Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Porezni obveznik

Porezni obveznik

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 18.02.2010. 16:18

Kladio bih se da ne postoji čovjek koji se bar jednom u životu nije zgrozio nad frazama ili frazetinama koje se tako obilato koriste i to najčešće onda kad su sasvim suvišne i kad ništa ne objašnjavaju, na ništa ne odgovaraju i ne služe ničemu osim da prekinu svaki smisao i sakriju put do svakog rješenja. Fraze su smrt za komunikaciju, one su batine neukih i ograničenih, njima nas uporno lupaju po glavi kako bi nam ih utjerali u mozak, da bi ga spržili i eutanazirali. Fraze su misaone nuklearne bombe, sive stanice na koje one padnu..pretvore se učas u Hiroshimu. Gdje li ih samo pokupe. Na kojem deponiju ljudskog uma su one uskladištene.

Jedna od najčešćih i najrabljenijih koju upotrebljavaju kako neuki tako i učeni, kako plebs tako i patricij je ona "kako se samo umrijeti mora i ništa više", iako je to besramna laž jer se u životu mora mnogo toga i mnogo puta a da se samo umrijeti mora ni po' muke. Na kraju kad dođe to "jedino" što se mora nikoga se neće pitati jel mora il' ne mora i nikome više neće biti stalo jel to ono jedino pod mus. I svi koji to izgovaraju, znaju da je to tako ali je ipak izgovaraju. I to najčešće u nekim banalnim situacijama i zbog nekog posla kojeg su ionako toliko puta napravili. Ali to kažu s takvom važnošću i ozbiljnošću kao da si raskrinkali sami život, sami bitak i kao da su tom frazom priveli koncu sve filozofske dileme i raspre.

Kao djeca koja smo tada malo tj. nimalo razmišljala o "onome zadnjem što se mora" i svi smo bili složni ko jedan da se "samo igrati mora", fraza odraslih nam je dobro dolazila kad bi nam mater podviknula da je dosta igre i da sad "moramo učiti", a na naše izgovaranje uvažene frazetine, koju bi imitirajući starije izgovarali s dramatičnom ozbiljnošću, uvažene roditeljke bi se obično dohvatile kakve kvrgave šibe, (na našu veliku žalost to su bila vremena kad milicija nije kucala na vrata zbog zlostavljanja djece, da ne pričam kako nam se nikad nisu uprizorile one spodobe sa florom i faunom na glavi, a koje se sad stvorile životno zanimanje od toga, nego su uvažene majke, kao svaki kabadahija potpuno autonomno odlučivale, kada, koliko i kojom snagom) neugodne situacija kojoj bi prethodilo trenutak-dva zbunjenosti i nevjerice uvaženog staratelja koji bi načas bio paraliziran kad bi mu do ušiju doprlo " samo se umrijeti mora" iz ustiju musavog derleta koje je tek "zinulo na svijet". Uvrijeđene i preneražene tim bezobrazlukom digle bi dreku i prijetile sveopćim kažnjavanjem koje se sastojalo u rasponu od nezbježnog prašinjanja hlača sve do općeg embarga na ikakvu razbibrigu, neograničenog trajanja, ako još jednom, samo još jednom čuju to na svoje uši. Još par minuta bi cijedile zgranuto i prijeteće čuđenje kroz zube, još uvijek ne vjerujuć da su čule to što su čule, dok bi mi u tišini obično iz kakvog sigurnog kutka poluustrašeno virili preko ruba knjige čije su stranice imale već odavno zavrnute "uši" od silnog listanja i prelazeć iz ruke u ruku.

