Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9569
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Nek’ susjedu crkne kanal

Nek’ susjedu crkne kanal

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 25.07.2015. 20:56

Na dramatično upozorenje generalnog direktora BHRT-a Belmina Karamehmedovića da će BHT i FTV propasti bez milijuna maraka, građani su odgovorili:

„Odma’ gasi“, „dabogda vas zbrisalo s lica zemlje, vi ste krvopije“, „da ste bogdo prestali prije deset godina ovaj bi narod bio manje maltretiran vašim odvratnim programom“, „neka vas plaća onaj kome trebate“, „mi ćemo i dalje gledati komercijalne televizije“ itd. Ostatak komentara su uglavnom psovke i uvrede.

Isti dan, Dom naroda BiH komentirao je izvještaj o radu BHRT-a. I tamo kritike, druge vrste. Ona glavna – zašto nema programa za Hrvate. Naravno, na to su uslijedile primjedbe iz bošnjačkog kluba koji je sebi dao za pravo tumačiti što Hrvatima treba, a što ne.

Jesu li sve ove kritike na račun BHRT, i Javnog servisa opravdane? Još važnije: trebaju li hrvatski predstavnici dovoditi u direktnu korelaciju politički zahtjev za hrvatskim kanalom i tehničko pitanje naplate pretplate?

Javni servis ima nekoliko bitnih problema, koji ga čine ovakvim kakav jeste, i koji uvjetuje negativan stav javnosti, pogotovo one hrvatske.

Javni servis kao takav jeste napravljen loše, iz neshvatljive potrebe da se pravi državna televizija pored entitetskih na kojima je inzistirala RS. Tako smo dobili pored entitetske televizije iz Republike Srpske, koja je glumila, i glumi, državnu televiziju za srpski narod, još dvije državne televizije – FTV i BHT. FTV je nominalno entitetska televizija za FBIH ali se po svemu ova kuća ponaša kao državna. BHT nominalno jeste državna televizija, ali pored još dvije spomenute državne televizije, djeluje suvišno. To se vidi i prema razini gledanosti koja je u slučaju BHT-a kronično niska.

Postojeći javni servis u biti ima tri državne televizije, s tim da jedna otvoreno priznaje etničku usmjerenost, druga je krije, a treća se bori protiv vlastite etničke definiranosti. Ovakvo stanje u javnom servisu uvjetuje da tri televizije nemaju novca, jer pretplata opada a marketing je sve slabiji. Uslijed svoje etnocentričnosti program koji nude za Hrvate je loš, i kako glas naroda kaže: odvratan.

Jasno, gledatelji komentiraju program javnih servisa uspoređujući ga s dostupnim programom konkurentskih javnih i komercijalnih televizija. Neke emisije na javnom servisu, kakve god da su, daleko su bolje od emisija koje mogu ponuditi komercijalne televizije, pa čak i one sa multimilijunskim proračunima. Recimo, netko tko gleda isključivo Al Jazeeru, pojma nema što se događa u Bosni i Hercegovini.

Kako bilo, Javni servis, zbog pomanjkanja novca, i uređivačke politike menadžmenta, evidentno ne zadovoljava potrebe građana, onih hrvatskih ponajmanje. Otpor koji građani, oni hrvatski ponajviše, pružaju plaćanju pretplate može se djelomično objasniti i sve lošijom ekonomskom situacijom, ali da je program zaista neovisan onda bi postojalo i pozitivno ozračje javnosti da se javnom servisu pomogne iz proračuna. Ovako, predstavnici najmanje jednog konstitutivnog naroda nemaju nikakvog motiva pomoći Javnom servisu a ni ostali se baš ne guraju u pomoć.

Dolazimo i do primjedbi iznesenih u Domu naroda BiH: zašto bi i jedan BH Hrvat, osim onih nekoliko zaposlenih u javnom servisu, uopće plaćao pretplatu!? Zašto plaćati pretplatu televizijama od kojih dvije potpuno ignoriraju postojanje hrvatskog političkog subjektiviteta u BiH, i treće koja taj subjektivitet kriminalizira i sotonizira?

Hrvatski politički predstavnici najmanje deset godina uporno i institucionalno traže prostor za hrvatski narod u javnom servisu. Ranije su osujećeni pokretanjem pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u Domu naroda BiH. Danas su nasljednici tog svojevrsnog političkog i kulturnog terora ministri i delegati Demokratske Fronte (ministar prometa i komunikacija BiH Slavko Matanović kaže da je traženje kanala na hrvatskom jeziku politikantstvo, a delegatkinja Hanka Vajzović misli da Hrvatima kanal „ne treba“!??), što je samo nastavak politike SDP-a i njegovih derivata.

Zbog toga je potpuno opravdano dovoditi u direktnu vezu spašavanje utopljenika Javnog servisa sa pokretanjem kanala na hrvatskom jeziku unutar Javnog servisa.

To ne implicira da na ostalim televizijama nema hrvatskog jezika, ali kanal na hrvatskom jeziku osim ostvarenja prava na jezik realizira i potrebu jednog konstitutivnog naroda da upražnjava i svoje kulturne i obrazovne potrebe. Inzistiranje na kanalu na hrvatskom jeziku treba tjerati do onog trenutka kada se kanal zaista formira, ili do kada se Javni servis kao takav ne ugasi. Bitno je da Hrvati nemaju obavezu plaćati televizije koje ni po čemu ne doživljavaju svojima.

Politički realitet u BiH do sada je postao prilično predvidiv: nikad se neće naći politički kompromis koji bi omogućio pokretanje kanala na hrvatskom jeziku unutar javnog servisa, makar to značilo samo oživljavanje FTV2.

Iz dosadašnjeg iskustva jasno je da se promjene i reforme donose bez konsenzusa i ako se dogode – uvijek su jednostrane. Tako će prije Republika Srpska imati referendum o neovisnosti koji donosi jednostrano nego što će Hrvati konsenzusom ostvariti pravo na TV kanal na vlastitom jeziku.

Tvrtko Milović/Dnevnik.ba