• Povratničke tegobe Hrvata (205111)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167726)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96817)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94439)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9875
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Sjedinjene bh. države

Piše: Vinko Đotlo

Ništa zajedničkog u tronacionalnoj i trokonfesionalnoj, slojevitoj i podijeljenoj Bosni i Hercegovini. I reklo bi se s pravom. Svaki od tri naroda ima razloga da ne slavi ono što slavi drugi. U tolikoj ispregrađivanosti, u tolikoj krvavoj i tragičnoj ostavštini rata gdje su tragovi i posljedice gotovo opipljive, niti jedan narod nema razloga da praznikuje ono što obliježava drugi. Prekratko je vremena prošlo od krvavog i tragičnog građansko konfesionalnog sukoba za teritorij, da bi se zaboravili zločini, progoni, etnička čiščenja, genocid, oružja i sredstva kojima se podijelila Bosna i Hercegovina.

Kako slaviti nešto zajedničko bosanskohercegovačko u Središnjoj Bosni, prostoru sa kojeg je muslimanska Armija Bosne i Hercegovine protjerala stotine tisuća Hrvata, izvršila etničko čiščenje sa elementima genocida. Buhine kuče, Križanćevo selo, Vitez gdje su najbrutalnije ubili osmero hrvatske djece dok su se igrali, Guća Gora gdje su mudžahedini ispred samostana puškom izrešetali kip Svetog Frane i Bibliju, Maljine gdje još uvijek se ne otkriva masovna grobnica pobijenih Hrvata. I u Brajkovićima, Brdu, Dubravici, cijelom travničkom kraju, i, i, i. Šta je tu zajedničko bosansko hercegovačko ostalo. Ništa. Muslimansko bošnjački zločin etničkog čiščenja, i hrvatska spaljena, i u korov zarasla sela. (Miletići gdje su mudžahedini pred roditeljima osamnaestogodišnjaku odrezali glavu i pekli je na šporetu).

Sve je zbog toga ispregrađivano i ograđeno u svoje nacionalne i vjerske okvire i granice, debljim i nepropusnijim zidovima i od same bh. granice, koja je u svojoj sigurnosti daleko ispod normi državnih granica. I stoga da se više i ne krije, zapravo sva tri naroda a i Međunarodna zajednica kao protektor prihvaćaju ćinjenićno stanje nepostojeće, na papiru postojeće, Bosne i Hercegovine. Apsurdno je od svijeta očekivati da će uspjeti vječno održavati ovakvu BiH, budući da je sami bh. narodi ne prihvaćaju ovako ustrojenu, genocidom i etničkim čiščenjima nepravedno podijeljenu.

Povijesno podijeljena i u svom imenu na Bosnu i na Hercegovinu, ova zemlja podijelila se i horizontalno i vertikalno, što je potvrđeno i u Daytonu. Od te povijesne giga nepravde Novog svjetskog poretka kojeg obilježavaju i „humanitarne vojne intervencije",i „vojni izvoz demokracije", i priznavanje genocida i etničkih čiščenja, Bosna i Hercegovina je doživjela još jednu, i po svemu sudeći trajnu, podijelu, koja je i razlog nestabilnosti i nesigurnosti, te zbog ćega ta zemlja nema ništa zajedničkog. Gotovo je zločin od Međunarodne zajednice tražiti od bh. naroda da zajednički proslavljaju dan državnosti, dan neovisnosti, da prihvaćaju zajedničku himnu ili zastavu, kada ih je ta ista Svjetska zajednica nepravedno podijelila „Daytonskim zidom", stvorivši neodržive dvije tvorevine za tri naroda, Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine. Time danas egzistira i Bosna, i Hercegovina, i Republika Srpska, i Federacija BiH, i neka sama sebi nejasna cjelovita Bosna i Hercegovina, ali bez ićega zajedničkog, naravno ni Dana neovisnosti.

Tri bh. naroda u dva entiteta, i ni jedan od tih naroda ne priznaje Bosnu i Hercegovinu ovakvu kakva je danas, što i jest razlog da je neprihvaćena i neželjena, i što nema zajedničke, od Hrvata, Srba i muslimana Bošnjaka dobrovoljno prihvaćene ni himne, ni zastave, ni dana neovisnosti, ni dana državnosti, ni grba. Nigdje dodirni točaka u tim trosmjernim bh. putevima, kojima narodi idu, ne u zajedničku, već svaki u svoju budućnost. Potvrđuje to i ova dvadeseta obljetnica, 1. ožujka 2012., bh. referenduma na kojem je samo zahvaljujući bh. Hrvatima izglasana neovisnost i međunarodno priznanje BiH. Neovisnost ne ovakve Bosne i Hercegovine, nego druge za kakvu su bh. Hrvati referendumski izglasali, te kao takvu je vidjeli u budućnosti. Kao najzaslužniji narod za bh. samostalnost danas su najobespravljeniji, bez svog entitetskog prostora, samo zato što su bili najjaći i najodlučniji referendumski branitelji Bosne i Hercegovine.

