Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Herceg-Bosna i 18.11. iz današnje perspektive

Herceg-Bosna i 18.11. iz današnje perspektive

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 18.11.2010. 09:56

Piše: Vedran Kožul (HSPF)

17. studenog 2010. godine. Večer je. Sjedim u sobi i pišem… Pišem toliko puta ispričanu priču, priču o nesretnoj hrvatskoj sudbini. Vani je oblačno, jedan čas pada kiša, jedan čas prestane. Pitam se prestaju li suze majki koje se ove večeri spremaju za sutrašnji dan? Ne samo suze majki već i očeva, djece, braće, sestara, prijatelja onih koji su u Vukovaru i Škabrnji dali svoje živote. 18. studenog posebno ih se sjećamo, zbog nesretnih događaja koji su se na ovaj datum dogodili 1991. godine.

Takva tragedija na taj dan sve drugo baca u sjenu. Tako i Herceg-Bosnu. Nije previše poželjno ni pričati o Herceg-Bosni smatraju mnogi. Moje mišljenje je pak da je takvo nešto itekako potrebno. Devetnaest godina poslije s pravom se možemo pitati što je za Hrvate Bosne i Hercegovine bila Hrvatska zajednica (kasnije Hrvatska Republika) Herceg-Bosna?

Malo tko će na ovo pitanje odgovoriti u potpunosti realno i nepristrano. Od sotoniziranja do podizanja u nebesa protežu se odgovori o Herceg-Bosni. Teze koje postavljaju dvije suprotne strane nije lako odvagnuti. Pogledajmo neke koje su najčešće:

1. Herceg-Bosna je bila zločinačka tvorevina!?

Uspoređujući zločine počinjene na tadašnjim prostorima Republike Srpske, Herceg-Bosne te onih koje je kontrolirala Armija RBiH nedvojbeno ćemo doći do zaključka da je na prostoru Herceg-Bosne počinjeno najmanje zločina. To ne znači da zločina nije bilo i da za njih krivci ne trebaju odgovarati, no kolektivna krivnja u ovom slučaju jednostavno ne drži vodu. Priznavanje Republike Srpske u Daytonu koja je, što će potvrditi svi relevantni subjekti, očigledno nastala na zločinu ne daje pravo spočitavati isto takvo pravo Hrvatima prizivanjem zločina. Ili su na snazi i dalje dvostruka mjerila?

2. Riječ Herceg-Bosna automatski asocira na logore Dretelj i Heliodrom!?

Možda da, ali one neupućene. Velika je ljaga koja ostaje zbog takvih mjesta i nju je teško izbrisati. No, isto tako teško je izbrisati povijesne činjenice. Od izjave Alije Izetbegovića „Ovo nije naš rat! Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.'' nakon napada na hercegovačko (stanovništvom većinski hrvatsko) selo Ravno pa do kasnijih sukoba Hrvati Bosne i Hercegovine su čitavo vrijeme vodili obrambeni rat. Zbog toga Herceg-Bosna nije = Heliodrom ili Dretelj isto kao što ni Sjedinjene Američke Države (najdemokratskija zemlja svijeta, ističu) nisu = Guantanamo.

3. Da nije bilo Herceg-Bosne ne bi bilo ni Hrvata Bosne i Hercegovine!?

Iz današnje perspektive tvrdnja je ispravna, jer je kroz institucije Herceg-Bosne uspostavljeno i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) čiji su pripadnici stali u obranu Bosne i Hercegovine. Što bi bilo kad bi bilo teško je reći pa tako i današnja nagađanja da li bi bilo rata da je BiH drukčije uređena, nažalost ostaju samo nagađanja jer je toliko ljudi izgubilo živote u paklu rata koji je 90-ih godina 20. stoljeća zahvatio Balkan. Herceg-Bosna je bila ono što su najbolje što su Hrvati mogli smisliti kako ne bi nestali s prostora BiH, a očekivati da u ratnom vihoru sve bude savršeno je jednostavno nemoguće.

4. Herceg-Bosnom se većinom upravljalo iz Zagreba!?

Zagreb je svakako imao veliku ulogu u donošenju važnih odluka na prostorima koji su pripadali Herceg-Bosni. Takvo nešto je vrlo lako zaključiti čitanjem relevantnih dokumenata i djela vezanih za to vrijeme. Svakako najvažnija činjenica koja to potvrđuje je ta da je Republika Hrvatska Hrvate praktično ugurala u Federaciju BiH. Hrvati BiH zavedeni pričom o konfederaciji s Republikom Hrvatskom od koje, kasnije se ispostavilo, nije bilo ništa ostavljeni su u entitetu u kojem u najmanju ruku nisu ravnopravni s većinskim narodom – Bošnjacima. Stoga, devetnaest godina kasnije možemo slobodno ustvrditi da bi Hrvati BiH mnogo bolje prošli da smo samostalno donosili odluke vezane za našu budućnost u ovoj zemlji.

Od sjećanja se ne živi, što imamo danas od Herceg-Bosne?

Sličnih tvrdnji ovima koje sam naveo iznad ima na desetke. O Herceg-Bosni se dosta često raspravlja, najčešće u kontekstu mogućeg uspostavljanja hrvatske federalne jedinice u BiH. No, ipak većina ih se Herceg-Bosne najčešće prisjeti na datum njezine uspostave, 18. studenog. Polože se vijenci za poginule branitelje, pročita se kakav govor(čić), istakne se da borba i žrtva nisu zaboravljeni, a onda svatko ode na svoju stranu a Herceg-Bosna se lagano zaboravi do slijedeće obljetnice.

No, od uobičajnih rituala Hrvatima u Bosni i Hercegovini svakako je važnije donijeti ispravno mišljenje o Herceg-Bosni. Zašto su Hrvati imali takvo nešto, pa to poslije izgubili ako je bilo dobro i korisno? Tko je odgovoran za to? Kako primijeniti dobre stvari, prije svega zajedništvo iz tog vremena, u današnju situaciju? To su pitanja na koja moramo svi odgovoriti. Ono dobro iz 90-ih godina može poslužiti i danas, a ono loše jednom zauvijek treba prekrižiti.

Mržnja, ratovi, stradanja nevinih ljudi više nam se nikada ne smiju ponoviti. Jednostavno je došlo vrijeme u kojem moramo izgraditi zdrave odnose između svih nas koji su utemeljeni na moralu, pravdi, poštivanju zakona, suživotu, ali i na jednakopravnosti i konstitutivnosti svih naroda i građana Bosne i Hercegovine. To je ono što najviše želimo te se zbog nedostatka jednakopravnosti i konstitutivnosti Hrvata Herceg-Bosna najviše i priziva.

„Slušaj kako grmi, kako more pjeni…“

Prošlo je dosta vremena dok sam ovaj tekst doveo do samoga kraja. Izlazim malo vani, na zrak. Kiša je u ovom trenutku prestala, ali grmi. Nadam se da su s kišom makar na čas prestale i suze onih koji se ovih dana prisjećaju svojih najmilijih. A ta grmljavina nas podsjeća na njih, jer jednostavno ne možemo dopustiti da ih zaboravimo. Vukovar, Škabrnja, Herceg-Bosna. Ispade na kraju tako tužna priča, ali nade za sretan kraj ima. Život u miru, toleranciji i jednakopravnosti doći će kao melem na te dane čiji ožiljci peku mnoge. Bilo kako bilo moramo pokušati oprostiti, ali zaboraviti nećemo nikada jer naši nas heroji vječno dozivaju, iako to mnogi neće nikada shvatiti.