• Povratničke tegobe Hrvata (204964)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167709)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96807)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94424)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9875
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Zakašnjela ostavka

Zakašnjela ostavka

Željko Komšić je mnogo ranije mogao vidjeti kako se očekivanja da će Socijaldemokratska partija biti ta koja će formirati široki politički front protiv uspostave pljačkaškog kapitalizma i nacionalističke i klerikalne restauracije pokazuju kao zabluda.
Umjesto socijaldemokratije, imamo bulumentu manje-više sredovječnih činovnika koja sebe naziva socijaldemokratima i koja, kao što su pokazali posljednji izbori, obožava biti na vlasti

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Trebalo je da Željko Komšić, podnoseći ostavku na sve funkcije u Socijaldemokratskoj partiji, javno kaže „Car je gol“, pa da politički analitičari krenu sa retoričkim bičevanjem njegovog stranačkog šefa Zlatka Lagumdžije. Izbjegavši da već u utorak obrazloži stvarne razloge svoje ostavke, Komšić je, možda i ne htijući, ostavio Lagumdžiju na brisanom prostoru.

Uslijedila je paljba sa preostalih barikada neostvarene socijaldemokracije, za čiju je propast, po mišljenju mnogih, Lagumdžija najveći krivac. Njegovi oponenti, mahom ljevičari i bivši partijski drugovi, sada ga opisuju kao klasičnog partijskog autokratu, dapače diktatora, koji je gurnuo u provaliju sve koji su mu stajali na putu njegovih apsolutističkih ambicija, i koji se u politici ponaša kao da mu je more do koljena. Nije duhovit, a želi biti duhovit, pa od ozbiljnog političkog pitanja zna napraviti cirkusku točku, koja jedino kod njega izaziva smijeh. Kao lider stranke koja u Republici Srpskoj jedva da ima ikoga svoga, Lagumdžija je uvijek bio spreman da zaštiti mangupe iz svojih redova, a poslušnike i karijeriste nagradi berićetnom egzistencijom – od ministarskih fotelja do parazitskih veleposlaničkih mjesta.

Ovi najnoviji opisi njegovog lika i djela, iznuđeni Komšićevom ostavkom, imaju samo jednu, ali ozbiljnu manu – dolaze sa višegodišnjim zakašnjenjem. Naime, časovnik njegovog političkog uspona u šekspirovskom stilu počeo je da otkucava još prije petnaest godina, kada je, narcisoidan i surov, uklonio sa partijskog trona nedavno preminulog Nijaza Durakovića. Baš kao što i Komšićeva ostavka kasni nedopustivo dugo. Ali, ako je u partijskom statusu „malog od kužine" morao da podnosi takvog Lagumdžiju, Komšiću se ne može oprostiti što je kao drugi čovjek SDP-a, sa popularnošću o kakvoj Lagumdžija može samo sanjati, nakon listopadskih izbora 2006. punih petnaest mjeseci mirno promatrao kako njegov stranački šef formiranje Vijeća ministara, stvar od prvorazrednog državnog interesa, podređuje osobnoj ambiciji, fotelji ministra inostranih poslova.

Između socijaldemokratske misije i vlasti, Lagumdžijin SDP je izabrao vlast. Ali kad je već tako htio, morao je prethodno imati potpuni, dubinski snimak bosanskohercegovačkog društva i u skladu sa faktičkim stanjem usvojiti plan odgovarajućih mjera i akcija. U prvom redu morao je biti temeljito razrađen model socijalne države, koji podrazumijeva brigu o cijelom društvu, a posebno o radništvu. Ali, to su pitanja koja zahtijevaju mnogo znanja, kako onog političkog, tako i onog koje postoji izvan politike, a na koje političke stranke, zatvorene u svoj monopolistički položaj i opsjednute očuvanjem svoje oligarhijske moći, doživljavaju kao strano tijelo. SDP nije bio ni spreman ni sposoban da izađe iz tog začaranog kruga. Federalna Vlada će biti prva žrtva jednog nedovoljno osmišljenog, bolje rečeno nikakvog socijalnog programa. Nepripremljena za teške socijalne probleme, Vlada pokušava da ih riješi na robinhudovski način, nesvjesna da je populizam najotrovnije sredstvo dnevne politike. Oni koji izlaze na ulice boreći se za najosnovnija ljudska prava, možda će dobiti neku mrvicu, a onda će se ponovo vratiti na mjesto gdje očekuju svoj spas. Vlada tako sve više postaje socijalni vatrogasac, i ostaće to sve dok više ne bude mogla „gasiti" ni samu sebe.

Već je punih dvadeset godina otkako je bosanskohercegovačko društvo nagnuto udesno, s izrazito kleronacionalističkim i šovinističkim diskursom, rastjeranom i uništenom radničkom klasom, od koje je brutalno oteto sve što su stvarale generacije u razdoblju samoupravnog socijalizma – tvornice i hoteli, stanovi i osobne ušteđevine. Sve što u ovom društvu pripada manjinama – u prvom redu etničkim i vjerskim – sve što ispoljava antifašističko, antinacionalističko i antikorupcionaško raspoloženje – sve je to nepoželjno i prezreno. Očekivanja da će Socijaldemokratska partija biti ta koja će formirati široki politički front protiv uspostave pljačkaškog kapitalizma, i nacionalističke i klerikalne restauracije pokazala su se kao zabluda. Bilo je obećanja, bilo je zaklinjanja u izvorne ideje ljevice i socijaldemokracije, ali se ništa od toga nije potvrdilo na djelu. Umjesto socijaldemokracije, imamo bulumentu manje-više sredovječnih činovnika koja sebe naziva socijaldemokratima i koja, kao što su pokazali posljednji izbori, obožava biti na vlasti. Uspostava pravne države i nezavisnog pravosuđa, eliminiranje izrabljivanja, obračun s korupcijom i bezuvjetna zaštita manjinskih etničkih zajednica koje su u Bosni i Hercegovini više od petnaest godina nakon rata žrtve šovinista – mislite li da će išta od toga biti urađeno? Kad je to SDP u Sarajevu organizovao miting protiv etničke diskriminacije, narastajućeg fašizma, nasilja i klerikalnog fundamentalizma u glavnom gradu?

Neki istaknuti članovi SDP-a izjavili su kako Komšićeva ostavka predstavlja za njih „veliki šok". Ovo zvuči poražavajuće, kako po one koji su, eto, šokirani Komšićevim gestom, tako i po stranku u cjelini. Biti u ovom slučaju šokiran, znači nemati pojma šta se zbiva u Lagumdžijinom kabinetu. A ako o tome ništa ne znaš, jer te nitko ni za što i ne pita, nije li to najbolji dokaz da se politika SDP-a vodi iza blindiranih vrata, po uzoru na politbiroe komunističkih partija. Čak i ljudi iz bližeg Lagumdžijinog okruženja, koji su mu privrženi iz osobnih interesa, znaju koliko je on nepopularan čak i unutar SDP-a, ali kad ih upitate zašto ga onda biraju za vođu, dobićete odgovor: „Nemamo boljeg". E, tek je to pravi šok!

| Oslobođenje | HB.org |