Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9570
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Najgrublja kršenja Ustava BiH lomila su se preko leđa Hrvata

Najgrublja kršenja Ustava BiH lomila su se preko leđa Hrvata

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 19.10.2016. 16:39

Protekli period u Bosni i Hercegovini obilježio je "Dodikov referendum" i lokalni izbori koji su održani tjedan dana kasnije, 2. listopada. U tom tjednu dogodio se i svojevrsni krah politike koju je provodila međunarodna zajednica proteklih desetak godina gazeći pritom Ustav i pravila igre koja su sami određivali. Radi se prije svega o otvorenoj unitarizaciji zemlje i bezuspješnim pokušajima da se slomi i pacificizira Milorad Dodik koji se pokazao mnogo vještijim i beskrupuloznijim političarom nego što se to na prvi pogled činilo.

Polomio je, najavljenim i održanim referendumom, jednim udarcem zube međunarodnoj zajednici, Bakiru Izetbegoviću i republičkosrpskoj oporbi koja je neoprezno prilikom formiranja aktualnog Vijeća ministara pristala na deal s Bakirom Izetbegovićem kojemu je trebala ne kao ravnopravan partner, već kao trojanski konj koji će iznutra razoriti Republiku Srpsku, što je Dodiku više navrata vješto iskoristio i na taj način izbjegao izvjesnu političku smrt.

Procesi otvorene unitarizacije ušli su u finalnu fazu 2006. izborom Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH u režiji međunarodne zajednice i Lagumdžijinog SDP-a, što je autohtoni izum"balkanske političke misli", konkretno Slobodana Miloševića koji ga je inaugurirao devedesetih guranjem svog privatnog Albanca Sejde Bajramovića u predsjedništvo pokojne SFRJ. U principu se radi o političkom kondomu koji se nakon uporabe uredno odbaci. Potop Željka Komšića i njegova DF-a na ovim lokalnim izborima samo je još jedna potvrda ove teze. Ili neizbor Karamarkovog Srbina Mirka Raškovića u novi saziv Hrvatskog sabora. Iako je tijekom rata prošao kroz srpske logore, Sulejman Tihić, tadašnji predsjednik SDA, prvi je bošnjački političar koji je autoviktimizacijski bošnjački diskurs nazvao pogubnim, ali koji je, u strahu od političkog pada, doduše nevoljko, prihvatio diskriminaciju Hrvata u režiji međunarodne zajednice i nečega što je sebe nazivalo "ljevicom". BakirIzetbegović tada je bio "tiha opozicija" svom stranačkom šefu i s vremena na vrijeme stao bi otvoreno na stranu nacionalističkih bukača, uglavnom"građana" iz SDP-a, koji su minirali svaki Tihićev iskorak u cilju kompromisa. Tihićevom prethodniku Aliji Izetbegoviću moglo se prigovoriti štošta toga, od deala s kriminalcima i ratnim profiterima do ratnih zločina, ali u jednom je bio dosljedan: bio je uvjeren kako BiH ne može opstati na ovim principima, da je to nacionalistička utopija. Mogao je, svojevremeno, kao Kaligula, kandidirati za hrvatskog člana predsjedništva i konja: dovesti ga, dati mu hrvatsko ime, Željo na primjer, i nametnuti ga s petsto tisuća bošnjačkih glasova kao hrvatskog člana predsjedništva. Međutim, nikada to nije ni pokušao. Toga se sjetio "vizionar" Zlatko Lagumdžija, dok se kratkovidi i u svakom pogledu potkapacitirani Bakir Izetbegović bez dvoumljenja ukrcao u taj vlak. Pitanje je samo koji su "konji" na raspolaganju. A uvijek se nađe poneki: bošnjačka politika ima svoju ergelu hrvatskih konja koji će za šaku zobi napraviti sve što se od njih zatraži. To su blagoglagoljivi seoski filozofi koji su se preko noći premetnuli u akademike, provincijski mesari ili "uvjereni ljevičari" s portretom Ante Pavelića na zidu.

U tjednu između referenduma i lokalnih izbora dogodile su se tri vrlo važne stvari koje bi mogle imati dalekosežne posljedice po politički život u BiH, a koje su suštinski vezane za opisane procese i na neki način daju putokaz u kojem će se smjeru kretati politika međunarodne zajednice u budućnosti. Predreferndumske najave o hapšenju Milorada Dodika i postreferendumska šutnja zbunjenog Valentina Inzka, koji već dugo funkcionira kao strašilo sarajevske čaršije kojega se više ne plaše ni politički vrapci, otprilike su prava slika poraza jedne bahatei destruktivne politike.

