Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9583
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Prođoh Bosnom, Hercegovinom, Hrvatskom kroz gradove - bolje da nisam

Prođoh Bosnom, Hercegovinom, Hrvatskom kroz gradove - bolje da nisam

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 25.08.2011. 14:37

Piše: Junuz Blećina

Zanimljiv fenomen putopisac Junuzlija Djipaldžija, je zamijetio putujući Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom; malograđanštinu gdje god je nacionalno pitanje "riješeno". Što je dokaz kako breme nacionalizma i etničke nesnošljivosti prolazi ali zato, sad kad se podijelilo na male, pokušava se dati gol, teren nije više primaran. Pokušavaju se ljudi svakako uvalit u gol šansu.

Tamo gdje se zna ko je gazda danas nema nacionalizma kao prije ali ima malograđanštine i primitivnih što urbanih (izlizanog pojma), što neurbanih. Slušao ja tako u Banja Luci o čobanima sašlim s Vlašića, pa u Zenici o Jajčanima kojima drvarnicu odnese dolazak struje (lift), pa u Mostaru o Konjičanima koji kupuju kupovni kruh, a Šeherlije su sa svojim Šošonima već postale legendarne. Posebno je zanimljivo kad se i manja mjesta priključe "trendu", koja se baš ne mogu pohvalit nekom zavidnom kulturom ili akademskim dosezima poput većih mjesta no to ih nimalo ne smeta da s visine gledaju došljake, kao što na pr. gledaju u Čapljini na pristigle Kakanjce na lijevoj obali koji u dućanu kupuju vanjske sijalice umjesto žarulja. Kad smo kod žarulja, ko još nije čuo vic u kojem se samo mijenjaju gradovi i skupine došljaka ovisno o potrebi, evo Zadra i Bosanaca: Kad bi Bosancima svijetlile oči svijetlio bi Zadar kao Las vegas...

Da ne bi bilo zabune, nije ni naša europska Lijepa naša, operirana od sličnih stvari, uostalom, ko se ne sjeća legendarnog spota "Očistimo Zagreb"?! Ili pogleda s visine domorodaca u turbo pasivnim krajevima Dalmacije prije turističkog booma 70-ih, na primjerice iznenada doteple Bugojance, koji u prosjeku su ipak imali par godina škole više od domorodaca.

Kao osoba koja je isto tako i fetiva i došljo samo u različitim mjestima, mogu razumjeti i one koji se bune kako nisu podjednaki u pravima i početnoj poziciji kao domaći, a mogu i one kojima su došljaci poremetili sliku svijeta na koju su naviknuti i u kojoj se osjećaju sigurno i koji mjesto rođenja smatraju titulom koja im je dodijeljena samim rođenjem. Gradovi su se uvijek mijenjali s ljudima koji su došli, neki ljudi su u roku godine dana se prilagodili na novi zavičaj i uklopili se neprimjetno, neki (poput mene) biraju što je bolje iz starog kraja i što je bolje u novom kraju pa kombiniraju, a treći se nikad ni ne pokušaju uklopit i žive poput nekadašnjih naših gastića u Švabiji koji i nakon 30-ak godina provedenih na bauštelama ne bi znali beknut njemački. Ovi potonji su najčešće i najglasniji pa su otrovne strelice domaćih najčešće usmjerene prema njima dok su drugi, koji su u golemoj većini, čista kolateralna šteta takvih strelica. Ovi prvi ionako strelice odapinju zajedno s domaćima, čak i žešće. Takvih sam se nažalost nagledao u Zagrebu, mahom poteklih iz ruralnih područja Dalmacije, Hercegovine. Takav je slučaj i sa nedavnim tekstom iz makarskih novina koji je izazvao burne reakcije.

Dojma sam kako se gradovi trebaju mijenjat nabolje, što se počesto letargičnim domaćim ljudima baš i ne sviđa previše, a upravo su došljaci koji "grizu" motor pokretač razvoja i promjena svakog grada. Trebalo je vidjet izgled mjesta uokolo Zagreba prije rata i sad da bi se znalo o čemu se priča. Čitajući komentare po netu čini se kako nije bilo etničkog rata, nego se rat vodio kako bi domaća etnička skupina potjerala, najednom, stranu etničku skupinu i stekla ekskluzivno pravo na sve resurse koje je ta etnička skupina protjerana imala, bez imalo namjere da ih dijele s onima "stranima" koje su iste takve "domaće" skupine protjerale. Najčešće se takve priče mogu čuti u gradovima dobitnicima rata, koji su danas središta država, entiteta, kantona i u kojima se razmjerno bolje živi nego u drugim mjestima, što je pomalo i apsurdno. Ljudi su uglavnom nepovratno pomaknuti, i sad je kasno plakati za prolivenim mlijekom nego se rješavati primitivizma u obje skupine dakako.

Malo je čudan takav pristup s obzirom na demografska kretanja u regiji gdje je sve izglednije da će najvrjedniji resurs u predstojećim desetljećima biti vitalni, radnosposobni ljudi a ne teritoriji kao u prethodnim desetljećima i stoljećima. No, teško je glave promijeniti, ali vrijeme će učiniti svoje, djeca došljaka će se miješati s domaćima, vremenom će nastati stapanjem drukčijih kultura, gradovi će se promijeniti jer ih došljaci uvijek mijenjaju, nabolje ili nagore, i zajedno će se bunit protiv nekih novih došljaka koji "kvare" gradove. Možda se glave i prije promijene, kad Kinezi, ili izvjesnije (bar za Hrvatsku), Rumunji i Bugari navale.

Koliko su zapravo prizemne ovakve rasprave, o kojima sam nažalost mogao čitati i prošlu subotu u Obzoru VL (poglupi tekst M.J. o tome ko je se i koliko uklopio u Zagreb), možda najbolje svjedoči jedna stvar koju je autor ovih redaka uočio obilazeći planine po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj: neovisno o tome gdje je čiji teritorij, ljudi koje bi sreo su apsolutno bolji, spremni pomoći, otvoreniji, veseliji, nego oni koje bih sretao u gradovima. A tvrde kako su glupi i primitivni brđani htjeli rat, i ratovali i za sve krivi. Ne, to je jedna od najvećih pogrešnih predrasuda o tim ljudima, možda bi rješenje za liječenje od primitivizma bilo upravo zarotirat: ove iz gradova nadobudne poslat na planine, a gorštake u gradove. Nažalost, od tog nema ništa, nisu ni gorštaci ludi pa da dijele život s nekim primitivcima. A ja, iako dijete asfalta, sve sam bliže tomu da im se pridružim, njima i medvjedima, vukovima, risovima; čovjek se nekako osjeća sigurnije, opuštenije...