Osluškujući u dugim zimskim noćima razgovore starijih, koji su svi odreda radili u Njemačkoj, zemlji dembeliji, gdje ima slatkiša svih vrsta i gdje se nalaze najbolje traperice i patike na svijetu, gdje je svima a pogotovo djeci sve nadohvat ruke. Tako smo mi djeca razmišljali dok bi razrogačenih očiju i otvorenih čeljusti kao hipnotizirani gledali u "hrpu kuvera" koje bi očevi dovukli sa sobom negdje pred Božić a to je bilo vrijeme " urlapa", vrijeme kad bi se u naše selo slegla cijela kolona gastarjbatera i samo bi se tih dana teglilo, vuklo, dozivalo, pozdravljalo, nazdravljalo i priupitivalo za zdravlje. Selo bi provrilo a mi djeca smo naročito bila veseli, manje bi se doduše veselili obično strogim očevima kojim bi nam matere prijetile preko cijele godine ne baš pretjerano pedagoškom rečenicom "doći će ti ćaća, pa ćeš vidjeti svoje", (i stvarno bi nekada sa strahom brojali dane dok do tog časa, prisjećajuć se svih situacija i manguparija koje smo napravili u sigurnoj prošlosti kad je taj dolazak bio još dalek i naravno, nikad se te prijetnje nisu oživotvorile, kao da su očevi, ispucalih ruku iz tuđine, dolazili samo zato da bi kaznili svoju razigranu djecu) nego smo samo u slatkom isčekivanju nagađali sadržaj tih velikih kožnih kutija za koje smo tada s uvjerenošću i pravom mislili da je u njima sve blago ovog svijeta, a za nas je tako i bilo. Bilo bi ponekad i koje razočarenje kad bi otkrili da je pola kuvera rezervirano za razne čekiće, bušilice, fleksarice, ankrajzege i ostalu skalameriju na koju smo mi gledali s prezirom i mržnjom ali sve u svemu na kraju bi uvijek dobro prošli. Kakva je to zemlja Njemačka..mislili smo. U njoj se sigurno ni umrijeti ne mora kad je puna tako lijepih stvari. Poslije smo otkrili da se umiralo i te kako i da su u njoj umiralo prečesto i naši očevi, na teškim poslovima na ogromnim "bauštelama", uništeni teškim radom, suhom hranom i pićem kojim bi "liječili" nostalgiju. Od njih smo u tim razgovorima u dugim noćima saznali još nešto, da u toj zemlji dembeliji, zemlji iz naših snova postoji još nešto što se mora.."platiti porez". Platiti porez i umrijeti, eto te dvije stvari tamo moraš, ostalo ti na volju..govorili bi nekad kroz smijeh, nekad ozbiljno. Nismo naravno znali tada šta je porez, znali smo da matere svake godine idu u naš mali obližnji gradić kako bi platili porez na zemlju koju smo obrađivali ali to je bio tako mizeran iznos, da smo mislili da je to zadnja stvar koja bi nekoga trebala sekirati. Uostalom, zemlju smo mrzili, na njoj smo morali raditi, zbog nje je patila naša igra i bili bi smo nasretniji kad bi bi nam ju oduzeli. Pojam "porez" za nas je bio stran i dalek i nešto imaginarno, potpuno nebitno i ako je to još ono što se mora, pa ta Njemačka nije neka zahtjevna zemlja i nije nam bilo jasno zašto se to uopće i napominje. Pored tolikih ljepota koje u njoj nalaze ta sitnica nije vrijedna spomena.

Tek nakon silnih godina, kad se većina nas uvjerila da postoji stotine stvari koje se moraju uraditi u životu prije nego umreš, kad smo prošli vrijeme u kojem se umiralo prije "vakta i zemana", kad su pred našim očima padale grude zemlje na lijesove one iste djece koji su zbunjeno i prestrašeno pratile kretnje ljutih matera preko ruba otrcanih knjiga, istih matera koje su sad shrvane i slomljenje gledale vlastitu djecu kako im ističu iz očiju.

Mi koji smo ostali, istrenirani smo na pojam "mora se". Tako smo uvjeravani i uvjereni da moramo "izručiti Gotovinu" da moramo tetošiti one koji su nas palili i spalili, da im moramo dati svi zadovoljštinu, poslije će nam oni dobrodušno oprostiti što su nas tukli i ubijali, moramo se pokajati jer su oni uvrijeđeni što nisu baš uspjeli u naumu i nisu dovršili poso' a nije da nisu htjeli, moramo se praviti blesavi, moramo nekako njih opravdati a nas optužiti, moramo jer tako svijet želi, jer nećemo naprijed, naravno da su svi znali i mi koje su nas uvjeravali i oni koji su nas uvjeravali, da je to sve laž i farsa ali koga je brigalo za to. Na rakama djece koja su virila preko ruba knjige, ionako je davno uvenulo cvijeće.

