijedlogu u parlamentima. To je gubljenje vremena. Ako hrvatska strana misli da će biti jača ako se uspostavi suradnja dva HDZ-a, to je posve legitimno. No oni moraju zapisati u plan rada u iduće četiri godine da će izvršiti makar minimalne ustavne promjene i da će ispuniti ono što im proizlazi iz agende približavanja euroatlantskim integracijama.

Nije li došlo vrijeme da hrvatska politička elita u BiH precizira Kreševsku deklaraciju i da jasno kaže za što se zalaže?

Bilo bi dobro da se postigne unutarnacionalno jedinstvo, ali dakako ne kako bi se nanijela šteta drugome ili trećem, nego kako bi se ojačala pregovaračka pozicija. To treba pozdraviti.

Kao nekome kome je bliska socijaldemokracija, moram Vas pitati gdje je u toj priči SDP?

Moja je molba da se respektira i legitimna pozicija SDP-a koji je dobio velik legitimitet, skoro tri puta veći nego na prethodnim izborima zbog toga što je, pošteno govoreći, narodima u ovoj zemlji i građanima bilo dosta jalovosti etnokratskih koncepcija.

No, zatvara li SDP sam sebi vrata kod Srba i Hrvata?

U duši sam europski socijaldemokrat. Vrlo sam žalostan što u dijelu svijeta gdje živim i radim socijaldemokracija nema velikih izgleda. Predajem na kolegiju “Doktrine i ideologije” i onda studentima navodim kako su razlike između kršćanskog-socijalnog nauka i socijaldemokratskog nauka minimalističke. No unatoč tome one su žestoko suprotstavljene. Bio bih vrlo zadovoljan da postoji jaka socijaldemokracija u ovom dijelu svijeta.

Koliko smo mi spremni za istinsku socijaldemokraciju?

Na jednu dužu stazu, za nju nema šanse upravo zbog ovoga naturanja i to je prava šteta. SDP ovakav kakav jest neće biti ni potencijalno krovna udruga bh. socijaldemokrata, nego će biti socijaldemokratskog sarajevskog kruga ili pak socijaldemokracija bošnjačkoga ili pretežito bošnjačkoga entiteta. SDP-ov program je jako dobar, ali zbog potrebe da se pod svaku cijenu dođe na vlast, ozbiljno kompromitira ideju socijaldemokracije. Bio bih sretan da su se na čelu socijaldemokracije nalazili ljudi koji nešto znače, poput Bogića Bogićevića.

Koliko naše političke elite iskreno rade na europskim integracijama?

Gdje god mogu, govorim o deklarativnom zalaganju naših političkih elita i tu mislim na sve. One mole Boga da sve ostane po starom.

Zašto?

Zato što su političke elite zainteresirane samo za novac iz Bruxellesa, ali ne i dubinske reforme kao što je borba protiv korupcije.

Ali i u predpristupnim fondovima smo poprilično neuspješni?

Nedavno je iznesen podatak da je iskorištenost predpristupnih fondova u bh. slučaju samo 30 posto. Iako imamo šest odobrenih projekata još nije završen niti jedan prekogranične suradnje, što je katastrofalno. U ovoj fazi koja se zove vertikalno povezivanje ili eurizacija imamo pravo na samo dvije komponente i na ograničena poticajna sredstva na oko 100 milijuna eura. No kad se dođe u fazu dubinske reforme u kojima je Hrvatska tada se dobiva pravo na stimulaciju od nekoliko milijardi.

Imamo li mi uopće znanja za takve procese?

Vrlo sam sretan što se na Studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru oformio mini europski studij koji će kroz tri kolegija osposobiti mlade ljude u pravcu unutarnje i vanjske politike i naoružati ih temeljnim znanjima iz europskih integracija kako bi upravo oni sutra mogli ugraditi europsko pravno naslijeđe u naše zakonodavstvo. S tim je povezana i molba političarima i hrvatskoj sastavnici vlasti koja se mora postarati za to da u zakonu o zanimanja budu predviđeni i upravni menadžer, diplomirani politolog, magistar struke koji se razumije u europske integracije i da ga se kao takvoga ne obija na šalterima i na uredima za zapošljavanje nego da ga se traži u organima uprave kako bi upravo naši mladi ljudi pomogli političarima da se napravi korak ka europskim integracijama.

Kada bi BiH mogla u Europsku uniju. Imate li vi neki nadnevak?

Ovakva kakva je ona ne može dobiti status kandidata sve dok ne ispuni nužne preduvjete. Nedavno sam kao uvodničar bio u Međugorju na konferenciji o EU. Reagirao sam na neumjesno izlaganje jednoga akademika iz Sarajeva koji je govorio u stilu „EU mora u slučaju BiH praviti izuzeća, EU mora ovo mora ono“. Izašao sama za govornicu i rekao da Europska unija ne mora ništa ali da mi moramo to uraditi. Potom mi je prišao visoki predstavnik Valentin Inzko koji mi je čestitao na racionalnosti. U tom kontekstu ako bismo do 2014. imali status kandidata, a do 2018. bili u današnjoj hrvatskoj poziciji, to bi značilo da bismo u EU mogli ući 2020. godine, i ja bih time bio vrlo zadovoljan.

Večernji

Anketa