Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Fredov poučak o europskom putu BiH

Fredov poučak o europskom putu BiH

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 22.02.2016. 18:48

Hrvatski branitelj, branitelj hrvatskih branitelja i bivši ministar branitelja Predrag Matić Fred na već legendarnoj snimci s kolegija Ministarstva branitelja iz jeseni prošle godine, poznatijeg kao „Busovača zdravooo…“, dao je i neka zanimljiva razmišljanja oko eventualnog europskog puta BiH (koju pogrešno naziva Republika Bosna i Hercegovina, jer ta država nije nominalno republika), a koja su ovih dana vrlo aktualna.

Predrag Matić je u toj kratkoj snimci iznio tri teze: 1. da će BiH ući u Europsku uniju za dvadeset godina, 2. njoj proturječnu tezu da neće steći uvjete nikada, te 3. da će se prije raspasti EU, nego što BiH uđe u nju.

Matićevo usputno lanjsko razmatranje je aktualno u svjetlu događaja od prošlog ponedjeljka 15.2.2016. koji je za Hrvate u BiH bio „povijesni dan“ (Večernji BiH) proslavljen u Mostaru velikim vatrometom, umalo dan žalosti za većinu sarajevskih medija (osim Radončićeva Avaza), i prilično neutralan dan za srpske medije u BiH. Naime, tog ponedjeljka Predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović na svečanosti u središtu Europske unije, u Bruxellesu uručio je ministru vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske Bertu Koendersu zahtjev BiH za članstvo u Europskoj uniji. Tom prilikom Čović je kazao kako je uvjeren da će BiH za nekoliko mjeseci dobiti pozitivno mišljenje iz Bruxellesa te da će sljedeće godine planirati svoj kandidatski status. Pored toga izrazio je očekivanje da će u lipnju BiH dobiti poziv za aktivaciju Akcijskog plana za NATO.

Dakle, nešto se, barem simbolički, na euroatlantskom putu BiH pokrenulo s mrtve točke, pa vrijedi proanalizirati Fredove scenarije.

Prva teza kako će BiH ući u EU za dvadeset godina zvuči realistično, pod uvjetom da se EU ne raspadne, da se BiH ne raspadne te da se nekim čudom svi tamošnji akteri slože i zdušno rade na reformama i ispunjavanju „domaćih zadaća“ (sjećamo se još uvijek kako to izgleda: „pristupni pregovori“ u kojima nema pregovora, već puko ispunjavanje naloga, ulizivanje svakom trećerazrednom diplomatu koji bi došao u Zagreb soliti pamet, strepnje i gonetanja pred svako izvješće o napretku, napeto iščekivanje hoćemo li otvoriti i zatvoriti poglavlje itd., a sve u nadi u buduće bogate fondove koje će drugi puniti, a mi se iz njih obilato koristiti). Fred je ironično konstatirao kako i nakon ulaska u EU Hrvatska nije postala uljuđena zemlja. Moglo bi se dodati i više, tri godine nakon ostvarenja „europskog sna“ niti je manja nezaposlenost, niti su veće plaće i mirovine, niti je bolje stanje u društvu, a izgleda da je jedino što ćemo sigurno dobiti od EU naša kvota migranata na državni (pro)račun. No to je već druga priča.

Kad bi se, dakle, sve u BiH preko noći savršeno posložilo, unitaristi odustali od unitarizma, separatisti od separatizma i svi se upregnuli za europski put, realno bi trebalo, kako ispravno kaže Matić, dvadesetak godina da se provedu sve reforme i ispuni sve ono što je u pristupnim pregovorima napravila Hrvatska.

Ali, ne treba izgubiti iz vida da proces pristupanja zemalja Europskoj uniji u bliskoj prošlosti nije tekao po istim kriterijima. Neke su na brzinu ubacivane iz geostrateških razloga poput Rumunjske i Bugarske, neke su cijeđene do najmanjih pojedinosti dugi niz godina poput Hrvatske. Ako se stvari u Jugoistočnoj Europi zaoštre, a dijelom već i jesu, za BiH je, iz straha od širenja ruskog utjecaja, moguć bugarsko-rumunjski scenarij brzog ubacivanja, uz bitno snižavanje kriterija i odbacivanje brojnih uvjeta. U prilog tome govori i činjenica kako implementacija presude „Sejdić-Finci“, koja je donedavno bila neupitan uvjet za bilo kakav razgovor o EU, odjednom više nije nepremostiv problem.

Dakle, ne stoji apsolutno Fredova teza br. 2 da BiH neće nikada steći uvjete za ulazak u EU, jer parafrazirajući staru izreku o Muhamedu i brdu, može se reći: ako neće BiH uvjetima, hoće uvjeti BiH, dakle mogu se sniziti po već ranije viđenom scenariju.

