RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Koncepcijski razlaz unitarizma i federalizma

Napisano 04.03.2015. 17:42

Problem preraspodjele ministarskih resora u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nakon neuspjelih pregovora izmedju DF i HDZ je iznova kulminirao budući da DF zahtjeva jednak broj ministarstava kao i HDZ, pravdajući takav zahtjev, sada već svojim univerzalnim političkim argumentom o „jednakoj vrijednosti glasova".

Argument DF-a u radnoj verziji glasi da je ta stranka osvojila veći broj glasova od HDZ-a BiH i da stoga treba imati najmanje isti broj ministarstava kao i HDZ. Takav zahtjev je zasnovan na unitarističkoj matrici primjenjivoj u mononacionalnim državama kakva je većina država u Europi i neposrednom okruženju, ali ne i BiH kao višenacionalna državna zajednica. Bosna i Hercegovina je s te strane specifična (drugačija od većine ostalih zemalja), jer su njen ustav utvrdili konstitutivni narodi i ostali građani koji kao takvi figuriraju i kao nositelji suvereniteta.

 

Unitarizam i destabilizacija

Polazeći od takve ustavne činjeničnosti potpuno je neprimjeren pokušaj neselektivne primjene načela i instrumenata većinske predstavničke demokracije, tipične za unitarne odnosno mononacionalne države, na višenacionalan prostor kakva je Bosna i Hercegovina pa i Federacija Bosne i Hercegovine, kao entitet u kojem živi dominantno najveći broj Bošnjaka i Hrvata koji se u osnivačkim dokumentima Federacije tituliraju i njenim osnivačima.

Stabilnost Federacije BiH time ovisi o ravnoteži odnosa između ta dva kolektivna politička faktora, što se potvrdilo svaki put kada je političkim nasiljem, potpomognutim institucionalno-proceduralnim inženjeringom, zaobilažena volja hrvatskog naroda u tom entitetu. Stoga se, kako bi se očuvala ravnoteža i stabilnost sustava, koriste dobro poznati konsocijacijski mehanizmi kao što je minimalna zajamčena zastupljenost, pravo veta odnosno vitalni nacionalni interes, široka inkluzivna koalicija radi smirivanja ili prevencije društveno-političkih tenzija, konsensualno odlučivanje ili uz nadmoćne većine unutar svih konstitutivnih segmenata, proporcionalna zastupljenost na razini administracije, paritet na višim upravno-administrativnim razinama i sl.

Temeljna uloga takvih mehanizama bila je i jeste zaštita stabilnosti sustava, prevencija širih društvenih konflikata i kanaliziranje oprečnih političkih zahtjeva kao i harmonizacija omjera političke moći. Stoga poricanje tih načela i primjena klasične nacionalno-unitarističke logike u multinacionalnim okruženju zasigurno vodi destabilizaciji sustava sa teško sagledivim posljedicama.

O ciljevima takvog djelovanja dalo bi se dodatno špekulirati, ali se iz prethodno rečenog da zaključiti kako je unitaristički pristup unutar složenog društveno-političkog sustava potpuno neprimjeren i destruktivan po sam sustav.

Već sama činjenica da su pozicije u Vladi Federacije BiH programirane po nacionalnom ključu ističe daleko ozbiljnije implikacije od onih čisto formalne prirode.

Pitanje ovdje glasi zašto uopće postoje pozicije sa nacionalnim predznakom u Vladi FBiH kao uostalom i u drugim tijelima na federalnoj i drugim razinama? Logičan odgovor je da ustav eksplicitno navodi tri konstitutivna naroda i ostale kao ustavotvorne skupine i građane koji svoj politički identitet prvenstveno zasnivaju na subjektivnom osjećaju pripadnosti navedenim skupinama (evidentiranom popisom stanovništva) i objektivnoj činjenici da su one priznate kao konstitutivne (ustav) – tj. one koje tvore i čine sastavni dio veće cjeline, ali imaju i vlastiti subjektivitet.

Atribucija konstitutivnosti potvrda je nužnosti uspostave ravnopravnosti naroda na praktičnoj razini, u smislu da niti jedna od tri skupine ne raspolaže onim kapacitetima i pravima koje druge nemaju.

