RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Otkud sad Dodik i Mesić na istoj strani?

Napisano 26.05.2016. 13:27

Prošlotjedni posjet predsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera BiH poslužio je kao okidač za ritualnu izmjenu medijskih udaraca na relaciji Banjaluka – Zagreb – Sarajevo, uglavnom preko leđa biskupa Komarice i njegove malobrojne preostale pastve, što je još jednom pokazalo nepremostivost hrvatskih i srpskih gledišta na bližu i dalju prošlost, ali i činjenicu da nakon razmjene verbalne vatre opet Hrvati u BiH plaćaju ceh.

Reiner je u Mostaru, po dobroj staroj navadi HDZ-ovih političara čim dođu na vlast, progovorio kao trbuhozborac američkog veleposlanstva. Nakon predavanja koje je održao na Sveučilištu na pitanje mostarskih studenata o hrvatskom entitetu, nije se potrudio čak ni izreći neku minimalno korektnu formulaciju poput: Hrvatska će maksimalno podržati interese Hrvata u BiH, onako kako ih artikuliraju njihovi legitimni politički predstavnici, već im je rekao kako je “entitet škakljivo pitanje”, te kako ima važnijih stvari od toga, kao da ekonomsko stanje Hrvata u BiH nije ni u kakvoj korelaciji s nametnutim političkim okvirom u kojem žive.

Reiner je, između ostalog, rekao: “Pitanje entiteta, nacionalnih jedinica, zatvorenosti u krugove, nacionalne ili religijske, postat će bespredmetno onoga trenutka kada se zadovolje zahtjevi za ulazak u Europsku uniju i kada se ostvari kvalitetan standard svih stanovnika u Bosni i Hercegovini”.

Besmislenost ove teze potvrđuje niz europskih primjera gdje su pitanja identiteta i entiteta itekako važna, od Baskije, Katalonije, Škotske, pa sve do Sjeverne Irske.

Mostar se, kao podijeljen grad, često uspoređuje s Belfastom. Razlika je samo u tome što je s jedne strane stanje u Belfastu bolje jer je to bogati grad, ne samo u usporedbi s Mostarom, nego i Zagrebom, a s druge strane tamo je stanje gore jer za razliku od Mostara, u Belfastu imamo kilometre zidova koji fizički razdvajaju dvije zajednice, protestantsku i katoličku, te svake godine sukobe i Molotovljeve koktele, unatoč tome što je grad desetljećima u EU i što mu stanovnici nisu gladni.

Politički problemi mogu imati samo političko rješenje, a poruka o tome kako će, eto, navodno ekonomija riješiti sve probleme nije izraz neznanja, nego je i to politička poruka koja se svodi na stav – eto vas tamo, mi nećemo ni prstom mrdnuti za vas preko crte koja bi značila ići mimo politike najdraže ambasade.

Da je Reiner ono što bi u Mostaru rekli “nezar”, potvrdio je nastavak turneje u Banjaluci, gdje se dogodio gaf u Skupštini RS, u kojoj tom prigodom nije istaknuta zastava Republike Hrvatske, zbog čega je Reiner s pravom prosvjedovao, jer se radi o elementarnom diplomatskom uzusu. Zbog toga mora snositi posljedice netko tko je odgovoran za protokol, osim ako se nije radilo o svjesnom činu, ali ako je tako, onda nije jasno zašto uopće primaš visokog gosta iz druge države.

Istog dana dogodio se i “slučaj” s izjavom banjalučkog biskupa Komarice koji je nakon razgovora s Reinerom, odgovarajući novinarima, primijenio metaforu Bleiburga, valjda kao stradanja na koje nije bio dozvoljen spomen, na stanje Hrvata u RS. Izjava, za koju se čini da je dijelom i izvađena iz konteksta i zlonamjerno interpretirana, dobro je došla svim akterima koji su se kasnije uključili u raspravu. Dodiku da istovremeno malo uvrijeđeno srbuje, štiti ugled i interese RS, fura antifašizam, pri čemu su mu priskočili držati štangu i gradonačelnik Banjaluke i drugi moralni ranjenici, pa se od jednih čulo kako je u Jasenovcu, kojeg u startu nitko nije ni spominjao, stradalo 700.000 Srba, od drugih pola milijuna, pri čemu se naglašavalo i kako se današnja Hrvatska fašizira.

