RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ništa više neće biti isto (na brdovitom Balkanu)

Napisano 22.11.2012. 18:39

Ništa više neće biti isto (na brdovitom Balkanu)

Prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, ovih dana podsjeća kako je Washington o oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Oluja doznao 23. srpnja, desetak dana poslije Srebrenice, kada su stizala izvješća o masakrima, padu Žepe.
Što ako padne Bihać? – pitanje je koje se samo nametnulo!
„Bojali smo se da će Mladić učiniti isto, no tada ne bi bilo 7.000, već 40.000 mrtvih. Iako smo bili svjesni opasnosti za stanovništvo, činilo se da je Oluja manje zlo”, svjedoči američki diplomat 

Piše: Josip Vričko, Dani

Glasoviti srpski falsifikator Savo Štrbac, šokiran vijestima iz Haaga, u jednoj je od brojnih (komemorativnih) emisija Televizije Srbije, posvećenoj spektakularnom haškom obratu u slučaju Gotovina & Markač, pokušao oslobađajuću presudu Theodora Merona relativizirati tvrdnjom kako su u toj cijeloj – i za Srbe poražavajućoj – priči presudnu ulogu imali politički lobiji.

Svatko tko imalo poznaje lik i djelo toga Veritasova vojvode ne bi se preveć zanimao za njegovo mišljenje. Pa, ipak, budući je riječ o stavu koji s Štrbcem dijele i srbijanski državni vrh predvođen predsjednikom Tomislavom Nikolićem i premijerom Ivicom Dačićem, dakle vojnicima i glasnogovornicima poražene (Šešeljeve) vojske i (Miloševićeve) velikosrpske politike, naprosto ga je nužno uzeti u „razmatranje”.

Hrvatski je povjesničar Nikica Barić, primjerice, vrlo oprezan. Nije, naime, siguran je li politika, koja je, inače, i formirala ovaj sud, presudila. Uvjeren je, međutim, u nešto drugo, pa, pod uvjetom da ni u Tribunalu nije moglo bez drugog najstarijeg zanata na svijetu, veli: „Ako je to tako, onda mogu reći da se Hrvatska posljednjih desetak godina ipak trudila biti ’dobar učenik’ onoga što se zove ’zapadni’ ili ’slobodni svijet’. Ušla je u NATO, poslala svoje vojnike u Afganistan, slušala je što joj se govori iz EU i Washingtona, pa u tom smislu oslobađajuća presuda zaista i jest svojevrsna nagrada što smo bili tako dobri.”

Tamo (pre)daleko

Slijedom čega nije teško zaključiti kako nam upravo srbijanske reakcije, a od Štrbca je u ocjenjivanju UN-ova Tribunala čak radikalniji predsjedavajući Generalne skupštine UN-a Vuk Jeremić, govore koliko je Srbija daleko od onoga što se od nje očekuje na europskom putu. Razlika između aktualne Hrvatske i aktualne Srbije zrcali se, uz ino, i u reakciji na povijesni petak – nakon kojeg više ništa neće biti isto (na brdovitom Balkanu). Dok je, eto, Nikolića samo korak dijelilo da iz ormara izvadi šubaru – poklon Vojislava Šešelja, a Dačića da skokne do Požarevca da se isplače na Njegovom grobu, hrvatski predsjednik Ivo Josipović poručio kako je optužnica protiv generala bila rezultat nevoljkosti da se u Hrvatskoj na vrijeme reagira na zločine kojih je bilo. A hrvatski je premijer Zoran Milanović još konkretniji kada kaže: „Očito je da su dvojica nedužnih ljudi bili u Haagu, ali to ne znači da rat nije bio krvav i da nije bilo pogrešaka. No za njih je odgovorna država, a ne Markač i Gotovina”, kazao je Milanović, umalo ne citirajući Držića koji je davno, davno, spjevao: „Svaki je rat poguba ljudske naravi!”

Uostalom, ima više političke mudrosti i takta u govoru generala Gotovine na Trgu bana Jelačića, u njegovoj poruci (dostojanstvenog časnika) da je rat gotov i da se treba okrenuti budućnosti, nego u svim analizama ratnih gubitnika koji su stjecajem okolnosti opet na vlasti u Beogradu. A od kojih se, jasno, onda i ne može očekivati objektivno gledanje i na povijesne i na, evo, pravne istine.

Prilično me je stoga iznenadila jedna nedavna analiza Danice Drašković (da, žene onoga Vuka koji je srbovao dok je još Jeremić bio mali). Vukova se gospođa, istina, nedavno oglasila u kontekstu europskoga, uglavnom njemačkog, ultimatuma Srbiji u sedam točaka glede dijaloga sa Kosovom. Ukratko, Draškovićka je inzistiranje da Beograd prihvati novu realnost, dakle nezavisnost „južne pokrajine”, shvatila kao združenu berlinsko-briselsku poruku: „Ako hoćete kod nas i sa nama u Europu, budite Europljani prvo kod vas.”

