RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Dan oslobođenja Šamca?

Napisano 20.05.2010. 12:50
Šamac - Grb

Piše: Ivo Kobaš

Bio je petak, predvečerje, vraćao sam se iz Brčkog kući u Grebnice i zastao u Orašju da nešto kupim. Pažnju mi je privuklo neuobičajeno mnoštvo ljudi na ulici, a uskoro sam saznao i razlog okupljanja: svakog trena se očekuje da se iza krivine pojavi kolona svečano obučenih maturanata oraške srednje škole u tradicionalnoj šetnji koju maturanti organiziraju na kraju svoga srednjoškolskog obrazovanja. Zastao sam da i ja vidim tu šarenu lepezu mladosti i ljepote na jednom mjestu. Prišao sam bliže ulici i stao na mjesto sa kog ću imati dobru preglednost. Pogledah malo oko sebe, kad ono, desno pored mene stoji moj dobri poznanik iz Šamca. Naravno, obojica smo se obradovali susretu i počeli priču:
"Pretpostavljam da imaš nekoga svoga u koloni koga želiš vidjeti?", pitao sam, ali on rezignirano odmahnu rukom i poče pričati:

"Ama, nemam nikoga. Slučajno sam ovdje, pošao sam malo da se provozam i vidio da se ovdje okupilo mnogo ljudi, pa sam zastao da vidim o čemu je riječ... Ma, iskreno da ti kažem, pobjegao sam iz Šamca. Ne mogu gledati onog jada. Zamisli, danas tamo slave Dan oslobođenja Šamca!

Eh, sjećam se kako smo nekada, između dva posljednja rata, proslavljali Dan oslobođenja! Dan kada je "mrski okupator" protjeran tamo odakle je i krenuo na našu zemlju. Govornici na priredbama su se prosto nadmetali u smišljanju "ukrasnih" epiteta koji su nam dočaravali kakvi su to bili okupatori koji su došli čak iz Njemačke da nas ugnjetavaju. I stvarno, nije nam bilo teško razumjeti da su tadašnji okupatori bili zaista neprijatelji kojih se trebalo osloboditi. To što su uspjesi i hrabrost oslobodilaca preuveličavani, baš kako su protivnički umanjivani, nije nam bilo važno. Važno je da je okupatora na kraju ipak odnio đavo, jer: šta imaju oni tražiti u našoj zemlji?! Neka idu u svoju Njemačku, pa neka tamo uspostavljaju uređenje kakvo im volja, a nas neka ostave na miru!

I danas se slavi praznik Dan oslobođenja Šamca, samo neki drugi dan. Sad smo se oslobodili od drugog okupatora. Koga – iskreno da ti kažem – pojma nemam! Ali što ja pojma nemam, to i nije neki veliki problem. Možda sam samo glup pa ne mogu razumjeti neke stvari, a glupih ljudi je uvijek bilo i biće. Problem je što mnogima koji su pametniji od mene nije jasno od koga smo se to oslobodili? Koliko mene pamćenje služi, tog dana se nad Šamac nadvilo zlo. Mnogi ljudi su protjerani iz svojih kuća. Pozatvarani. Zlostavljani. Pobijeni. Njihova imovina je opljačkana, porušena, uništena. To nije nikakav Dan oslobođenja, to je Dan srama. Oslobođenje bi trebalo biti da je neki strani okupator došao pa nas porobio, a onda ga mi otjetrali i oslobodili se. Ili ih je neko drugi otjerao i oslobodio nas. Ali u Šamcu nije bilo nikakve strane vojske, znaš to dobro i ti, isto kao i ja; protjerani su mještani koji su rođeni ovdje. I čiji su preci rođeni ovdje. Onda smo još na brzinu promijenili i ime gradu, imena ulica i svega što ima ime, dajući im imena koja će dati do znanja onima kojima, eventualno, padne na pamet povratak, da su kod svoje kuće nepoželjni. Ne mogu da podnesem to licemjerje, ne mogu da učestvujem u takvim proslavama, i zato sam pobjegao, eto! I nisam sam koji tog dana bježi što dalje od takve svečanosti."

"Eh, da je to tako samo u Šamcu, nekako bi se i progutalo, našao bi se put kojim bi se bar donekle ispravile nepravde, ali takvih primjera je mnogo. I, nažalost, ima ih i na drugim stranama. Pogledaj primjer Drvara gdje se tako ponašaju Hrvati, pogledaj...", pokušavam ja pokazati kako suosjećam sa poznanikom, ali on gotovo i ne sluša šta ja govorim nego samo nastavlja svoju muku:

"Znam, ne kažem da nije tako, ali mene bole moje rane, mene prvo zanima Šamac jer je moj. Hoću da pometem ispred svoga praga, pa da se onda narugam drugome, ali nemam snage. Nemam petlje. Evo, sad sam našao ovo tebi da pričam, umjesto da idem tamo i izlajem se na sva usta. Ali, iskren da ti budem, nemam dovoljno hrabrosti! Evo, sin mi godinama čeka posao, i sad se ukazala neka šansa, mada vjerujem da od toga ponovo neće biti ništa, samo to sebi ne smijem priznati. Ako progovorim, a on onda ne dobije posao, možda će to biti zbog toga šta sam imao dugačak jezik, ili će bar tako neko reći, a teško mi je to nositi na duši. Snaha je isto stalno pred vratima da se zaposli, dva puta je radila po dva mjeseca, ali ništa više, džaba joj škola. Znaš, ona je polu-muslimanka. Da su mi oni zbrinuti, možda bih i ja progovorio na pravom mjestu, a ovako se krijem u mišju rupu i pričam tebi. A i da progovorim, znam da to ne pije vode, znaš i sam kako stvari stoje! Ali eto, nekako bi mi bilo lakše, kao i sada kad sam tebi otvorio dušu."

Tek tu moj drugar malo zastade i smiri se, kao da je izvadio trn iz stopala, pa sad može normalno stati nogom. Tako se meni ukaza prilika da i ja progovorim poneku, a onda pređosmo na drugu temu. No, kad smo se razišli, te večeri nisam dugo mogao zaspati razmišljajući o onome što mi je taj čovjek ispričao. Mislim da bi bilo dobro da se nad ovim i sličnim pitanjima dobro zamisle i mnogi drugi ljudi, prije svega oni koji imaju vlast u rukama. A ako bi im jednog dana pošlo za rukom da donesu razumne odluke koje bi nas oslobodile pomenutog tereta, onda bi taj dan trebalo slaviti kao Dan oslobođenja.

[email protected]


Nema komentara

Anketa

Ustavi