RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Država tuđina i zemlja dobrih ljudi

Napisano 29.07.2015. 22:30

U sarajevskoj katoličkoj bogosloviji već dulje vrijeme postoji „kulturno prepucavanje“ između profesora i bogoslova koji žive u različitim krilima zgrade, ali pod istim krovom: profesori kažu za bogoslovski dio da je „divlji zapad“, a bogoslovi za njihov da je „bliski istok“. Premda je to interna šala, ona svoju analogiju nalazi na prostoru države Bosne i Hercegovine koja je tijekom povijesti u načelu bila krov za razračunavanja ili dogovore istoka i zapada. Narodi koji u njoj žive vremenom su se zbližavali ili udaljavali, što je uvelike ovisilo o okolnostima koje su diktirale velike sile. Sve to dovodi do stanja lako zapaljiva društveno-političkoga ambijenta u kojemu se gotovo nikakve pouke iz povijesti nisu, niti danas izvlače. Korijen toga ponajbolje je opisao veliki Meša Selimović u romanu Drviš i smrt rekavši: „Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.“ Tu nesreću ovdašnji, lako povodljivi, ali i dobroćudno pomirljivi čovjek i danas baštini gledajući na stvarnost iz triju ili više različitih kutova.

Premda se sve (ili skoro sve) na ovome podneblju može, a i tumači različito, ipak postoje neke činjenice koje služe kao orijentiri. U prvom redu to su statistički podatci koji govore o kretanju broja stanovnika ove zemlje koji, onda, daju naslutiti i neke zaključke. Tako, prema prvim preliminarnim rezultatima Agencije za statistiku BiH, dobivenim na osnovu popisa pučanstva iz 2013., u Bosni i Hercegovini je živjelo 3 791 662 stanovnika. To je za 585 371 manje nego 1991. kada je ovu zemlju nastanjivalo 4 377 033 žitelja. Današnja brojka najpribližnija je onoj iz 1971. kada je u BiH bilo 3 746 111 ljudi. Uspoređujući ovo, simbolično možemo zaključiti kako su posljednji rat i tegobno poraće barem za 40 godina unazadili ovu zemlju. Tragom toga naslućujemo i kakav je život bio pod osmanlijskom vladavinom kada je 1851. tadašnja vlast popisala pučanstvo i našla da ga ima 1 021 772.

Upravo je povijest – bilo ona bliža bilo ona dalja – prostor na kojemu se lome koplja sadašnjosti. Kroz to se dokazuje „tko je stariji“ i „čija je Bosna“. Tako Srbi imaju stav da su tu došli prije Ilira te da su ostali narodi u ovoj zemlji samo islamizirani, odnosno pokatoličeni dio toga nacionalnog korpusa. Drugim riječima, onda, Bosna je srpska zemlja pa je stoga logično da kad-tad bude u sastavu velike Srbije. Ta se težnja kao Damoklov mač nadvija ponad glava pučanstva BiH, bez obzira je li izražena kao oružana prijetnja ili kao referendum o odcjepljenju. To je razvidno i u pogledima koje ima državna vlast „s onu stranu Drine“, čiji premijer nedavno licemjerno dolazi u Srebrenicu „pružiti ruku“, iako negira da se tu dogodio genocid, tj. smišljeni plan istrjebljenja dijela bošnjačkog pučanstva.

Na drugoj pak strani Bošnjaci sebe drže jedinim autohtonim narodom koji, posljedično, ima ekskluzivno pravo na Bosnu. Oni imaju naciju nazvanu imenom Bošnjaci koje je u povijesnom trenutku nepostojanja formiranih nacionalnih zajednica označavalo regionalnu pripadnost. Također, imaju jezik – opet ekskluzivno – nazvan bosanskim, tako da apsurdno i muslimani Hercegovci pričaju bosanskim jezikom. U tom smislu u pravu su oni koji stavljaju prigovor na naziv „bosanski“ ističući kako bi bilo poštenije i logičnije da se zove „bošnjački“. Iz te perspektive uočljivo je shvaćanje da su svi, koji ne dijele bošnjački pogled, zapravo protiv Bosne te stoga trebaju promijeniti mišljenje ili otići „ako im se ne sviđa“. No, ponovno je apsurdno da se glede državnosti, taj narod poziva na srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo, ali u praksi odbacuje sve što s njim ima veze, slaveći osvajače koji su došli i srušili tu državu.

Pod takvim krovom, negdje na „hodnicima“ toga zdanja, nalaze se Hrvati. Danas je očito da su oni raščistili s idejom pripojenja Hrvatskoj. No, prvotno zbog muslimansko-bošnjačkoga hegemonizma očitovanoga kroz Federaciju BiH, i sam pojam Bosne u njezinu najmalobrojnijem narodu doživio je devalvaciju te se više vrjednuje kod Hrvata izvan, nego unutar državnih granica daytonske tvorevine. Zato oni ponajviše ostaju „suzdržani“.

Međutim, i u ovakvoj zamršenoj situaciji koju su iznjedrili „veliki“, oni koji imaju prigodu otrgnuti se dominantnim medijskim slikama te zaći među „obični“ svijet, naći će da je on još uvijek pitom. Komšijski iliti dobrosusjedski odnosi u višenacionalnim sredinama i danas su svetinja. Oni koji su se tako lako dali zavesti te krenuti u rat, isto tako znaju prijeći preko onoga što je loše i nastaviti „ljudovati“, pokazujući na vlastitim primjerima da je život u bosanskohercegovačkoj različitosti moguć. Stoga nije pretenciozno zaključiti kako je ovo zemlja dobrih ljudi čije su granice i državno uređenje u načelu kreirali tuđini.

Josip Vajdner/Katolički tjednik


Nema komentara

Anketa

Ustavi