Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Čemu ljudi zvižde

Čemu ljudi zvižde

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 21.10.2015. 18:47

Kažu ovih dana da je sve prepuno rasprava o boksačkom meču na Širokom Brijegu, zapravo se traži odgovor na pitanje: čemu su ljudi zviždali?

Boksaču očito nisu, jer su za njega bučno, glasno i s puno emocija navijali. Melodiji znakovita imena Intermezzo (predah) čisto sumnjam. O Beljinu traženju da se prestane sa zvižducima raspisali se nadugo i naširoko… A, o čemu se, zapravo, radi?

Nisu ljudi zviždali su jer ne znaju šta će od sebe. Nisu zviždali niti zato što mrze Bosnu i Hercegovinu, a osobito ne zato što mrze Hercegovinu. Ili Vi mislite drukčije?

Zviždali su onome što se iza te himne krije: moći međunarodne Moći da nas Hrvate drže u statusu naroda manje vrijedna od druga dva naroda (njima su dali većinske vlade u entitetima a nigdje entiteta s našom većinskom vladom). Zviždali su onima koji zlorabe tu pristranost međunarodne Moći, pa nam dva puta biraju pripadnike naroda umjesto legalno i legitimno izabranih predstavnika u Vladi Federacije BiH, birali su onima koji dva puta umjesto da biraju člana Predsjedništva BiH iz svoga naroda nalaze da je dostojno i pravedno Hrvatima (kao malodobnima ili maloumnima) izabrati „svoga Hrvata“. Zviždali su ovoj i ovakvoj, nepravednoj i neupravljivoj, Bosni i Hercegovini, zviždali su svima onima koji svojataju Bosnu i Hercegovinu koja kao da je ekskluzivno njihova, a mi svi ostali (osobito Hrvati u BiH koji su 73% potomci autohtonih stanovnika ovih prostora još iz doba lovaca sakupljača) podstanari (i došljaci).

Još se sjećam rasprave s akademikom Muhamedom Tunjom Filipovićem u sarajevskom hotelu Grand na javnom snimanju jedne televizijske emisije kada je uvaženi akademik objašnjavao kako ima tisuću godina državu i naciju, a mene napao (i moje) da ne volimo BiH jer ne prihvaćamo njezinu himnu, zastavu i grb. I tada sam govorio i sada ponavljam: zanimljivo je da onaj koji tvrdi da ima tisuću godina državu i naciju mene optužuje za nedostatak ljubavi s obzirom da prema njegovu mišljenju ne iskazujem dovoljno ljubavi prema grbu, zastavi i naciji koje je svojom odlukom donio jedan Španjolac (doduše Visoki predstavnik) koji je samo koji mjesec ranije upravo stigao iz Španjolske. Tada sam rekao i sada ponavljam: Netko je i u moje ime, ne pitajući me, rekao da ćemo poštovati odluke institucije Visokog predstavnika, pa i te odluke koje je kao Visoki predstavnik donio kao takve poštujem. Emocionalno prema njima nemam nikakav određeni odnos: što se mora nije teško. A što se tiče moga emocionalnog odnosa prema zastavi, himni, grbu kad već o tome govorim imaju neke zastave, grbovi pa i himne koje uistinu volim. Nacija je naime i emocionalna zajednica. Ove druge poštujem. I ne zviždim, i da sam bio u Širokom, kao što nisam ne bih zviždao – a i oni koji su zviždali nisu zviždali melodije, nego nepravdi u mnogim stvarima o kojima sam već govorio.

Drago mi je da je Beljo pobijedio. A nek' su i naši susjedi koji inače ne navijaju za njega tako ga sada žestoko poduprli, žešće čak i od onih koji su i prije Širokog, i koji su na Širokom, i koji će poslije Širokoga – navijati za njega.

Inače sam mislio da ove moje kolumne rijetko tko čita, oni koji ovo sve znaju što i ja znam (i slično misle) nemaju niti potrebu (osim da se povremeno uvjere da nisu posve ludi, jer ima netko tko još, i unatoč svemu, tako misli). Ovi koji već unaprijed znaju što pišem, kako mislim i koji i inače znaju sve o svemu – njima to ionako nije potrebno. Mislio sam tek tu i tamo da je vrijedno pisati, jer ima mladih kojima je potrebno ponuditi jednu drukčiju priču da mogu usporediti s onim što im se svakodnevno nudi. Kad ono…

Nisam ja ni spomenuo da su ovi naši legalno i legitimno izabrani zaboravili na ono što je bitno i jedino važno: izmjena ustava i izbornog zakona zadovoljni vlastiti pozicioniranjem kao rješenjem svih političkih problema – kad li u tri dana u novinama nova niska obraćanja te izbori koji sljedeći budu, barem nam sada tako kažu, održat će se prema novom Izbornom zakonu u skladu s novim Ustavom.

Neka, neka… Dao Bog da tako bude.

I da promjene ne budu nagore.

Ipak se dakle čita i tamo gdje ne očekuješ. A ja kao zamjeram jer nemam pametnijeg posla. Nije meni do zamjeranja, nego mi je do našeg narodnog i svakog drugo napretka, da ovo sivilo i odlasci jednom prestanu i da se iznova radujemo da smo svoji na svome i da se od našeg rada dade živjeti. Tako neka bude. Amen.

A sad još malo zbog čega uvijek pomalo peckam…

Pitaju me kako to bolan, stalno pričaš da podržavaš ovu našu hrvatsku politiku u BiH-a, a malo, malo pa se o nju očešeš. A kako ne ću. Da vam malo dočaram razloge tog moga češanja ispričat ću Vam jednu anegdotu.

Na sjednici Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne (pod predsjedanjem Ivana Bendera) na dnevnom redu bila je točka o stanju na cestama.

Kada se za riječ javio uvaženi zastupnik (pokojni župan Hercegbosanske Županije Mirko Baković) i započeo svoj govor:

-Herceg Bosna kao takva…

Bender razdražen dotadašnjim besplodnim raspravama upozorio je uvaženog zastupnika:

-Gospodine Bakoviću, to nije točka dnevnoga reda.

Na što mu je Baković blago odgovorio:

-Ivane, po Bogu brate, ovo je jedina i prevažna točka dnevnoga reda, a ova današnja, pa i sve druge, uzaludno je trabunjanje ako Herceg Bosne ne bude.

Vrijeme je potvrdilo tvrdnje pokojnoga župana kojega se i danas rado sjećam kao Hrvata i političara koji je znao razabrati i potom razvrstati bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga i ono bitnije od manje bitnog.

Čačić i hrvatska nogometna reprezentacija pobijedili Ranka i svastiku na Poljudu, Jovanovića (nažalost ministra) i frenda mu (ne ministra Freda, nego) Stevanovića (iz Rijeke), i još neke (da ih ne spominjem), i njihovo špijunsko tužakanje Plati(mi)ju i sličnima s idejom da kockice (kako to neki namjerno krivo zbore, radi se o četvorinama, da ne kažem kvadratićima, kako Vas i ja nenamjerno, kao što neki namjerno, ne bih uputio na krivi trag) spriječe u plasmanu na Europsko prvenstvo. Nisu uspjeli. Hvala Ante. Hvala dečki.

Ajmooooooooooooooooooooooo!

Marko Tokić/Tomislavcity.com