U tom svijetu laži i najcrnjih prevara, najgoreg zatupljivanja ljudskog uma svako četiri godine, održava se neki cirkus koji se naziva izborima za neku vlast, mada nitko ne zna čime ta vlast vlada, koje su njezine ingerencije, o čemu ona odlučuje, čemu služi i čemu uopće sva ta strka. Ali to je strašno ozbiljna stvar, toliko ozbiljna da čovjek pomisli da se tih mjesec ili više dana zemlja uopće ne okreće, nego sva stoji i drhti u strahu i gleda preko ruba oblaka, kao musavi dječak preko ruba knjige. U tim izborima se onda postavi pitanje svih pitanja, smije li glasati neka dijaspora, neki ljudi koji ne žive tu a nešto jesu pa smiju, i cijela javnost se izobliči od užasa nad tom činjenicom, ankete, TV emisije, sve pršti od izjava, preneraženih građana koji zgranuto govore i žale se u objektiv kamere "kako će o njihovoj sudbini odlučivati netko ko ovdje ne živi i koji ..o užasa..ne plaća ovdje porez". Kad to izgovore, skrenu pogled u pod i kamera ih još malo zumira ali oni nemaju više snage osim par drčnijih koji se ne predaju ali većina..većina gleda u pod ili negdje u daljinu, i čovjek pomisli gledajuć ih tako jadne i prvo što mu padne na pamet je..ovi jadni ljudi moraju još samo umrijeti. Sve ostalo..uzet će im oni monstrumi koji odlučuju tu, u ovoj zemlji u kojoj ne žive, oni će ih osuditi na bijedu, oni njihov pogled skreću van objektiva kamere, oni im uzimaju svu nadu. Pa kakvi ti ljudi moraju biti da mogu biti tako okrutni, besćutni. Zašto ne puste te jadne i ogorčene ljude, zašto im ubijaju svaku nadu, zašto im oduzimaju sjajnu perspektivu, sretnu budućnost, skidaju im osmijeh s lica a navlače tugu i očaj. Samo kad oni ne bi to uradili, kad ne bi žvrljali po tom šugavom listiću, sve bi bilo drugačije, lica bi se razvedrila, ljudi bi veselo cvrkutali u mikrofon, ne bi bilo više ni bijede ni tuge, ni siromaštva, ni bračnih nevjera, ni kredita, ni loših puteva. Svijet bi bio lopta šarena.

I svak bi se kladio da ti ljudi koji govore u kameru, plaćaju svaku lipu poreza, da nikad nisu kupili švercanu ili nedjabože šaniranu robu, da nemaju porezne svajetnike, da ne nabijaju putne i svake druge troškove kako bi nastojali umanjiti porez, da ne psuju na svaku prijavu iz porezne uprave, da ne proklinju svaku lipu koju moraju dati. I svaka Finska majka bi ih poželjela za zeta poreznog obveznika a svaka Švedska državna svekrva za snajku svom poreznom organskom sinu. A Njemačka državna kasa mogla bi samo plakati.

Naravo svi znaju da je to samo jedna frazetina i jedna velika obmana ali to je ionako nebitno. Svi znaju da bi sve bilo isto, da bi vladali isti ili slični ljudi, da bi se isti zakoni donosili, da bi se isti ljudi slušali, da bi opet "morali" sve ono što smo morali, da bi isto ulice bile krpave, da bi ljudi varali jedni druge, da bi porezni savjetnici i odvjetnici svih fela živjeli kao i dosad ko bubreg u loju, da ne bi nestalo siromaštva ni poniženja i da svijet ima malo šanse da postane lopta šarena. Ali vječita ljudska potreba da se uvijek optuži druge za svu svoju bijedu i nesposobnost, starija je je od prve iskre koja je planula u pećini dok još iste nisu odlazile na bubanj zbog neplaćenih kredita.

I možda jednom ubrzo u ovoj zemlji na osobne dokumente, kao nekad umjesto prefiksa pl. bude stajalo por. obv. "taj i taj"

Porez iz naših zimskih noći napokon je dobio svoje apokaliptično značenje.

HercegBosna.org