Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Pozadina terorističkog napada u Bugojnu i prijepori u muslimanskoj zajednici oko Ajvatovice

Pozadina terorističkog napada u Bugojnu i prijepori u muslimanskoj zajednici oko Ajvatovice

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.07.2010. 13:11

Pozadina terorističkog napada u Bugojnu i prijepori u muslimanskoj zajednici oko Ajvatovice

Ovaj teroristički čin nesumnjivo je tek početak jednog novog razdoblja u životu i razvoju Bosne i Hercegovine, u kojem razdoblju će se lokalna muslimanska zajednica diferencirati na pobornike tradicionalnog, umjerenog Islama i na pobornike radikalnog, otvoreno terorističkog pravca Islama - Salafita, lokalno znanih kao Vehabija. Koja od ove dvije struje u lokalnom Islamu Bosne i Hercegovine će pobijediti, odlučit će o tome da li će se područje Bosne i Hercegovine, odnosno preciznije Federacije Bosne i Hercegovine moći uključiti u evropske integracije, ili će područje današnje Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno njenog najvećeg dijela, završiti kao svojevrsna enklava kaosa, nasilja i krajnje zaostalosti, te kao uporište za međunarodni terorizam koji će prijetiti Europi i svijetu.

U pozadini nedavnog terorističkog napada u Bugojnu stoji razdor unutar muslimanske zajednice oko definicije Islama u Bosni i Hercegovini, te sukob između tradicionalnog Islama kakav se u Bosni i Hercegovini razvio tijekom stoljeća i kakav je bio upražnjavan sve do danas sa Vehabijskom i drugim ortodoksnim interpretacijama Islama.

Naime, vjerska tradicija Bosne i Hercegovine obilježena je tzv. sinkreticizmom, tj. miješanjem raznih vjerskih utjecaja u jednu jedinstvenu praksu, odnosno jednu jedinstvenu kulturu.

Tako je tradicionalan Islam u BiH bio obilježen svojim suživotom sa susjednim tradicionalnim kršćanskim zajednicama Rimokatolika i Pravoslavaca, te uzajamnim prožimanjem tih kultura.

Tipičan primjer ovog prožimanja raznih kulturoloških i vjerskih utjecaja jest u tradiciji "malog hadža" u mjestu Prusac pored Bugojna, odnosno na obližnjoj lokaciji - slapu Ajvatovici.

Ajvatovica je najstarije dovište i vjerski skup muslimana u Bosni i Hercegovini ali i kulturno-političko okupljanje bošnjačkoga naroda.
Ajvatovica je specifičan islamski običaj, ima autohtoni karakter, prerastao iz bogumilskih molitvi za kišu, plodnost i zaštitu ljetnih usjeva. Da se ova manifestacija veže za staru tradiciju Bosne govori i to što njeno vrijeme pada sedmoga ponedjeljka po Jurjevu, tako da se Ajvatovica ne utvrđuje hidžretskim kalendarom.

Ne zna se pouzdano kada je prvo pohođenje Ajvatovici održano, ali se zna da je Ajvatovica dobila ime po Ajvaz dedi koji je živio u 15. vijeku. Za Ajvaz dedu legenda kaže da je pronašavši dobro planinsko vrelo nastojao dovesti vodu u Prusac. Nedaleko od samog vrela ispriječila mu se stijena duga 74, široka 30 metara. Narodna predaja kaže da se Ajvaz-dedo četrdeset dana uzastopno ranim sabah-namazom obraćao Allahu da stijenu rastavi. Četrdeseto jutro učeći dovu nakon sabah-namaza je zaspao i u snu vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se rastavila. Kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu. Nakon toga je Ajvaz dedo sagradio vodovod od drvenih tomruka (cijevi) i proveo ga kroz spomenutu stijenu do Prusca. Nije poznato koliko je ovaj vodovod bio u ispravnom stanju iza smrti Ajvaz dede, ali se zna da je prvi popravak vodovoda vršio Šejh Hasan Kafi Pruščak. Zatim ga je obnovio bosanski namjesnik Miralem - paša početkom 1785.godine. Ovaj vodovod koristi pruščacima sve do 1931. godine kada je higijenski zavod iz Banja Luke napravio moderan vodovod.
Nakon 1946. godine, Ajvatovica je bila zabranjena od tadašnjih komunističkih vlasti. Tradicija se obnavlja 1990. godine i otad desetine tisuća muslimanskih vjernika ponovno dolaze na Ajvatovicu. Jubilarna, 500.-ta manifestacija je održana 27. lipnja 2010. godine.

