RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ivo Andrić

Napisano 01.12.2009. 12:47
Ivo AndrićRazlicit od Ujevica vec i prilozima u Hrvatskoj mladoj lirici, Ivo Andric (1892-1975) imao je i posve drukciju zivotnu i knjizevnu sudbinu. Hrvat iz Bosne (roden u Travniku), Andric se kao sarajevski gimnazijalac kretao u drustvu omladinaca iz buntovnicke "Mlade Bosne", a kao zagrebacki student upoznao je Matosa, i premda se nije svrstao u krug matosevaca, Matosevu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Becu ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije "ujedinjenja" usao je u diplomatsku sluzbu, u kojoj brzo napreduje do pomocnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomocenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povuceno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza knjizevnika Jugoslavije.

Godinama su se oko Andrica mnozile nejasnoce i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenackim idealima, ili zbog karijere, ili zbog cega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je mozda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji medjutim nije dozivio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do cega nije doslo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije doslo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego sto je do realizacije te namjere doslo, upozorila pronicljiva diplomata, da ce tijek dogadaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se ocituje o tim pitanjima, Andric kao da je jos i poticao, da takvih nejasnoca i kontroverzi bude sto vise, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova djela.

Vec je njegov becki hommage Matosu nosio klicu razocaranja, i to upravo u matosevske ideale; i premda je jos nekoliko godina poslije prvoga rata knjizevno vezan uz Zagreb i hrvatsku knjizevnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku sluzbu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazocan u srpskom knjizevnom zivotu, prihvativsi najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksicko-sintakticki posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, clanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih, artisticki izbrusenih pjesama u prozi, ispunjenih prigusenim bolom i tragicnim osjecajem zivota (Ex Ponto, Zagreb, 1918; Nemiri, Zagreb, 1921), pripovijetka Put Alije Djerzeleza (Beograd, 1920) i prva knjiga Pripovetke (Beograd, 1924), unatoc samom naslovu potonje, napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni clanci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeca njegova knjiga, takodjer pod naslovom Pripovetke (Beograd, 1931) donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom; tek Pripovetke (Beograd, 1936) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikorn, kao sto su pisana i sva kasnija njegova djela: romani Na Drini cuprija (1945), Travnicka hronika (1945) i Gospodjica (1945), pa Nove pripovetke (1948), roman Prokleta avlija (1954), nedovrseni roman Omerpasa Latas i sjajna knjiga refleksivnih zapisa Znakovi pored puta, koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela (1976).

Cesto je upravo to bio poticaj nekim znanstvenicirna da, u usmenim raspravama i privatnom krugu (jer se javno o tome nije moglo slobodno govoriti) dijele njegov opus na hrvatski i na srpski dio. Ali Andricevo djelo, samo u sebi, krije razloge protiv takve podjele. Iako je drugi, pretezitiji broj njegovih radova formalno pisan srpski jezikom, duhovni prostor iz kojega su ta djela nastala i koji ih je obiljezio, svjetonazorom i stilom, upucuje na njihove hrvatske izvore i korijene. Interpretacija svih njegovih djela, poglavito najvaznijih, uvjerava nas da Andric nikada nije gledao na zivot i pojave u njemu srpskim ocima, nego ocima Zapadnjaka i Latina. Primjerice, u romanu Na Drini cuprija, koji se proslavio glasovitim, pedantno naturalistickim prizorom nabijanja na kolac, kad govori o austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878., Andric ne krije da je ona odmah pokazala pozitivne posljedice svih promjena sto ih je uvela u svakodnevni zivot dotad zaostale bosanske sredine. To su red, cistoca, gradjevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigumost, koja je proizlazila iz djelotvome upravne i sudske vlasti, za razliku od istocnjacke "pravde" izrazene uzrecicom "kadija tuzi, kadija sudi"; a zna se, da je srpska prosudba austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini u svemu suprotna ovoj Andricevoj. Dokazuju to knjizevni spisi bosanskog ideologa srpstva Petra Kocica.