Zabavno je da su se srpski lideri iz Banjaluke odjednom našli na istom fonu s najvećim neprijateljem Republike Srpske Stjepanom Mesićem, koji je odnedavno i glavni borac protiv fašizacije Hrvatske. Mesić je politiku prema BiH tijekom dva predsjednička mandata svodio na promicanje bošnjačkog unitarizma, aktivno poticanje političkog desubjektiviranja Hrvata u BiH i deklarativnu grmljavinu protiv Republike Srpske kojoj tijekom tih deset godina nije uspio ni pera odbiti, iako je prijetio i vojnim presijecanjem koridora.

Mesić je danas počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. To što su njega, koji je početkom devedesetih davao proustaške izjave, izabrali za predsjednika SUBNOR-a dovoljno govori o moralnom kredibilitetu te udruge, koja se danas petnim žilama bori protiv bilo kakvog dovođenja u pitanje zasada komunističkog totalitarizma, spomena na njegove žrtve i dovođenje u pitanje njegovih mitova. Dodik i banjalučki zbor koji se digao protiv Komarice danas, paradoksalno, pjevaju Mesićevu pjesmu.

Virtualna frka oko Komarice je dobrodošla i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, koji poljuljan aferom INA-MOL visi o tankom koncu, pa malo domoljubnog žara koji se politički bezopasan uvijek može istresti po Dodiku, mu je dobrodošlo. U polemiku se uključio i kardinal Puljić koji razborito brani Komaricu, no pri tome mu medvjeđu uslugu čini sarajevska medijska čaršija koja je odjednom postala vrlo senzibilna na stradanja Hrvata.

Činjenica je da je od predratnih 150.000 vjernika banjalučke biskupije u svojim domovima danas ostalo samo 10.000. U hrvatskim medijima Milorad Dodik postaje metaforom uzroka tog stradanja, iako su u vrijeme tog progona vladali neki drugi, koji su sada odjednom cool u očima Sarajeva, najdraže ambasade i zagrebačke HDZ-ove vrhuške. Fascinantno je to kako je stranka Radovana Karadžića super, a Dodik je glavni zlikovac. Njemu se osobno može ispostavljati račun za ono što se s Hrvatima u RS događalo nakon što je preuzeo vlast. Je li se moglo učiniti više po pitanju povratka ljudi i dostojnijeg života onih koji su ostali?

Mediji lako od muhe naprave slona, što se nedavno vidjelo i na primjeru afere “štraca”, čija je žrtva bio kardinal Puljić. Izgleda da se u Hrvatskoj ponovo vratio dobri stari komunistički običaj špijanja svećeničkih propovijedi, u kojima se onda važe svaka riječ. Kardinal Puljić je tako u nedavnoj propovijedi u Zadru govoreći o raskalašenosti mladih nespretno pozvao djevojke da ne budu “štrace”. Slikoviti izraz je izvađen iz konteksta, napuhan i danima razvlačen po medijima. Nešto slično događa se i s Komaričinim “Bleiburgom”.

Zabavno je što je Dodik neizravno priznao da je Bleiburg golemi zločin jer se obrušio na bilo kakvu usporedbu stradanja Hrvata u RS (što je nesumnjivo veliki zločin) s tim megazločinom. Iako je Komaričina usporedba, kad je se bolje razmotri, vjerojatno išla u smislu teze – priča se toliko o zločinu i nepravdi od prije 70 godina, a ovo što je u odnosu na to bilo nedavno se ignorira i prešućuje.

Što činiti da bi se po tim pitanjima uspostavila elementarna komunikacija, umjesto ispraznog ispaljivanja politikantskih emotivnih raketa? Za početak, samo nas istina može spasiti. I o žrtvama Jasenovca i poratnih komunističkih zločina i svih onih od 1991. do 1995. Potrebno je prihvatiti nešto što je u civiliziranom svijetu već odavno univerzalno načelo, a to je da nitko ne može biti presuđen bez suda, da sve žrtve imaju pravo na dostojan pokop, da je privatno vlasništvo neotuđivo pravo, da svatko mora imati pravo živjeti tamo gdje se rodio i rastao, da jedan zločin ne može biti opravdanje za drugi.

Dok se ne dođe do tog stupnja svijesti, fokus djelovanja vjerskih poglavara manjinskih, ranjivih zajednica kao što je Komaričina trebao bi biti maksimalno olakšati život i dostojnu egzistenciju njenih preostalih članova, te pomoći u uklanjanju svih prepreka za eventualni povratak svojim domovima prognanih koji to još žele. Ne prešutjeti istinu i ne uljepšavati stvarnost, ali i ne dopustiti da skupa i trajna patnja tih ljudi postane predmet jeftinog prepucavanja u svrhu dnevnopolitičkih poena onih koji su, u stvari, vrlo malo zainteresirani za njihovu sudbinu.

Nino Raspudić/Poskok.info


Nema komentara

Anketa

Ustavi