Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Moj prijatelj Mario

Moj prijatelj Mario

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 27.02.2010. 02:45

Neko vrijeme ga ne viđam. Jesu li ga zauzele obiteljske obveze ili možda mene? Muči li ga zdravlje? Ili samo vrijeme prolazi koje polagano ali sigurno odnosi svakoga na svoju stranu dajući pečat svakoj tvrdnji kako ništa ne traje vječno. Ni život, ni ljubav, ni vrijeme koje ljudi provode zajedno misleći kako su zarobljeni u vremenu i želeći ostati u tom zarobljeništvu.

Volio sam biti u njegovom društvu. Uvijek smijeh, uvijek veselje, ponekad gorčina ali nikad baš nikad, tuga.

Onog ljeta kad je otišao, samo sa srcem u grudima razmišljajući što ja kao pojedinac mogu učiniti umjesto vječite jadikovke i frustracije, umjesto očekivanja neke univerzalne pravde koja će pomesti nepravdu i zlo koje nas je tog ljeta počelo ovijati svojim dugim i vrelim kracima, ni u snu nije zamišljao što će zateći dvadesetak godina kasnije.

Slika s kojom je otišao i koja ga je držala u nadi i vjeri da je učinio pravu stvar negdje je nestala, izblijedila išibana surovom stvarnošću koja nam pokazuje da se i najčistije namjere suočene sa prljavštinom života, ne ostvaruju u onoj punini i ljepoti u koj bi to htjeli i u kojoj smo je širom otvorenih očiju gledali u trenucima kada nam je bila jedino što je ostalo.

Nije Mario bio grmalj od dva metra i čeličnih ruku. Običan zagrebački dečko sa Peščenice, oniži, kad bi me pitali kako je izgledao najbilži bi bio kad bi rekao da je imao oblik srca jer Mario je bio jedno veliko srce.
Pričao je Mario, kako ih je bilo mnogo dok se pjevalo, a kako ih je malo završilo pjesmu do kraja. Pričao je kako su mnogi udarali u vlastita prsa ali ih je malo poklonilo srcu čast da ubrza do neslućenih ritmova u simfoniji gorućega grada u kojega su se mnogi kleli ali kojemu su rijetki pred izmučenim licem život prisegnuli.

Nema Mario gorčine u glasu. On zna. On zna da pomoći nije bilo. Jer nije bilo koga da pomogne. On zna koliko ih je krenulo a koliko ih se izgubilo po putu utišavajući pjesmu i ostavljajući brojku na šačici hrabrih, šačici koja simbolizira cijelu borbu jednoga naroda. Pričao je Mario kako je uvijek viđao jedne te iste ljude. U svakoj akciji. U svakoj intervenciji. I pitao se gdje su te stotine, gdje su te tisuće, koje brane grad.

Kako poznato! Kako prokleto poznato! Najizgovaranija rečenica što ratnika heroja, što navijača koji dočekuje protivnika da se s njim u borbi ogleda. Uvijek istih dvadeset ljudi!

I nikada ali baš nikada ne zaboravi odati priznanje Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Nikada ne zaboravi istaknuti kako niš od sveg ne bi bili da ni bilo njih. On zagrebački dečko, Zagorec porijeklom, čija ljubav prema Hrvatima Bosne i Hercegovine, slobodno se može reći nadvisuje i ljubav većine onih kojima je i namjenjena.

Mario pripada onoj skupini ljudi pred koju svi mi možemo samo kleknuti i reći Hvala.

A koja je umjesto hvala dobila sumnju i nepovjerljivost. Dobila epitete kriminalaca i nasilnika...šovinista. Od onih koji nikada nisu htjeli državu i koji su državu izgubili one jeseni kad je Mario krvario u gorećem gradu, a koji se sada svim silama žele prikazati kao reprezenti ove zemlje, one godine kad je domovina ustala i rekla NE. Do onih kojima je bilo svejedno i dok su mašući herojima na odlasku dajući samo verbalnu podršku odlazili nazad u svoje mišje rupe u kojima bi pratili tuđu borbu i u kojima bi se pripremali za lojalno ponašanje u slušaju da "oslobodioci" "oslobode" i njihova mjesta.

