Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9570
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Mi ćemo obraniti Hrvatsku i eto nas tamo u Hercegovinu

Mi ćemo obraniti Hrvatsku i eto nas tamo u Hercegovinu

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 19.01.2013. 13:33

Razgovor - Pavo Zadro, stariji brat legendarnog branitelja Vukovara Blage, govori o životu i ponašanju glasovitog heroja

Mi ćemo obraniti Hrvatsku i eto nas tamo u Hercegovinu

Kad bi razgovarali on je ponavljao - Vukovar nikada neće pasti. Nije se mogao složiti s onima koji su pokušavali zapovijedati obranom iz Vinkovaca ili Zagreba, vjerujući da se može zapovijedati samo ako si uz branitelje

Piše: Pero Zelenika, VLM

Pavo Zadro, čovjek koji je Širokobriježanima poznat kao dugogodišnji voditelj trgovine Borovo te nezamjenjivi vokal u crkvenom zboru, stariji je brat vukovarskog heroja Blage, jednog od najvećih heroja hrvatskog naroda za koji je dao svoj život, najviše što se može dati.

I Blagin sin Robert položio je život na oltar Domovine. Robert je poginuo na Kupresu, pokušavajući spriječiti prodor tenkova na prostore gdje je rođen njegov otac. O svom mlađem, ali mnogo poznatijem bratu, Pavo govori s divljenjem, pa čak i o danima kada su bosi trčkarali po ulicama tada širokobriješkog sela Ledinac.

- Živjeli smo u velikoj obitelji, kako se to tada živjelo u Hercegovini. Mi djeca imali smo jedan kutak u kući. Otac je završio fratarsku gimnaziju i u tim vremenima bio je jedan od rijetkih sa školom te je radio u tadašnjoj miliciji u Kočerinu, pošti u Ledincu, nuđeno mu je da postane ravnatelj pošte.
Jednog dana moj otac je rekao djedu - ne možemo svi ostati na imanju, moramo se odseliti. Tako mi 1954. godine stigosmo u Borovo, najprije u Borovo Selo, Nova ulica broj 10. Otac i majka i nas šestero djece, jedno je kasnije rođeno u Borovu. Danas nas je petero živih, u međuvremenu je umrla jedna sestra i poginuo pokojni Blago. Ja sam se vratio 1965., najprije u Stolac, a godinu dana kasnije u Široki Brijeg.

■ Stariji brat je obično uzor mlađima?

Bili smo nerazdvojni, što je inače slučaj s djecom u Hercegovini. Uvijek je bio uz mene, kopirao što ja radim, oponašao me, kao i sva druga djeca svoju stariju braću. Igrali smo klisa, čuvali ovce, bili smo veseli i bezbrižni. Kada bi išli u školu, često bi se i jedan na drugog bacali kamenjem. Dok sam ja „vitljao“ u stranu Blago je gađao. Tako sam ponekad kući stizao i razbijene glave od svoga rođenoga brata, a volio me je više od ikoga. Bio je nemiran, bolje reći živ, ali iznimno snalažljiv u svakoj situaciji. Često bi i ovce dobivale kamenje u nogu. Kada bi majka to primijetila, rekao bih: Blago je to učinio. Ja bih dobio degenek, a on bi mi se kasnije smijao. Bio je snalažljiv u svakom trenutku i svakoj situaciji.

■ Kada ste stigli u Vukovar kako su vas primili?

Nismo baš bili dobrodošli. Tamo sam ja upisao peti razred, a Blago treći. Pričali smo ikavicom i govorili hrvatski, kako smo tada učili u školi u Ledincu. Pored toga govorili smo i drugim dijalektom. Sve to nam je stvaralo određene probleme. Znam kada mi je nastavnica zemljopisa jednom rekla hajde ustaša iz Širokog Brijega odgovaraj, meni je bilo tek 12 godina, pravo dijete. Te godine brat Blago je ponavljao razred, a ja sam upućen na popravni. Nakon osnovne škole, ja sam završio za trgovca, a brat Blago za električara.

■ Kako ste se snalazili u društvu vršnjaka?

Blago je bio neustrašiv. Nikome nije dopuštao ni centimetra. Sjećam se dobro detalja koji nikada neću zaboraviti. Došli smo u Borovo 1964. Nismo znali plivati, druga su se djeca kupala u Dunavu. Blago je privezao dvije tikve oko sebe i preplivao Dunav, širok cijeli kilometar. Protrnuo sam, ali i odahnuo kada mi je mahnuo s druge strane rijeke. Da bi mene učio sjeo me u čamac i, zamislite, gurnuo u vodu, ni ja niti on ne znamo plivati. Kad sam se počeo daviti, on me uhvatio za kosu i izvukao.

■ Vaši roditelji nisu imali problema?

Nije bilo baš tako. Često su nas izazivali, posebice za Božić lupali su na kapiju vičući iziđite ustaše da vas ubijemo. Sjećam se jednom kada je stari skočio, ali smo se ja i majka uhvatili oko njega i tako spriječili ono najgore. Kada smo 1958. godine prešli u svoju kuću u Borovsku cestu, tu je već bilo bolje.

■ Kako ste se kao mladići snalazili u Borovu?