Zločinački tragovi lažnog patriotizma 

A, evo, i kako današnju, europsku Srbiju, koja je – prije, doduše, raspleta slučaja Gotovina & Markač – očekivala kako će datum početka pregovora dobiti do kraja godine: „Ratovali smo dosta. Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I što smo uradili? Poraženi svuda, istjerani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koji sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima političkim i vojnim komandantima”, podsjeća Draškovićeva, te postavlja pitanje: „I što sad?!” – na koje odmah i odgovara: „Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali. Hoćemo da to prodamo svijetu kao patriotizam, odbranu naroda i teritorije, ali ne ide. Surova istina grobalja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice, Sarajeva do Kosova, hladnjače pune albanskih civila po jezerima Srbije, policijski poligoni puni skrivenih, prenijetih s Kosova, leševa Albanaca, opljačkane banke, porušene kuće, rasturene obitelji, to su tragovi naše sramote koji govore na svim jezicima svijeta i jasno opisuju udruženi zločinački pothvat, baš kao što su kazali haški tužitelji”, poručuje Drašković, neizravno navješćujući zašto u slučaju Gotovina & Markač teza Tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj, naprosto nije mogla proći. Nije, naime, bilo moguće ne naglasiti razliku između agresora i onoga tko je tu agresiju zaustavio.

Na sličan način o ovoj temi, ali koncentrirajući se više na kontekst Oluje, govori izravni svjedok, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, koji ovih dana podsjeća kako je Washington o oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji doznao 23. srpnja, desetak dana poslije Srebrenice, kada su stizala izvješća o masakrima, padu Žepe. „Što ako padne Bihać?” – pitanje je koje se samo nametnulo!

„Bojali smo se da će Mladić učiniti isto, no tada ne bi bilo 7.000, već 40.000 mrtvih. Iako smo bili svjesni opasnosti za stanovništvo, činilo se da je Oluja manje zlo”, svjedoči američki diplomat, te, ovih dana kada Hrvatska slavi i pravnu (hašku) Oluju, naglašava: „U američkoj povijesti se voli kazati da je NATO-vim bombardiranjem završen rat, no mi koji smo tamo živjeli, znamo da ga je završila Oluja.”

Uloga Tonyja Blaira

U Bosni i Hercegovini, zemlji sa, inače, tri sukobljene povijesti, ovu su povijesnu istinu prepoznali Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović i Majke Srebrenice. Zanimljivo, hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić – nije, mada bi i njegov zlatni ljiljan bio slabijeg sjaja da nije bilo srpskog vojnog sloma.

Budući se u (konsterniranoj) Srbije sada propituje i koliko europski put ima smisla, treba podsjetiti i na to koliko je privođenje osumnjičenih Gotovine i Markača utjecalo na hrvatske euroatlantske ambicije. Zagrebački Jutarnji list, inače, proteklih godina vrlo skeptičan u svezi nevinosti generalskog dvojca, podsjetio je protekloga vikenda na izjavu iz 2009. povjerenika za proširenje EU.
„Da nije bilo jedne tajne službe jedne države članice koja nas je krivo uvjeravala da se Gotovina skriva u Hrvatskoj, Hrvatska bi već bila u EU”, kazao je ovaj europski visoki dužnosnik, ne imenujući izravno „jednu državu članicu”, ali svjedočeći kako mu je tih dana tadašnji njemački kancelar Schröder rekao: „Tony Blair mi je pokazao dokaze, Hrvati nam nisu rekli istinu i ne mogu te više podržavati oko Hrvatske.” I to je onda potpuno otvorilo teren haškoj tužiteljici Carli del Ponte da, uz službeni, Zagreb za skrivanje generala, osobito Gotovine, optužbi i hrvatsku Katoličku crkvu, štoviše i – Vatikan. Slijedom čega su danas u Bruxellesu sve glasniji oni koji drže kako je Tužiteljstvo Haškog suda imalo prevelike ovlasti.

Usprkos svemu, međutim, Hrvatska će do ljeta iduće godine postati 28. članica europske obitelji. Nakon prošlotjednog, gotovo bajkovitog sudskog raspleta, u Uniju ulazi čista. Skinuta je višegodišnja stigma, a općenarodno oduševljenje svjedoči koliko to znači hrvatskim građanima – braniteljima poglavito. Sada se Hrvatska, kako je to, vidjeli smo, i poručio Ante Gotovina može doista posvetiti budućnosti.

Budimo objektivni!

Istovremeno, i Srbija je (opet) na prekretnici; može nastaviti voditi izgubljene bitke, a može se suočiti sa realnošću. Što je, sve do, za Srbiju crnog (prošlog) petka, bilo i za očekivati. Jer, podsjetio je esembe novinar Miroslav Lazanski u Politici: „Naši su političari u javnim nastupima izručene i optužene Srbe nazivali ratnim zločincima, iako još nisu bili pravosnažno osuđeni. Naš bezalternativni put u demokratsku Europu išao je preko Haaga. I još ide...”, tvrdi novinar koji je srpsko vojevanje po bivšoj Jugoslaviji nerijetko pratio (bolje se vidi!) s tenka. Ali, i dodaje: „Treba sada biti objektivan i čestitati državi Hrvatskoj kako se borila za svoje optužene generale i političare.”

Ključna je, dakako, riječ – objektivan. A objektivna, realna Srbija trebala bi, ukoliko, jasno, ne kani i dalje jurišati u bolju prošlost, poslušati savjet Danice Drašković: „Europa je u svemu u pravu, mi smo u svemu u krivu i moramo prihvatiti ne sedam nego sedamdeset i sedam zahtjeva da nas prime u članstvo i da budemo bar malo amnestirani za sve što smo radili i uradili u zadnja dva desetljeća. Sedam tačaka je sedam slamki spasa za Srbiju, izbavljenja i ozdravljenja, povratka u civiliziran svijet.”


Nema komentara

Anketa

Ustavi