Zavidni, ljuti, jer je običan puk u Mariju prepoznao svjetlo i hrabrost a u njima licemjerje i kukavičluk Prokleto je biti čovjek. Iskušava li nas to Bog kao što je iskušavao vjernog Joba, pa nas želi samo pripremiti na vječnu nagradu ili se i ovaj put Božje lice zamagli pred otrovima zemaljske bijede, ne znam. Mario sad više nije samo šovinistički pas rata kako bi ga, najrađe da mogu, izravno okarakterizirali medijski psi i oni koji su državu izgubili te jeseni, Mario je sada i zagrebački peder, perecki papak u koju skupinu ga uđuture ubacuju oni najgori od naše sorte, ljudi bez časti i ponosa, bez snage i petlje da se uzdignu iz blata i ništavila onako kako se Mario uzdignuo iz straha i malodušnosti onoga ljeta kada je otišao, onoga ljeta one godine kad je domovina rekla NE.

Oni od naše sorte koji nemaju petlje ni moralne snage izdignuti se iz izmeta u koji su ih povukli oni koji nikada nisu ovu državu htjeli i koji se sa izmetom sa njima nabacuju gađajući njime i one kojima bi trebali biti zahvalni.
A ima ih počev od posuške braće gologuzana koji su potkradajući državu stekli milijune preko novoizgrađenog Hercegovca kojemu je samo važno da je čovik od Duvna do Čapljine pa ma kakav bio iako mu nije smetalo dok je njegov burazer kokavao takve u ono jednoumno vrijeme, do mlade hercegbosanske inteligencije što mlati praznu slamu po kavama na zagrebačkoj špici prekrajajući granice, tražeći rješenja za probleme našega naroda, bez ikakve volje i inicijative da uglibave noge i stanu u blato i u tom blatu stoje dok treba. Ponosito i neprobojno, onako kako je Mario stao!

A Mario i blato su stari prijatelji. I doslovno i preneseno. U blatu je jeo, u blatu je spavao, po blatu se valjao one godine kad je domovina rekla NE a u onom drugom blatu, nevidljivom, kojima ga zasipaju što medijski dušebrižnici što naši moralni čistunci i dalje stoji čvrsto i ponosito. Nikada nam nije bilo teško ni hodati za uhićene ratne drugove ni stati pred pendreke interventne policije za uhićenog vojskovođu al je zato teško bilo slušati ogorčenja i pametovanja onih koje je sve to što se dogodilo duboko zabolilo ali koji ne mrdnuše ni prstom ni uskraćujući sebi ni trenutak komocije u foteljama, kafićima.....

Mario nema mirovinu. Ne zato jer mu zla država ne priznaje teško ranjavanje one jeseni kad je ova zemlja rekla NE! Mario uredno i dalje radi u firmi iz koje je onoga ljeta i otišao. Ne želeći biti teret društvu pa čak i kad ima puno pravo na to. Sretan je jer je dobio ono što je htio. Ne žali se previše, ponekad među nama zapitamo se je li sve to tako trebalo završiti, je li moglo bolje ali na kraju kad se rastajemo ipak nam se može osjetiti neka sreća u glasu. Ipak je vrijedilo. Pa makar se i veselilo samo malim stvarima koje su nam izgleda još jedine preostale.

Ali male stvari su velike. Velike onome kome kao takve znače. Zato i nisam mogao ne reći, onoga dana kad sam pred slavio pred Bogom izrečene vječne prisege i kad su na taj dan došli oni najbitniji u mom životu da ga sa mnom podijele; Drago mi je što vas sve vidim ali posebno mi je drago što su tu moji prijatelji...prije točno 15 godina moj prijatelj Mario je krvario u Vukovaru, i moj prijatelj Ivica je probijao put do njega.

Hvala vam što ste večeras sa mnom.
Hvala vam što ste borili i da bi ja sada s vama mogao proslavljati ovaj dan.
Hvala vam što ste prihvatili kao prijatelja.

Furio GBK/HercegBosna.org