 

Konstitutivnost i pozicije u vlast

Istina, konstitutivnost u istu ravan dovodi demografske većine i manjine tako što im pridaje podjednak značaj, ali to čini na više razina tako da kompenzira demografsku premoć neke od skupine bilo na razini države, entiteta ili kantona, te onemogućava da biološka, društvena, sociološka pa i gospodarska premoć pojedinih skupina preraste u opće političku.

Dakle konstitutivnost je tu s razlogom, ne da verificira većinsko-manjinske odnose moći, već da ih korigira na način da predstavlja normativno uporište za jačanje pozicije manjina tamo gdje je to nužno i koliko je nužno radi uspostave kompenzacijske ravnoteže između konstitutivnih skupina.

S te strane i iz te perspektive je potrebno i pristupiti pitanju raspodjele pozicija u institucijama vlasti, ali ne na način matematičkog zbrajanja i odmjeravanja glasova koje su dobile stranke u odnosu na ukupan broja glasova, već u skladu s ustavnim i zakonskim propozicijama o konstitutivnosti naroda, koje nalažu nužnost ostvarivanja izbornih rezultata, pored ostalog, i na razini svakog od konstitutivnih naroda (otud pored donjih odnosno zastupničkih domova i domovi naroda tj. gornji domovi u FBiH i na razini BiH).

Oslanjajući se na konsocijacijsko-federalističku paradigmu kao okvir za upravljanje različitostima, stranke okupljene oko HNS-a u pregovorima oko konstituiranja vlasti zahtijevaju trećinu pozicija u Vladi FBiH, dok DF, s druge strane, broj mandata veže za ukupan broj osvojenih glasova uz maksimalistički zahtjev za sve tri srpske pozicije.

 Obzirom da se radi o prijeporu suštinske naravi, sasvim je jasno da nije moguće pomiriti ovako dva sučeljena koncepta, niti je moguće postići dogovor o preraspodjeli pozicija bez popuštanja jedne od strane, što bi značilo poraz i poricanje vlastitih političkih načela.

Međutim, važno je naglasiti da se dvije pozicije bitno razlikuju sa stanovišta ustavnog legitimiteta u odnosu na koji se vrednuje izborni rezultat. To znači da način vrednovanje izbornog rezultata u unitarnim državama i onim uređenim po federalnim mjerilima, ne može biti isti. S tim u vezi zahtjev HNS-a kao i ustavna logika koju prati je u legitimniji i utemeljeniji u odnosu na zahtjev DF i opću političku logiku kojom se rukovodi vodstvo te stranke.

Naprosto, politička načela DF-a su čisto teorijsko-političke prirode i kao takva potpuno neprilagođena činjenici da je BiH država konstitutivnih naroda koji predstavljaju oko 95 posto stanovništva te zemlje. S druge strane zahtjevi HNS-a, pored političke imaju i ustavnu dimenziju obzirom da uporište nalaze u samom ustavu i konkretno odredbama o konstitutivnosti naroda te potrebi da se između konstitutivnih skupina vrši simetrična raspodjela javnih dobara i resursa obzirom da na njih polažu jednaka prava, za što je glavni preduvjet uspostava simetričnog odnosa pri konstituiranju najviših organa vlasti koji zapravo gospodare ukupnim javnim dobrima i resursima.

 

Ministarske kvote

U skladu s tim pristupom vlasti Federacije BiH prvotno su i sastavljane po paritetnom principu do krajnje upitnih amandmana na ustav i izmjena izbornog zakona od strane visokog predstavnika W. Petritscha iz 2002. godine, kada je ukinut paritet i uvedene fiksne ministarske kvote koje djelomično uvažavaju demografske omjere u Federaciji BiH, a u manjoj mjeri i faktor konstitutivnosti.

Te izmjene nisu značile uvođenje proporcionalnosti umjesto načela pariteta: to bi na koncu bilo i potpuno neustavno rješenje obzirom da se radi o najvišoj upravljačkoj razini u Federaciji BiH na kojoj sve relevantne skupine moraju ostvariti potreban kapacitet suodlučivanja u pitanjima od općeg interesa, a prema potrebi i zaštite vlastitih interesa sukladno ustavu i zakonima.

Modificirane ministarske kvote u Federaciji BiH zapravo i nemaju jasnog načela na kojem su zasnovane, budući da su one proizvod arbitrarne odluke visokog predstavnika u sprezi s krajnje površnim tumačenjem odluke o konstitutivnosti naroda Ustavnog suda BiH iz 2000. godine koja se zapravo bavila pitanjima simboličkog karaktera ali ne i sastavom, načinom i procedurama odlučivanja izvršnih i zakonodavnih organa vlasti u entitetu Federaciji BiH.

