• Povratničke tegobe Hrvata (207035)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167981)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96977)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94723)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9888
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Međunarodna pravda i druge nepravde

Međunarodna pravda i druge nepravde

Da, to je strašno, da Gotovina i Markač robijaju, a Veljko Kadijević i Borisav Jović mirno pišu knjige u kojima nude dokaze za vlastite zločine...!

Piše: Senad Avdić, Slobodna Bosna

Prošle je nedjelje u beogradskom Centru za dekontaminaciju održana debata u kojoj se nastojala podvući crta glede uloge Jugoslovenske narodne armije u krvavom raspadu bivše zajedničke države. Govorilo se o odgovornosti tadašnjeg vojnog vrha za stravične ratne zločine, razaranje država, gradova, uništavanje miliona ljudskih sudbina. „Učešće u razgovoru“, kako se to kaže u starim dobrim agencijskim klišeima, uzeo je „veliki broj istaknutih javnih i kulturnih radnika i neposrednih učesnika tragičnih dešavanja s početka 90-ih godina prošlog stoljeća“.

Šaroliko je društvance sudjelovalo u razgovoru, povjesničari, odvjetnici, novinari, generali, nevladini aktivisti i širok, raznovrstan buljuk drugih što zvanih, što nezvanih svatova, iznosili argumente i kontraargumente, polemizirali, sučeljavali vlastita objektivna viđenja i subjektivne dojmove o pogibelji koja je početkom 90-ih godina „snašla“ socijalističku zajednicu „zbratimljenih naroda“, „kovačnicu bratstva i jedinstva“, „bastion nesvrstanosti“... jedinu nam zajedničku domovinu, SFRJ.

Zanimljivo, ali ništa novo, sve je ostalo zamrznuto na početnim pozicijama, malo šta se pomjerilo, osim unazad, tek su se tačke motrišta promijenile, statusne i socijalne karte pomiješale, kao da je vrijeme stalo u jesen „devedeset i neke“: Advokat Srđa Popović opetuje da je ustavno-pravno SFR Jugoslaviju obesmislila Srbija, a ne Slovenija, nipošto Hrvatska, a pogotovo Bosna i Hercegovina, profesorica Vesna Pešić nadahnuto, odgovorno i argumentirano vivisecira pomahnitali veliko­državni militantni ekspanzionizam koji je gejzirskom eruptivnošću razorio integrativne temelje ex jugoslovenskog društva. Na istim pozicijama, kao i prije svih „nemilih događaja“, stoje postojano, kano klisurine, nepomaknuti, okamenjeni, ideološkom dogmom zakovani, zadrti konfrontirani blokovi, politički, intelektualni, ljudski. Borisav Jović, član zadnjeg, ratnog, ilegalnog Predsjedništva SFRJ, papirnatog, civilnog masterminda, vrhovni komandant krvavih vojnih eksperimenata, ne vidi ništa loše osim „sitnih organizacijsko-proceduralnih, taktičko nepredvidivih propusta“ u tome što je JNA od Vukovara, Dubrovnika, preko Mostara, zaključno sa Sarajevom, počinila niz „pojedinačnih propusta“.

Kaže gospodin Jović, civilni zapovjednik Vrhovne komande, krnjeg, izmišljenog Predsjedništva SFRJ, podstrekač u zločinu, dvadeset godina kasnije, da mu je falilo sedamnaest do osamnaest divizija da sačuva Jugoslaviju!? Jović, jedna birokratska postkomunistička činovnička lešina (bio je ministar privrede, ili tako neke dirigirane oblasti čak i u vrijeme savezne vlade, 70-ih godina prošlog vijeka, na čijem je čelu bio Džemal Bijedić), veli kako dopušta „mogućnost“ da su se „potkrale neke greške“ vojsci čiji je, kao, bio civilni komandant.

„Idi, bre, čoveče, igraj šaha, domine“, kazao je, izderavši se pri tom na oronulog vrhovnog komandanta, Miloševićevog operativca zaduženog za mobilizaciju i proceduru Jovića, novinar lista Vreme Miloš Vasić. „Upropastio si mi dvadeset godina života i sad još hoćeš da te slušamo“.

Ambivalentan, podijeljen, u svakom slučaju nelagodan osjećaj, mješavina blagosti i jeze, privremenog mira i latentnog nespokoja sedimentira se u čovjeku kada vidi, čuje, uvjeri se da pošten, razborit, dobar svijet (Srđa Popović, Vesna Pešić, Mirko Tepavac, Miloš Vasić...) ostaje dosljedan vrijednostima i principima, busijama koje su zauzeli prije 20 godina, ali i da nepatvoreni zločinci, kakav je nedvojbeno Borislav Jović, uprkos i unatoč svemu, krvavom i užasnom ratu, stotinama hiljada žrtava, nemaju potrebu prilagoditi se novom mirnodopskom ambijentu i vokabularu; čekaju svoju šansu; kada dokazuju, dvadeset godina kasnije, da je sve što su radili bilo u skladu s „ustavnim ovlaštenjima“ i drugim pozitivnim zakonskim aktima.