Povjesničari, sociolozi i antropolozi suglasni su da legenda o Ajvaz Dedi i vjerska tradicija vezana uz hodočašće na Ajvatovicu predstavlja miješanje vjerskog utjecaja tradicionalnog Kršćanstva i Islama, te da mitski lik Ajvaz Dede odgovara preslici kršćanskog sveca, da je legenda o slapu preuzeta iz Biblije i da odražava u Starome Zavjetu opisan događaj iz Knjige o Mojsiju, te da je cjelokupna tradicija hodočašća na Ajvatovicu imitacija vrlo sličnih kršćanskih tradicija kod nekadašnje Crkve Bosanske, a isto tako i kod Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve.

Pri tome povjesničari smatraju da je osoba Ajvaz Dede stvarno i postojala, te da je - prema tituli "Deda" bila vođa neke lokalne zajednice Sufija - Derviša (sunitskih muslimanskih mistika).

Neki povjesničari smještaju stvarnu povijesnu ličnost Ajvaz Dede čak u 15. stoljeće, tj. u vrijeme prve generacije Bošnjaka koji su prihvatili Islam, te smatraju da je povijesna ličnost Ajvaz Dede vjerojatno dolazila sa "južnog Balkana" (Makedonija, Bugarska ...), i da je "Ajvaz Deda vjerojatno bio etnički Turčin ili Albanac koji je pripadao nekom sufijskom redu na Balkanu, koji je živio pored Slavena i naučio njihov jezik, te koji je išao širiti Islam u prvim godinama po osvajanju Bosne od strane Otomanskog Carstva".

Tako neki povjesničari smatraju da se više desetljeća nakon smrti Ajvaz Dede mjesto Prusac razvilo u lokalni trgovački centar, te da je usporedno sa razvojem Prusca u 16. stoljeću nastala i formalna tradicija "malog hadža", odnosno hodočašća, koja je dodatno afirmirala Prusac kao jednog od ekonomskih i kulturnih centara tadašnje Bosne.

Tradicija hodočašća na Ajvatovicu nastavila se sve do iza Drugog svjetskog rata, kada su je, usporedo sa gušenjem derviških sufijskih redova, tadašnje komunističke vlasti branile.

Ova tradicija obnovljena je zadnjih godina, te se u Islamskoj vjerskoj zajednici, odnosno u široj javnosti na području Federacije Bosne i Hercegovine afirmirala kao jedan od važnijih kulturnih i vjerskih događaja na tom prostoru.

Međutim, utjecaj globalizacije, Interneta, te sve veće obrazovanosti stanovništva doveo je u Bosnu i Hercegovinu, kao i u gotovo sve druge zemlje sa tradicionalnim muslimanskim zajednicama na svijetu, utjecaje raznih ortodoksnih grana Islama, među kojima se naročito ističu Salafiti, još znani i kao Vehabije, odnosno Vahabiti.

Ove ortodoksne grane Islama, a naročito Salafiti/Vehabije ističu dužnost muslimana da preuzima Islam izvorno iz Kurana, a ne od tradicije, ističu da tradicija može biti "iskvarena" utjecajima čovjeka, te utjecajima nemuslimanskih kultura, te ističu - u ovom slučaju s puno argumenata - da tradicija hodočašća ("malog hadža") na Ajvatovicu, premda je nesporno tradicionalna u bosansko-hercegovačkoj kulturi, ne proizlazi iz Islama, već miješa Islam sa kršćanskim utjecajima, odnosno utjecajima tradicionalnih kršćanskih zajednica koje postoje u BiH (rimokatolici i pravoslavci), te zajednica koje su nekada postojale (Crkva Bosanska).

Na ovaj način se spor oko hodočašća na Ajvatovicu pretvorio u spor oko identiteta Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, te identiteta Islama kao takvog u Bosni i Hercegovini.

S jedne strane postoje zagovornici tradicionalnog, inače razmjerno tolerantnog Islama kakav se razvio kroz povijest u Bosni i Hercegovini, te zagovornici radikalnih, ortodoksnih pravaca Islama, a među njima naročito zagovornici u svijetu sve popularnijeg vjerskog pokreta Salafita (još znanih i kao Vahabita, odnosno Vehabija).