Ja sam bio skromniji, a Blago je mladenački život provodio burno. Često se nalazio u skupinama koje su se tukle, isključivo zbog nacionalnih nesuglasica. Unatoč čestim 'šaketanjima', obično su od njega dobivali više udaraca nego što ih je sam primao. Policija ga je često privodila, ali uvijek ga je puštala, jer bi uspio dokazati kako nije kriv za nerede. To se najčešće događalo u Radničkom domu. Do ponoći je uvijek bilo u redu, ali nakon ponoći bi redovito bilo tučnjava. Obično bi neki počeli pjesme o Sinđeliću i Mihajloviću, a Blago bi nakon toga počeo pjevati one druge, koje bi na kraju završavale tučom. Protivnici Blage i njegovih prijatelja obično bi izvukli deblji kraj. Zapravo, Blago nikada nije nikoga napadao, ali svoje nije dao.

■ Cijelo vrijeme ste provodili u Borovu?

Jedno večer stiže jedan prijatelj k nama i reče hajdemo mi preko granice. Dok sam ja bio protiv, Blago je to s oduševljenjem prihvatio. Bilo je to 1961. godine, Blago još nije bio ni zanat završio. Otišli su u Ledinac, gdje su se pozdravili s rodbinom i krenuli prema Maribora, preko Alpa do Austrije. Kako mi je kasnije ispričao, lutajući bespućem, isključivo noću, stigli su do izbjegličkog logora, gdje su proveli godinu dana. Izrazili su želju da idu u Njemačku, a rasporedilo ih je u Australiju. Organizirali su bijeg iz dobro čuvanog logora, na sreću njihovu, unatoč rafalima stražara i lakšem ranjavanju uspjeli su pobjeći. Vratili su se u Borovo. Kada je stigla policija, rekao je kako je bježao zbog posla i odmah su mu našli posao.

■ Je li nakon bijega imao posljedica?

Kako da ne. Kad bi dolazio Tito, ili neki drugi tadašnji ugledni političar u Vukovar, Blagu i još nekoliko njih iz njegovog društva su sklanjali iz grada. Kad je pitao za razlog rekli su mu zato jer si emigrant, a još dolaziš iz Lištice.

■ Primicao se rat. Sjećate li se razgovora koje ste s Blagom vodili devedesetih godina?

Čuli ste da je bio voditelj štrajka u Borovu i išao je čak i na pregovore u Beograd. Blago je izbačen iz tvornice. Počeli su iznositi sve što je vrijedno u tvornici i goniti put Srbije. Blago je zaustavio konvoj, upotrijebio je i oružje i vratio robu u Borovo. Nakon izbacivanja iz tvornice, Blago se uključuje u policiju, zapravo počeo je organizirano djelovati o čemu ste upoznati. Zove me jednom Blago i kaže mi ovdje se sprema gadna stvar, daj Bože da to dobro završi. No, nakon nas na red dolazite vi u Hercegovini, kod vas će biti još gore. No, mi ćemo obraniti Hrvatsku i eto nas u Hercegovinu. Pričao nam je da je planirao i dogovorio se s nekima iz vojarne, da one padnu i prije nego je rat počeo. Zahvaljujući Blagi pokušali smo spasiti mnoge naše iz JNA. Blago je pripremao pad mnogih vojarni, međutim oni bi saznali za to i mijenjali su zapovjednike. Blago nikada nije bio isključiv u svojim stajalištima, nije bio osvetoljubiv, te je kad god se ukazala prilika pozivao građane druge nacionalnosti, čak i one Srbe koji su se pobunili protiv vlastite države na mir i razum.

■ Strahovali ste za njega?

Pokojni stari je govorio - Blago ne upuštaj se u to. Ti si neiskusan, ne znaš ti što je rat, ja sam to proživio. Blago je bio uporan, ističući kako će on za Hrvatsku dati život, nije žalio ni sebe ni svoju obitelj. I njegova dva sina su se uključila. Jedan je i poginuo i to na Kupresu u očevoj rodnoj zemlji. Često smo se čuli i on je ponavljao - Vukovar nikada neće pasti. Nije se mogao složiti s onima koji su pokušavali zapovijedati obranom iz Vinkovaca ili Zagreba, vjerujući da se može zapovijedati samo ako si uz branitelje, što je svojim primjerom pokazao. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova.

■ Kada ste saznali da vam je brat Blago poginuo?

Zadnji put razgovarao sam s njim 26. rujna nakon čega ga više nisam čuo. Govorio je - Pavo, gotovo je. Pričao mi je o ranjenima, o razgovorima s hrvatskom i srpskom vojskom, poštovali su ga i jedni i drugi. Govorio je o sili poginulih ranjenih. Nakon toga, kad god bi ga nazvao u stožer rekli bi mi da Blago spava, nije u stožeru i slično. Znao sam da Blago više nije među živima. Tajili su. Kasnije sam dobio obavijest da je ujutro, 16.10.1991., na raskrižju Kupske i Vinogradske, pokošen neprijateljskim rafalom. Slijedi dug i naporan put do njegovog tijela, a još duži do tijela njegovog sina Roberta. Danas otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.