• Povratničke tegobe Hrvata (206978)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167966)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96971)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94705)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9888
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Od bosanskog realizma do nordijskog nadrealizma

Od bosanskog realizma do nordijskog nadrealizma

Strašnim Breivkovim zločinom Ivo Andrić je opet doveden u vezu s islamom. Kao i prije dvadesetak godina, kada ga se pak krivilo kao poticatelja islamofobije.

piše::::: MILAN JAJČINOVIĆ, Obzor

I prije nego je francuski nadrealist, Andre Breton, definirao 'savršeni nadrealistički čin', kao - 'izići na ulicu i nasumce pucati po gomili', bilo je luđaka koji su to doista i činili. Ipak, norveški manijak, koji je bez razloga pobio tolike nevine Ijude, nije za svoj sumanuti čin 'teorijsko opravdanje' tražio u francuskome nadrealizmu, nego u 'bosanskome realizmu', u pisanju Ive Andrića! Andrićeva Na Drini ćuprija norveškome je bjesoumučniku, Andresu Behringu Breiviku, poslužila kao umišljeni naputak i opravdanje za njegovu 'borbu protiv islama'. Tako je strašnim Breivkovim zločinom Ivo Andrić opet doveden u vezu s islamom. Kao i prije dvadesetak godina na prostoru bivše Jugoslavije, kada ga se pak krivilo kao poticatelja islamofobije.
Odnos prema Ivi Andriću, pun političkih i inih prijepora još za njegova života, nastavio se i nakon njegove smrti. Na njezinu pak bivšem prostoru i dalje prema Andriću postoji ambivalentan odnos, pa i svojevrsno trostruko (ne)prihvaćanje. Uopćeno, Srbi ga i dalje ne prihvaćaju kao svoga, jer znaju da rođenjem nije Srbin, ali im je drago da se s njim mogu pohvaliti kao srpskim nobelovcem. Mnoštvu je pak Hrvata Andrić ostao paradigmom nacionalnog otpadnika, renegata koji se „prodao Srbima za karijeru".

Muratova višegradska macola

Muslimanima je Ivo Andrić također krivim, napose krivac za lošu sliku o Bosni, posebno za sliku o njima. Krajnji je način takvoga odnosa prema Andriću bio delikt Murata Šabanovića, koji je macolom 1992. razbio glavu piščeve biste u Višegradu. Kasnije će se za Šabanovića čuti i nakon prijetnje da će u znak odmazde za srpski teror nad podrinjskim Muslimanima dići u zrak hidrocentralu na Drini kod Zvornika. To razbijanje Andrićeve glave bio je iskaz neuke, no krajnje muslimanske netrpeljivosti prema nobelovcu. Primjer puno intelektualnijeg, ali također netrpeljivog odnosa prema Andriću jest saopćenje tuzlanskog bošnjačkog društva „Preporod" iz 1999. godine da se Andrićevo ime izbriše s popisa tuzlanskih ulica i trgova čija se imena neće mijenjati. Kao „dokazi Andrićevog antimuslimanstva" u saopćenju su navedene tri knjige: Dr. Muhsin Rizvić: Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu; Vladimir Dedijer: Genocid nad muslimanima i Rusmir Mahmutčehajić: Kriva politika. U tom je saopćenju tuzlanskog „Preporoda" kontra Andrića pisalo:
 „Prijedlog je obrazložen činjenicom da je Andrić u svojim djelima (na Drini ćuprija, Travnička hronika i neke pripovijetke) uveliko etnički ogriješio o bosanske muslimane koje je prikazivao u negativnom svjetlu - kao siledžije, kabadahije, pijanice, ubice, nemoralne ljude, perverzne i nakazne. On je na taj način doprinio razvijanju mržnje prema muslimanima uopće i scenariju srbijanskog fašističkog režima na čelu sa Srpskom akademijom nauka o uništenju bosanskih muslimana i Bosne i Hercegovine kao države, što je pokušano da se i ostvari u agresiji na BiH u periodu od 1992. do 1995.godine. (...) Književnik Ivo Andrić se i svojim političkim djelovanjem, neposredno pred II. svjetski rat, uključio u dio mašinerije veliko-srpskih hegemonista i dao krupan doprinos fašističkom inženjeringu etničkog čišćenja muslimana na Balkanu. U svojim književnim dijelima, pa i u doktorskoj disertaciji, Ivo Andrić je ispoljio neshvatljivo opsesivni animozitet i mržnju prema bosanskim muslimanima koje naziva Turcima.
„Potkrepu za te tvrdnje našlo se u Andrićevoj doktorskoj disertaciji, «Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine», koju je Andrić 1924. godine obranio na Sveučilištu u Grazu - a eksplicite, u jednom njegovom pismu prijatelju Niki Miroševiću Sergu, nekadašnjem konzulu Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu. Odgovarajući na Miroševićevo pismo, Andrić piše:
„Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni."

Srpski i hrvatski stereotipi

Andrićevo pismo Miroševiću sasvim sigurno nije imalo utjecaja na produbljivanje postojećih stereotipa, predrasuda, pa i idiosinkrazije, koje je srpska čaršija imala o islamu i o muslimanima, jer se za nj nije ni znalo, disertaciju nitko valjda nije ni čitao. Kao što ni detaljni naturalistički Andrićevi opisi mučenja srpskih seljaka - u romanu Na Drini ćuprija, sigurno nisu imali nikakva upliva na neuki dio Srba, na oblikovanje njihovih negativnih predodžbi i sudova o muslimanima. Razlog je jednostavan i prozaičan: takvi nisu ni čuli za Andrićevu Na Drini ćuprija, a kamo li je čitali, odnosno kao obveznu nosili u vojničkome rancu, da bi vođeni njome protjerivali i ubijali Bošnjake u posljednjem ratu. Negativni je srpski odnos prema muslimanima/Muslimanima više posljedica srpske epske tradicije, usmene predaje i narodnog pjesništva, nego čitanja Ive Andrića.

Hrvatski je odnos prema Ivi Andriću proturječan. Kao što mu dio muslimana Bošnjaka, koji ga ne vole, zamjeraju zazor spram bosanskog islama, ali se ljute ako se spomene da je nobelovac iz Bosne, slično je i s onim Hrvatima koji ga ne podnose. Nije im drago što je promijenio nacionalni identitet, ali im nije mrsko kada se spomene činjenica da je Andrić rođenjem Hrvat. Hrvatski je odnos prema Andriću protkan Ijutnjom, „zbog nacionalnog otpadništva, odnosno u grubljoj varijanti, „zbog nacionalne izdaje". Kao što književnost Ive Andrića nije mogla biti razlogom za činjenje zla na prostoru bivše države, sigurno nije ni za zločinački čin norveškoga ekstremista.

| Obzor | HB.org |