Ovo pitanje je ne samo vjersko i kulturološko, već i političko pitanje.

Tradicionalni Islam Bosne i Hercegovine pokazao je kroz stoljeća da može živjeti u suživotu sa drugim vjerskim zajednicama (rimokatolička i pravoslavna, židovska i druge vjerske zajednice u BiH), odnosno u okviru raznih političkih režima (Otomansko Carstvo, Austro-Ugarska monarhija, kraljevina Jugoslavija nakon Prvog svjetskog rata, komunistička Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata, moderna BiH današnjice ...).

Za razliku od ovog tradicionalnog Islama, radikalni vjerski pokreti unutar Islama nisu sposobni živjeti u koegzistenciji sa drugim vjerama.

Primjer tome je Kraljevina Saudijska Arabija.

U njoj su Salafiti, lokalno znani kao Vahabiti/Vehabije službena grana Islama (nazvani po vjerskom reformatoru Abd-el-Wahabu iz 17. stoljeća, koji je na Arapski poluotok proširio salafitsku granu Islama).

Zbog vjerskog učenja Salafita-Vehabija u Saudijskoj Arabiji je najstrože zabranjena svaka nemuslimanska vjeroispovijest, dok su druge grane Islama, naročito Šijiti, svedeni na građane drugog reda, sa bitno reduciranim pravima.

Saudijska Arabija poznata je po drakonskim zakonima koji obvezuju žene na pokrivanje lica, brane im izlazak iz kuće bez pratnje muškog člana obitelji, brane ženama polaganje vozačkog ispita, brane alkohol, gotovo sve vrste glazbe i moderne zabave i slično.
Osim toga, Saudijska Arabija poznata je i po tradiciji obrezivanja žena koju Zapad smatra barbarskom, a koju tradiciju većina Islamskog svijeta, pa tako i Bosna i Hercegovina, ne poznaje.

Ova Salafitska/Vehabijska tradicija nespojiva je sa bilo kojom vrstom demokracije kakvu poznaje Zapadni svijet, odnosno sa bilo kakvim razvojem civilnog društva.
Ovaj sukob oko identiteta Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, te oko Islama u Bosni i Hercegovini predstavlja i sigurnosno pitanje.

Salafiti/Vehabije smatraju svojom vjerskom dužnošću boriti se protiv svakog društvenog sustava kojeg smatraju "nevjerničkim", i to boriti se svim raspoloživim sredstvima.

Ovo svoje shvaćanje svojih vjerskih dužnosti prezentirali su napadom na policiju u Bugojnu, pri čemu su ubili jednog policajca, teško ranili i doživotno osakatili jednu policajku (oboje stradalih su inače muslimani), te lakše ranili još petoro policajaca te nanijeli veliku materijalnu štetu.

Po shvaćanju Vehabija, policija je trebala osiguravati "nevjernički" vjerski skup "tradicionalne" Islamske vjerske zajednice, pa se i sama time stavila na stranu "nevjernika", te ju je stoga trebalo napasti svim raspoloživim sredstvima.

Vehabije su na raspolaganju imali auto-bombu, pa su istu iskoristili, onako kako im njihovo vjersko učenje nalaže.

To što su pri tome ubili jednog policajca, te teško ranili jednu policajku, od kojih su oboje bili inače bili muslimani, za Vehabije je "uspjeh" u borbi protiv "nevjernika".

Za tradicionalne muslimane Bosne i Hercegovine, kao i za sve druge kulture, ovo je teroristički čin i zločin najtežeg oblika.

Stoga je ovaj teroristički čin nesumnjivo tek početak jednog novog razdoblja u životu i razvoju Bosne i Hercegovine, u kojem razdoblju će se lokalna muslimanska zajednica diferencirati na pobornike tradicionalnog, umjerenog Islama i na pobornike radikalnog, otvoreno terorističkog pravca Islama - Salafita, lokalno znanih kao Vehabija.

Koja od ove dvije struje u lokalnom Islamu Bosne i Hercegovine će pobijediti, odlučit će o tome da li će se područje Bosne i Hercegovine, odnosno preciznije Federacije Bosne i Hercegovine moći uključiti u evropske integracije, ili će područje današnje Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno njenog najvećeg dijela, završiti kao svojevrsna enklava kaosa, nasilja i krajnje zaostalosti, te kao uporište za međunarodni terorizam koji će prijetiti Europi i svijetu.

(IT|necenzurirano.com|HB.org)