• Povratničke tegobe Hrvata (204147)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167639)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96764)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94325)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9867
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Kad osvaneš na Poskoku, ubio si Bosnu

Onih davnih godina na Poskoku, dok su se vodile grlene noćne polemike koje bi često znale u svom političenju potrajati i do jutra, među prvima je došao do moje e-mail adrese. Tko je ovdje dugo, sjetit će se presmiješnog i beskrajno inteligentnog lika iz Vogošće, koji je u kratko vrijeme postao nedjeljivi dio mog života. Osoba koju, ako ste sretni, upoznate samo jednom i nikad više. Neke od svojih najdivnijih bosanskih dana provela sam u njegovom društvu.

piše: Martina Mlinarević-Sopta

Bio je sav od onih manira koje su pripadale prošlim stoljećima. Živio je po lekcijama svog pokojnog oca, kao po priručniku, često ga citirajući zamagljena pogleda i s usnama na vrhu pivske boce. Onako kako se ophodio prema sebi bliskima, za današnje odnose je nešto poput telegrafa. Daleko i nepoznato. S toliko puno ljudskosti i osjećaja za čast.

Ljudi? Na fašističkom Poskoku? Osobe raznih nacionalnosti? Na pivi? Dajte molim vas. Ova priča je zapravo priča Bosne i Hercegovine za prvi mart. Dan nezavisnosti najzavisnije zemlje na svijetu zvuči kao neka iznimno loša parodija, bez titlova i sa katastrofalnim zvukom.

Zemlja koja se ne može popišati, a da joj Inzko ne drži poklopac od wc šolje, usput birajući i dezen za toalet papir, je zaista smiješna u slavljenju svoje nezavisnosti. Njeni odbjegli stanovnici koji nisu ni osjetili fijuka granata, a niti postratne tegobne zbilje, danas vraćaju svoj dug patriotizmu na način da će okačiti par nostalgičnih numera nabijenih domoljubljem na svoje fejsbuk profile, da će pojesti dolmu na stolu s plavo-žutom zastavicom i da će noćas ševiti odjeveni samo u Džekin dres.

Osim njih, Dan nezavisnosti kad je „64 posto stanovništva na referendumu odgovorilo da žele da BIH bude zemlja svih njenih građana i ravnopravnih naroda“, slave i građani prvog reda i njihove produžene seljačke ruke Lijanović i Jurišić. Ova dvojica su danas garant obukla misno odijelo. Možda u svom deliriju i plate koju zaostalu plaću iz lanjske godine. Lijepo je biti ortodoksni ruralac, a biti velik u očima urbanih. To je iskonska patnja svakog uskotračnog provincijalca. Građani prvog reda su oni koji su zapravo sami sebe, na natjecanju u kojem su sudjelovali samo oni, ustoličili kao apsolutne i jedine polagače prava na sve oko Bosne i Hercegovine. Oni posesivno i opsesivno spavaju s kultom države, te ga u strahu od „suludih nacionalista“ glancaju kao Aladin lampu.

U vremenima dok se za kojekakve fetiše uzimaju gumene igračkice i razni privlačni dijelovi ljudskog tijela, kod nas je na snazi fetišiziranje države. I to lažne i licemjerne države. Koja danas slavi ravnopravnost svih svojih naroda. A ravnopravniji je majmun u zoološkom vrtu nego što su to zakonom konstitutivni narodi u BIH. Obraz je đon od najdeblje vojničke čizme na ovim prostorima. Željko Komšić nam na uranku šalje i čestitku. Sve sa srcima, tufnicama i mašnicama. Komedijo ime ti je Jedna i Jedina.

S druge strane, altruizam, međunacionalna snošljivost i preseravanje o socijaldemokraciji kojima se kurče servilni raznosači Zlatkove demagogije, fascinantna je maska ispod koje se zapravo krije nerazumna netolerantnost ogromnih razmjera. Ovih dana ju na svojoj koži proživljavaju mladi bošnjački intelektualci čije tekstove Poskok prenese na svojim stranicama. Njih i njima slične osobe stižu etikete izdajnika, samo zato što su se usudili razmišljati izvan Borga.

Zagovarači kvazi-zajedničke države najpodlijim instrumentima ih prikazuju kao poslušnike hrvatskih i srpskih politika. Samo zato jer su se usudili razbiti neke zidove godinama nataloženog nedijaloga i umjetno stvorenih razdora. Samo zato jer su sposobni osluhnuti stvarne probleme ove zemlje. Samo zato jer zapravo žive ono za šta se Zlajići samo prijetvorno zalažu.

Nitko, dakle, nije podijelio Bosnu i Hercegovinu takvom sumantom brzinom kao oni koji danas cupkaju pjesmicama za njene rijeke i planine. Nigdje nema tolikog fašizma kao ondje gdje se fašizam priviđa i u čaši za mlijeko i u tepihu i u mikseru za kolače. Pogotovo ako miksa negdje po lokalitetima Hercegovine. Prokleti ustaški mikser!

Sretan ti Dan nezavisnosti, najzavisnija zemljo na svijetu. Dok te za vrat drže pigmejci-europejci, dok te bestidno slave svi oni koji pljuju po načelima tvoje slavljeničke konvencije, izvini što mi radimo kao i za normalni radni dan.

Dok se tvoji istinski ljudi i građani kao što su Nedim i Nihad i mnogi drugi, prokazuju kao izdajice, dok je moj prijatelj iz Vogošće nedobar Bošnjak zbog naše bliskosti, izvini što nam je pomalo mučna ideja o zajedničkom društvu.

Dok se nemilosrdno gaze prava jednog naroda, koji je institucionalno ispreskakan kao mali debil, izvini što ne nalazimo veselje u takvozvanoj ravnopravnosti svih naroda, kojom nas filaju veliki iluzionisti političkog Sarajeva.

Sretan ti besmisao koji slaviš i praksa koju živiš. Gadiš nam se takva, ali ne mrdamo ni makac.

poskok.info