Prva stvar koja se dogodila je Dodikova najava apelacije Ustavnom sudu BiH oko neustavne uspostave aktualne federalne Vlade, jer srpski klub u Domu naroda Federacije BiH nije do kraja popunjen. Bošnjačka politika je na jedvite jade "nahvatala" 13 Srba od potrebnih 17. Ta apelacija mogla bi dovesti do pravnog kaosa, odnosno učiniti da postanu nevažeće sve odluke koje je tako formirana Vlada donijela u prethodne dvije godine, osim ako austrijski matematičar Valentin Inzko ne izvuče iz rukava novi teorem, poput onog po kojemu je 5:17 veće ili jednako jednoj trećini, odnosno kako je 13=17 u ovom slučaju. To je jedini princip koji može spriječiti pravni vakuum i kaos. Ili preostaje, a ta je opcija najizglednija, otvoreno kršenje Ustava BiH, na način na koji je to raspisivanjem referenduma napravio Dodik. Ovo je prvi put da je Dodik spomenuo politička prava Srba koji žive u Federaciji BiH, jer njega ti ljudi nikada nisu interesirali, on ih je "velikodušno" prepustio Bakiru Izetbegoviću i bošnjačkoj "ljevici". Zauzvrat je, vjerojatno, očekivao recipročan odnos bošnjačke politike prema Bošnjacima koji žive u RS-u. Njegov odnos prema Srbima u Federaciji BiH sličan je odnosu koji je prema tim ljudima imao Karadžićev SDS nakon rata, smatrajući ih svojevrsnim izdajnicima, sličan zapravo odnosu koji je hrvatska politika imala prema sarajevskim Hrvatima tijekom rata.

Druga stvar je disciplinski postupak protiv Glavnog tužitelja Gorana Salihovića, kadra Bakira Izetbegovića i posredno međunarodne zajednice, koji je jedna od najodgovornijih osoba za kaos u bosanskohercegovačkom pravosuđu, a koji je u međuvremenu postao kontraproduktivan, jer je Dodik s referendumom do kraja ogolio taj mehanizam ciljane i parcijalne pravde koji je usput uništio svaki sustav vrijednosti u zemlji, čime su doslovce vezane ruke institucijama BiH u vezi postupanja prema Miloradu Dodiku. Salihovićeva dekapitizacija sigurno se nije mogla dogoditi bez prešutnog odobrenja međunarodne zajednice koja ovim činom prvi puta otvoreno okreće leđa politici Bakira Izetbegovića. Čak se, pored disciplinske, spominju i elementi kaznene odgovornosti, čime se osigurava gotovo siguran Salihovićev uzmak.

I treća, možda najvažnija stvar koja se dogodila u tom tjednu je plenarni saziv Ustavnog suda BiH koji je razmatrao zahtjev Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti određenog broja odredbi Izbornog zakona BiH koje se prioritetno odnose na izbor izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. To je otprilike ista karta na koju igra Milorad Dodik, iako nije isključena opcija da on od toga odustane u zamjenu za "amnestiju" u vezi referendumskog cirkusa. O čemu se radi? Apsurdnim i diskriminirajućim Izbornim zakonom bošnjačkoj politici omogućena je jednotrećinska kontrola hrvatskog kluba zastupnika u Domu naroda Federacije BiH i dvotrećinska kontrola srpskog. Primjerice, Goraždanski kanton daje jednog izaslanika, Hrvata, u Dom naroda, iako u tom kantonu žive 24 Hrvata. Mehanizam je jednostavan: bošnjačke stranke kandidiraju osobu, Bošnjaka, koji se preko noći izjasni Hrvatom, te na taj način uđe u Dom naroda. Slična stvar je i u drugim kantonima s bošnjačkom većinom, primjerice u sarajevskom i bihaćkom. Jednotrećinska zastupljenost je bitna zbog toga što se na taj način može zaobići blokada uspostave vlasti na federalnoj razini, iako se međunarodna zajednica nije libila kršiti ni tako postavljena pravila igre, primjerice kada je uspostavljena "platformaška Vlada", kojom prilikom je 5 "Hrvata" glumilo trećinu od 17.

Javnoj raspravi su uz dužnosnike domaćih institucija prisustvovali veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan DelVechio i predstavnici akademske zajednice, te teška politička artiljerija i stvarni vladari BiH: predstavnici Misije OSCE-a u BiH, OHR-a, EUSR-a i, konačno, ključnog igrača iz te živopisne družine, Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti po apelaciji Bože Ljubića zaprimljen je 20. rujna 2014. godine. Ako se sjetimo kojom brzinom je reagirao Ustavni sud na apelacije Bakira Izetbegovića u vezi "Dodikovog referenduma", radilo se o danima, a da se na ovaj slučaj čekalo dvije godine, čini se kako tajming plenarnog saziva Ustavnog suda nije slučajan, pogotovo što je "slučajno" koincidirao s postupkom protiv Glavnog tužitelja Gorana Salihovića. Je li to najava donekle drugačije politike međunarodne zajednice prema BiH, jer im je postalo jasno kako su svojom politikom doveli zemlju na rub rata? Ili je bilo kakav optimizam pretjeran? Jer postoji također mogućnost da se radi o činu kojim bi se donekle "olabavila"unitaristička omča Hrvatima u zamjenu za istjerivanje Milorada Dodika na brisani prostor. Naime, najgrublja kršenja Ustava BiH lomila su se upravo preko leđa Hrvata, kao i neprocesuiranje ratnih zločina prema njima koje je dio iste politike, a na koje se Dodik uvijek može pozvati da bi zatvorio usta svojim oponentima. Na taj način Dodiku se može suziti manevarski prostor i izolirati ga od jedinog političkog savezništva koje mu je preostalo, a kojemu je kumovala ista ta međunarodna zajednica.

Josip Mlakić/Express