Stoga je primjena spomenute odluke na ta pitanja proizvoljna ekstenzija osobe u mandatu visokog predstavnika g. Wolfganga Petritscha.

Odnos ova dva oprečna zahtjeva potrebno je svakako vrednovati iz perspektive ustavnog načela konstitutivnosti i federalnih principa uređenja Bosne i Hercegovine.

Tako bi svaka slična situacija u odsustvu preciznih pravila i uputa, koja su svakako poželjna, trebala biti rješiva na tragu dobronamjernog i razložnog tumačenja ustavnog načela konstitutivnosti, kao osnova praktično-izvedbenih principa nužnih za funkcioniranje svakog federalnog ugovora pa tako i onog Washingtonskog kojim je utemeljena i uređena Federacija BiH, a koji je putem posebnog sporazuma o implementaciji integriran u Daytonski okvir.

Praktični principi koji proizlaze iz konstitutivnosti a čijom primjenom se mogu razriješiti ova i slične konfliktne situacije svakako su: ravnopravnost/jednakopravnost, legitimitet, segmentirane većine i aproksimativna simetrija umjesto općih matematičkih većina, konsocijacijski mehanizmi i pravila, te samoodlučivanje i suodlučivanje kao klasična federalistička načela.

Sve navedene principe potrebno je uzeti u obzir pri adresiranju spornih situacija, jer će se njihovom dosljednom primjenom doći i do konzistentnih, praktičnih i logičnih rješenja.

Zamka ''vrijednosti glasa''

Ono što je sigurno je da ona svakako ne mogu počivati na unitarističkim odrednicama „jedan čovjek jedan glas".

Politički program koncipiran na takvoj vrijednosnoj ravni ne predstavlja ništa drugo do čistu provokaciju i osnovu za destabilizaciju sustava kojem je po svim mjerilima potpuno stran. Primjena tog načela, makar pod izgovorom uspostave jednake vrijednosti glasa u višenacionalnim i složenim državama kao što je BiH, zapravo producira nejednakost odnosno produbljuje asimetriju i neravnopravnost naroda, a u konačnici vodi ka ugrozbi ustavnog poretka.

Iz tog i ranije iznesenih razloga argument DF-a o „jednakosti glasa" u datim okolnostima predstavlja samo privid političke korektnosti, koji bi u svojoj praktičnoj primjeni proizveo i proizvodi svakako nepoželjne posljedice kao sto su majorizacija, dominacija, asimilacija, ugrozba kolektivnih političkih prava, svođenje demografski slabijih konstitutivnih naroda na status manjine, obesmišljavanje instituta konstitutivnosti i institucija kao što su domovi naroda, te brojne druge negativne posljedice po sustav u cjelini.

Zato takav pristup ne može biti validan niti u procesu utvrđivanja pravila igre za uspostavu vlasti na način primjeren identitarno heterogenim državama. Naime, zahtjevi rukovodstva DF-a naprosto nisu u skladu s ustavnim načelom konstitutivnosti naroda, koje uz legalitet (poštivanje zakona) implicira i legitimitet (poštivanje volje) izbora odnosno predstavljanja; a tek uvažavanje oba relevantna aspekta, legaliteta i legitimiteta omogućava vladavinu zakona.

Konačno, bez obzira na epilog aktualnih pregovora činjenična je nužnost trajnog uređenja ovih pitanja tj. uspostave jedinstvenih kriterija za raspodjelu ministarskih pozicija kao i svih drugih relevantnih izbornih političkih funkcija u Vladi Federacije BiH na relaciji između koalicionih partnera/blokova odnosno pojedinačnih stranaka.

Do formulacije takvih kriterija jedino čvrsto uporište pruža ustavni osnov konstitutivnosti naroda sa svim vrijednosnim i praktično-načelnim implikacijama koje proizvodi. Inicijative i prijedlozi koji izlaze izvan tih okvira čisto su špekulativne naravi bez jasnog normativno-vrijednosnog uporišta i kao takve ne doprinose stabilizaciji i trajnoj konsolidaciji političkih prilika u zemlji.

dr.sc. Dejan Vanjek/Dnevnik.ba


Nema komentara

Anketa

Ustavi