Slicnih je primjera i u drugim Andricevim djelima, pa i u "najsrpskijem" njegovu djelu, romanu Gospodjica. U svim njegovim prozama, u kojima se pojavljuju franjevci, a takvih je zaista puno (romani Travnicka hronika i Prokleta avlija, pripovijesti Prica o vezirovom slonu, U musafirhani, U zindanu, Ispovijed, i niz drugih), upravo oni su zagovornici Andricevih pogleda i razmisljanja, kao sto u pripovijetki Pismo iz 1920. godine njegove misli iznosi Max Levenfeld, koji bjezi iz Bosne jer je ona "zemlja mrznje". I Andricev stil uvjerljivo govori o zapadnjackom, hrvatskom ishodistu njegova djela. To je realisticki stil u njegovoj talijanskoj, veristickoj varijanti, kojega u srpskoj knjizevnosti nije bilo ni prije ni poslije Andrica.

Srz Andriceva djela cini osobni dozivljaj svijeta, gledan kroz bosansku optiku, a to je duboka ljudska patnja, koju kao sudbinu nosi u sebi, a izrazava diskretnim, lirski nijansiranim izrazom humanosti, osjecajima koji ne traze ni velike izjave ni upadne geste (pjesme u prozi, prve pripovijetke), da bi na toj suzdrzljivosti izgradio svoj stil odmjerenog, naoko hladnog, objektiviranog, bescutnog i bestrasnog pripovijedanja u kome se, na razne nacine, nesavrsen smrtni covjek suocava s vjecnoscu zivota. Od prve pripovijesti predstavio se kao pjesnik Bosne, u kojoj se mijesa, a cesto i sukobljava, Orijent s Europom i Europa s Orijentom, s ponekad u pojedinostima komicnim, a u krajnjem rezultatu uvijek tragicnim posljedicama. Kao nitko, osvijetlio je mracne dubine ljudske duse u slozenom prostoru etnicko-psiholoskih suprotnosti, nastalih u povijesnom spletu krvi i kultura, koje se nikada nisu amalgamirale nego su se samo privremeno i prividno pricinjavale uskladenim mozaikom nacionalnih, vjerskih i civilizacijskih razlicitosti. Otkrio je svijet upravljan osjetilima, koja uzbuduju i unose u zivot groznicavo vrenje emocija i strasti svake vrste s jasnim tragovima fatalisticke filozofije, koja pozna i trenutke ironije i trenutke rezignacije, unoseci u nesklad zivotnih pojava sklad umjetnickog pripovijedanja, a epska snaga njegova djela, uzeta u cjelini, navedena je u odluci Svedske akademije glavnim razlogom zbog kojega mu je 1961. dodijelila Nobelovu nagradu za knjizevnost. Andricevo se djelo odlikuje unutarnjim jedinstvom bez ikakvih oscilacija -misaonih, emotivnih ili stilskih, ono je kompaktna cjelina; umjesto da ga nasilno dijelimo na hrvatski i na srpski dio, bolje je da ga obje knjizevnosti u cjelini smatraju svojim, jer za to imaju opravdanje i jedna i druga.

U prvim godinama poslije drugoga svjetskog rata Andric je objavio i nekoliko pripovijedaka koje izlaze iz njegova svijeta, s nekima je i platio dug "socijalistickom realizmu" (pripovijetka Elektrobih ), ali one su bile samo kratkotrajna epizoda koja u njegovu stvaralastvu nije ostavila nikakva traga.


PUT ALIJE ĐERZELEZA
..........................................
Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna zbog svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuću su im udarali zbog nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošču kao Turkinju, da je ne poznaju. Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove kuće, a đaci te škole slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god bi izišla, ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi.
Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašljavali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu“ da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez zračka razumijevanja u velikim očima. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na njoj što zaluđuje sve muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i zbog čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I svaki dan je bivala ljepša.
Otad zaređaše Đerzelezu popodnevi u halvedžinici. Počeše se kupiti i neke Sarajlije. Dolazio je i mladi Bakarević, pa Derviš-beg sa Širokače, riđ i podbuo od pića, a sad, zbog posta, ljut kao ris; i Avdica Krdžalija, sitan, mrčav i žustar kao vatra, poznat ukoljica i ženskar. Tu, u polumračnoj halvedžinici, gdje je svaka stvar bila potamnjela i ljepljiva od šećera i isparivanja, čekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan.
Sa gorčinom i zapaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću, Đerzelez ih je slušao, smijao se, pa i sam pokatkad pričao, zaplićući se i uzalud tražeći riječi. A pred njim je uvek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera.
............................................
Put Alije Đerzeleza, 1920