Treća Fredova teza da će se EU raspasti prije nego što BiH uđe u nju nije bez osnova. Već i ptice na grani znaju za strukturalne probleme zajednice koja bi trebala postati nešto više od ekonomsko-financijske unije, a bježi od promišljanja zajedničkog identitetskog temelja, pati od demokratskog deficita, jer glavne odluke donose nadinstitucije koje nitko izravno ne bira, nema elementarne solidarnosti (jer zašto bi njemački radnik plaćao za Grka), pokazuje da je nesposobna nositi se s problemima, od grčke krize, rata u Ukrajini i zaoštravanje s Rusijom gdje se pokazalo da EU i dalje nema zajedničku vanjsku politiku, nego i dalje slijedi američki kurs, uglavnom na svoju štetu, pa sve do migrantske krize pred kojom se skoro raspala, a o prijetnji Britanije izlaskom iz Unije da i ne govorimo. Sve to su faktori koje govore u prilog Fredovog proročanstva o raspadu Unije. Možda se dogodi, možda i ne. Vjerojatniji je ipak raspad BiH, ako se unutar nje nastave postojeće tendencije.

Duboka podijeljenost tri društva, i de facto tri političke zajednice u BiH, vidi se i po pitanju ulaska u EU. Jedini koji se sigurno i bezuvjetno zalažu za ulazak u Uniju su Hrvati, što je razumljivo, jer bi to značilo brisanje granice prema Hrvatskoj i ulazak u okvir u kojem će opet biti s pet milijuna sunarodnjaka. To bi im bila garancija opstanka, a i buduće političke ravnopravnosti.

Srpska politička elita u BiH je uvjetno za ulazak u EU. Taj uvjet se, logično, tiče pristupnog puta Srbije. Ako će i Srbija biti u tom okviru, Republika Srpska će snažno podržavati europski put BiH. A ako se geostrateške karte poslože tako da granica zamišljenog širenja EU bude na Drini, a Srbija u konačnici ostane u ruskoj sferi, teško je onda od srpske politike u BiH očekivati išta osim snažne opstrukcije pristupnog puta Uniji.

Bošnjačka politička vrhuška je po tom pitanju najmanje jasna. Deklarativno se zalaže za euroatlanske integracije, ali zadnje reakcije na predavanje zahtjeva za članstvo u EU svjedoče da je istina drugačija. Čini se kako problem nije samo u tome što je taj korak učinjen za Čovićeva predsjedanja Predsjedništvom BiH, što ga je dodatno ojačalo, već nelagoda s kojom je taj čin dočekan u Sarajevu ima više veze s grčevitim održavanjem statusa quo, kao sukusa dominantnog dijela bošnjačke politike. Mantra o ukidanju RS-a ostala je priča za malu djecu, sve se na koncu fokusiralo na poklapanje Hrvata u Federaciji i de facto podjelu BiH na dva dijela, srpski i bošnjački. Zadnja događanja na Bliskom Istoku, zaoštravanje odnosa koje ide u smjeru „sukoba civilizacija“ te opasnost eventualnog ostanka u procjepu između euroatlanskog i ruskog bloka, preporučivala bi Bošnjacima snažno opredjeljenje za EU. No za sada, osim nedavno uhićenog Fahrudina Radončića, na sarajevskoj političkoj sceni, prevladava već spominjani refleks grčevitog održavanja statusa quo, strpljive patnje, uzdajući se u demografske procese, spremnost vlastitog naroda na trpljenje i američku politiku, koja će im omogućiti da barem do kraja poklope Federaciju.

Destruktivna američko-turska politika u BiH kulminirala je ovih dana slučajem Ivana Šušnjara, kada je najveća svjetska demokracija odbila potvrditi tog već imenovanog konzula BiH u Chicagu samo zato jer je svojevremeno kritizirao rad bivšeg američkog veleposlanika u Sarajevu (koji je bio politički „tata“ bošnjačkih političkih marioneta Lijanovića i „halal-pravaša“, organizator bošnjačkog proljeća i matematički inovator u svrhu preglasavanja Hrvata – slavni slučaj „5 je trećina od 17“). Američka politika u BiH već godinama se ne može okarakterizirati drugačije nego kao protueuropska, protuhrvatska i probošnjačka, ruska je protueropska i prosrpska, a europska je uglavnom nepostojeća i do sada je slijepo slijedila američko/tursku matricu protežiranja pseudograđanske opcije koja je ustvari krinka za nacionalizam brojnijeg naroda. Sve oči ove godine bit će uprte u Crnu Goru i njenu definitivnu geostratešku orijentaciju, a onda i na Srbiju, čiji će kurs biti jasniji nakon prijevremenih izbora na proljeće, od kojih se očekuje učvršćivanje Vučićeve vlasti. Ako Srbija krene euroatlantskim putem, BiH može bez ikakvih trzavica jednakim ritmom broditi prema EU. Ako Srbija krene drugim putem, u BiH su mogući svi scenariji, pa i oni kakve ni Fred Matić ne bi predvidio.

Nino Raspudić/Vecernji.hr