No, druga dva bh. naroda, Srbi i muslimani Bošnjaci, nikada i nisu bili za euro cjelovitu i demokratsku BiH. Stoga su ratom, progonima, etničkim čiščenjima i izgurali, protjerali bh. Hrvate, zbog ćega danas i imamo Bosnu i Hercegovinu sunčano udaljenu od one za kakvu su 1. ožujka 1992. glasovali bh. Hrvati. To je glavni i bezalternativni razlog novog i pravednog, europskog i demokratskog, ustrojstva Bosne i Hercegovine. Danas dva desetljeća poslije u Bosni i Hercegovini se taj Dan neovisnosti, s pravom, obilježava samo u nekim bh. dijelovima kao državni praznik. No, istine radi, ni u Federaciji BiH taj dan se ne obilježava državnički, odnosno zajednički. Dakako i to s pravom, budući da to nije ona BiH za kakvu su bh. Hrvati glasovali na referendumu.

U ceremonijama koje su se vidjele 1. ožujka 2012. na proslavi Dana neovisnosti BiH dominiraju islamski vjerski običaji, što je svjetski apsurd, i slika kakva se viđa samo u radikalnim islamskim zemljama, u kojima je vjera i politika u nekoj vladajućoj koaliciji. Vidjelo se, naime, muslimansko bošnjačko vodstvo kako posjećuje grobove samo boraca ABiH, i na njima uz vjerske islamske običaje odaju počast poginulima. Kako u takvom ozračju zajednički, triju bh. vjera, obilježavati Dan neovisnosti. I to rade vođe onog naroda koje su, navodno najviše za cjelovitu BiH. Ovakvim vjerskim ćinima samo jednog, muslimanskog naroda, na Dan neovisnosti Bosna i Hercegovina se još dublje dijeli, i nikako i nićim ne spaja. To su, naprosto, mirnodopska oružja razbijanja i dijeljenja BiH, te stoga i ne ćudi što druga dva bh. naroda, Hrvati i Srbi, prvi ožujak ne doživljavaju i ne prihvaćaju danom neovisnosti Bosne i Hercegovine. Zapravo, to im ne daju bh. muslimani Bošnjaci, koji ovaj dan pretvaraju u vjerski islamski blagdan.

U zemlji giga nepravde, nejednakosti i neravnopravnosti, sasvim je normalno da onaj narod koji je potlačen, obespravljen, i marginaliziran, Hrvati, i nema razloga za slavljenje zajedničkog Dana neovisnosti. Poglavito ne na ovakav vjerski naćin kako ga obilježavaju muslimani Bošnjaci.

Stoga je Bosnu i Hercegovinu potrebno urediti po volji sva tri njena narroda, što bi omogućilo zajedničke praznike i praznikovanje. Dvadeset godina poslije prvog referenduma, koji nije uspio izgraditi Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je bila definirana u referendumskom pitanju, povijesno životna je prilika za tu zemlju da se raspiše novi, referendum 2. Na tom referendumu bi svaki narod glasovao za svoju BiH, onakvu kakvom je on vidi i želi u budućnosti, te na tim odgovorima prilagoditi je, podijeliti i ustrojiti.
Na temelju tih referendumskih odgovora urediti je tako da ako muslimani Bošnjaci glasuju za cjelovitu, unitarnu, i centraliziranu, naravno da imaju pravo da njihov entitet bude i cjelovit, i unitaran, i centraliziran, i islamiziran, i otomaniziran, i iraniziran, i svakakav kakvim ga žele urediti. Jednostavno onakav kakvim ga žele.

Bosanskohercegovački Hrvati ako glasuju za svoj entitet, dakako da i oni imaju pravo ga urediti kako oni žele i vide, cjelovit, demokratski, europski.

To isto pravo imaju i bh. Srbi.

Ako se Bosna i Hercegovina nije uspjela urediti ratom, a nije, po volji zaraćenih naroda, koji su se borili za teritorij, za nacionalni i vjerski egzistencijalni prostor, onda im to treba omogućiti mirom, referendumom, kao najvećim dostignućem demokracije, pa i ljudske civilizacije.

U građansko konfesionalnom bh. sukobu za teritorij Muslimani su je htjeli cjelovito unitarizirati i centralizirati u duhu „Islamske deklaracije", bh. Srbi su je htjeli u Velikoj Srbiji, bh. Hrvati su je htjeli demokratsku i europsku. To su ta nigdje dodirljiva tri bh. cilja. I zbog toga ni jedan od naroda nije u potpunosti ispunio svoj cilj, zbog ćega ta zemlja danas stoji „ni na nebu ni na zemlji", ni u srcima muslimana Bošnjaka, ni bh. Hrvata ni ti bh. Srba. Naprosto svačija i ničija pomalo, ni muslimanska, ni srpska ni hrvatska. Ali niti svoja bosanskohercegovačka.

Jedino novi referendum 2 omogućio bi demokratskim i civilizacijskim putem da Bosna i Hercegovina bude i muslimansko bošnjačka, u muslimansko bošnjačkom entitetu ili republici, i hrvatska u hrvatskom entitetu ili republici, i srpska u srpskom entitetu ili republici, te sve tri u bosanskohercegovačkom savezu država, republika ili entiteta. Samo tako uređena Bosna i Hercegovina mogla bi imati, i imat će, zajednički i Dan neovisnosti, i Dan državnosti, i zajedničku himnu, i zastavu i grb, i vojsku, i sve ono što imaju zajedničko pedeset Sjedinjenih Američkih Država. Njih pedeset zasebni u demokratskoj cjelovitosti, zašto onda ne mogu, i nemaju pravo, i tri zasebne bosanskohercegovačke republike, ili države, u Sjedinjenim Bosanskohercegovačkim Državama. Samo tako uređena Bosna i Hercegovina ima sigurnu, mirnu, prosperitetnu i zajedničku budućnost.