ISPOVIJED
............................................
Seljak Petar Ljoljo krenuo je još za mraka s planine, i sada od ranog jutra čeka u avliji da gvardijan doručkuje pa da ga primi. Neće ni s kim drugim da govori. Tupka okorjelim opancima o zamrzlu zemlju, huče u ruke, i čeka. Dugo je trebalo dok je mogao da iziđe pred gvardijana, fra Julijana Kneževića, čovjeka književna i dobra, ali lijena i spavaćiva za priču. Tu svoju manu nije fra Julijan više morao ni na ispovijedi da kazuje, toliko je bila poznata, čuvena i nepopravljiva. On će s njom, to je već sigurno, i na Sudnji dan izići, jer na ovoj zemlji joj nema suda ili lijeka. Konačno, seljak je stajao pred gvardijanom, i gužvao čvornatim rukama fes i razmotan uvijač. Taj Ljoljo je bio sijed i čist starčić, a sramežljiv kao dijete. Zivio je u planini inokosan. Imao je samo žensku djecu pa poudavao. Neke godine je obudovio i nije se više ni ženio. Propirale su ga i krpile kćeri iz sela. Tako je živio sam, izgonio trgovačku stoku na planinu, i rijetko silazio u selo a još rjeđe u varoš. Sad je stajao pred gvardijanom; na licu mu onaj seljački izraz koji izgleda kao osmijeh, a u stvari je zbunjenost. Obarao je svaki čas pogled pred pogledom gvardijanovih krupnih očiju, koje su ga mirno gledale iz velikih, pravilnih i blijedih podočnjaka.
- Pa ima, mnogopoštovani, ima eto... bolesnik - odgovarao je nesigurno na gvardijanovo pitanje.
- Ko ti je bolestan? - pitao je fra Julijan nestrpljivo i već htio da zove kapelana.
- Ama nije, mnogopoštovani, molimo vas, običan bolesnik, nego
. . . onako . . .
- Kako onako? Šta mrsiš?
- Ama eto, mnogopoštovani . . . - i tu seljak steže svu rječitost i izgovori skoro nadušak. - Ima u nas u planini hajduk, onaj Roša, pa znate, molimo vas, razbolio se i nema ništa od njega, pa sam došao vama kao . . .
Kad gvardijan ču u čemu je stvar, ne dade mu da dovrši nego odmah pozva još dvojicu fratara. I tada seljak ispriča sve po redu.
Ivan Roša, koji se prije desetak godina odmetnuo u hajduke i bio čuven po kreševskoj okolini, proveo je posljednje godine po Dalmaciji i Hercegovini, pa kad su ga Francuzi otale otjerali, on se sklonio u Crnu Goru. Ove jeseni je zajedno s nekim Crnogorcima orobio kod Sjenice francuskog kurira koji je išao za Carigrad. Francuzi su odlučno tražili da se krivci pronađu i kazne. Zbog toga su Turci počeli da ga gone u stopu. Misleći da je najsigurnije da se skrije u blizini svoga mjesta, gdje je najmanje vjerovatno da će ga tražiti, on je prešao u Bosnu. Još na putu se razbolio. I eno ga sada u planini gdje leži. Bogu dušu daje, a Bog je neće.
- Pa tebe poslao po misnika? - pita jedan fratar.
- Nije, molim vas, ujaci, - brani se Ljoljo, kome je očito neobično teško da govori istinu, ali ne smije drukčije. - Evo kako je. Ja neko jutro, baš u utorak, pošo u drva, kad iz jednog grma neko zapomaže: “Ljoljo, Ljoljo!” Priđem ja, kad imam šta da vidim. Leži čovjek potrbuške, po modrio i naduo se, pa ne mogu da ga poznam, k’o nisam ga vidio tolike godine. Kaže mi se: Ja sam Ivan Roša. Pomagaj, kaže, ako si kršten. Ima, kaže, ovdje negdje ispod puta, u stjenjaku nad potokom, jedna pećina, samo ne mogu da je potrefim gdje je. Skloni me, kaže, odavde da me Turci ne uhvate ili da se ne smrznem noćas. I zaklinje me s božije strane. Te ja traži, traži. Nadem rupu u stjenama, sve kako mi je reko. Uprtim ga na leda (on trup k’o trup) i snesem u pećinu. Tek tada vidim da je poganac na njemu i da je čovjek samrtni. Odem te mu donesem hljeba i rakije. Vidim: nema ništa od njega, Ne može ni rakije. Žedan sam, kaže. Ali ne može ni vode da pije. Zagrcava se. Hoću da mu naložim vatru hajdučicu, ali on ne da. Nemoj, kaže, ja je poticati ne mogu, pa ili ću se ugušiti, ili će me dim odati Turcima. Nadem suha lišća pa mu naspem da mu je toplije.
Gvardijan nestrpljiv kašljuca, ali seljak priča dalje.
- Obiđem ga sutradan. Malo mu k’o lakše. Da mi kupiš, kaže, ljute rakije, isiota i meda, da privijem na ovaj otok. I dade mi mletački dukat. Nabavim mu sve to i još mu dam dvije ovčije kože da se zgrije. Obidem ga opet; bolje mu. Tako prodoše tri-četiri dana. Ne smijem mnogo da ga obilazim, da me ko ne vidi, a opet žao mi ga, ako je hajduk….
Opet jedan od fratara pogleda u gvardijana i htjede da prekine pričanje, ali seljak, koji se očito spremio šta će da kaže, ne pometa.
-Tako juče po podne. Spremim malo hljeba i sira, i odem. Kad on, ječi kao bodenik. Pitam ga šta mu je, ali ne odgovara nego se samo hvata za moj gunj i ropti, bi reko izide mu duša. Neće ni da pogleda hljeb i sir. Prihvatio se mene, pa ne pušta; i sve očima nešto traži. To je tebe studen dohvatila, kažem ja. Istom on, pošto se iskašlja, jedva progovori: ”Nije, Petre, brate”, kaže, “nego velika je grjehota u mene na duši.” Pa jednako to pa to. I sve prstima hvata pod grlo: “Velika me je grjehota pritisla, pa nit mogu živjet nit umrijet!”
………………………