U jednom filmu, genijalnom, a kakav bi drugačiji bio film iz te vratolomne filmske radionice, kaže Grucho Marx: „Ovo su vam moji principi: ako vam se ne dopadaju, imam ja druge“.

U isto vrijeme dok je trajalo beogradsko naduravanje između civilno-vojnih „subjekata“ , dakle krajem prošlog vikenda, Slavenka Drakulić, briljantna novinarska primadona iz ex-Jugoslavije i tek nešto manje dobra književnica, na Hrvatskoj televiziji, bez da imalo sebe štedi, ritualno se posula pepelom jerbo je prije četiri-pet godina blago feministički pozdravila i pohvalila, učinilo joj se, hrabar i principijelan nastup Biljane Plavšić u sudnici u Haagu - priznanje krivice za zločine u Bosni i Hercegovini.
Prije tri godine Slavenka Drakulić je u jednim novinama sama sebe izvrnula „naopačke“ kada je napisala:
„Prije nekoliko godina sam u knjizi ‘Oni ni mrava ne bi zgazili’ pisala o njoj kao pozitivnom primjeru žene koja je smogla hrabrost da prizna svoja nedjela počinjena tokom rata. Divila sam joj se, jer je za takav čin bilo potrebno mnogo hrabosti i moralne čvrstine. Vjerovala sam da je tako očitala lekciju balkanskim bjeguncima poput Karadžića, Mladića i Gotovine. Užasno sam se prevarila“.

Predstoji sutra (u petak, 16. novembra/studenog) pravomoćna presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Tribunalu u Haagu. „Presuda u Haagu hrvatskim generalima utjecat će na sudbinu i karakter hrvatske države“, poentira kolumnista važnog zagrebačkog dnevnoga lista. Neće. Ta presuda, a kažu mi neće se bitno razlikovati od prvostupanjske (24 godine za Gotovinu i 18 za Markača), ticat će se najviše, gotovo isključivo dvojice hrvatskih generala. Moj je dojam, može biti pogrešan ili pristrasan, da je hrvatski generalski dvojac u Haagu djelovao sinhrono, vojnički, odnosno državno odgovorno.

I Markač i Gotovina su, dopuštam da griješim, bili iskreniji, suosjećajniji, uvjerljiviji u svakom pogledu kada su se ispričavali civilnim žrtvama „Oluje“ nego što je bio Boris Tadić prije koju godinu kada je rekao da se „u Srebrenici desio strašan zločin, ali nisam spreman da ga nazovem genocidom dok to međunarodno pravosuđe ne proglasi kao delo genocida“. Međunarodno pravosuđe je, davno reklo, Međunarodni sud pravde u Haagu je to zapečatio, da se u Srebrenici desio genocid, ali to je višegodišnji predsjednik Srbije valjda prečuo dok je pričao sa tatom Ljubomirom, prijateljima Miloradom Dodikom i Emirom Kusturicom.

Ne postoje veliki i mali zločini, opravdani i neopravdani, ograničeni i neograničeni, zločini koji su počinjeni pri punoj svijesti i savjesti i drugi, ishitreni, bez iste zločinačke „namjere“. Nemoguće je uspostaviti reciprocitet, matematičko-tehničku jednačinu sa milion nepoznatih u ex-jugoslovenskom krvoproliću: upravo takav raspored stvari, omjer neuporedivih veličina u kojima su poistovjećeni Mladen Markač, lojalni policajac, i njegov šef Petar Gračanin, posljednji savezni ministar policije, prvoborački komunistički inkvizitor i satrap, tvorac svih parapolicijskih zvijeri (Jovice Stanišića, Frenkija Simatovića, Arkana).

Ali, šta da se radi, odnos prema Tribunalu u Haagu je neminovno i odnos prema zločinima, koji nikad i nigdje ne bi trebali biti predmet politizirajućeg manipuliranja. Zrelost svakog društva se mjeri prema stupnju senzibiliranosti/zgroženosti na zločine, kriminal i spremnosti da se od tih zlih pošasti distancira. Jeste da djeluje defetistički, slabo utješno, ali tako je; bolje Gotovina u zatvoru, pokazat će se, kad-tad, nego Borisav Jović, Veljko Kadijević, Aca Vasiljević kao „stubovi društva“ u kojem je Boris Tadić umjereno-radikalna opozicija četničkom vojvodi predsjedniku Tomislavu Nikoliću. Ta vrsta katarze i boli i košta, ali je dugoročno okrepljujuća.

| Slobodna Bosna |