Ispovijed, 1928


TRUP
............................................
Iako mučen bolešću i prikovan odavno za postelju, fra Petar je još uvek mogao da priča dugo i lepo, samo kad bi našao slušače koji su mu po volji. Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.
U fra-Petrovoj ćeliji bilo je velikih i malih časovnika, koji su ceo prostor ispunjavali svojim jednomernim šumom i povremenim iskucavanjem časova, bilo je oružja, delova od pušaka, razne gvožđurije i alata. On je bio majstor u tim stvarima i zato mu je ostao od mladosti nadimak Tufegdžija. Jedan od tih čudnih drvenih časovnika otkucavao je jedanaest sati. Zamišljen, fra Petar je slušao njihov zvuk, gledajući u raf na duvaru na kom su bile dve-tri knjige, staklo rakije sa travama, i red dunja i jabuka. Još odjek poslednjeg udarca nije bio zamro kad je fra Petar počeo da priča.
- Kad sam bio u progonstvu u Maloj Aziji, nagledao sam se svakojakih čuda i vidio zla i dobra. Više zla nego dobra, jer dobra je malo manje pod ovim nebom pod kojim živimo. Tu sam vidio jednog čovjeka koji je bio živi spomenik nesreće i slika svih zala koja vrebaju živo čeljade.
Ja sam, eto, neki tufegdžija. Batal-majstor od zanata. To mi je ostalo od djetinjstva i to sam oduvijek radio u manastiru. Opravljao sam mlinove, brave, satove i puške. I tako sam uvijek ponekom bio potreban jer, kao što znate, sve se na ovom svijetu troši i kvari, i više ima štete i batala nego sreće i napretka. Ta mi je moja vještina valjala i u Akri. Popravio sam i naoštrio mome apsandžiji kaveni mlin. Od toga mi se pročula slava. Najposlije su mi davali da popravljam i brave na našem zatvoru. Počeli su da me zovu i po varoši. Prvo kod kajmakama, pa zatim i kod drugih uglednih ljudi gdje ima šta da se popravi. Tako sam došao u kuću Čelebi-Hafiza, koja nije bila kao druge kuće što su, kao što ni njen gazda nije bio kao drugi ljudi.
To je bio čitav dvor, napola sakriven u gustom šumarku koji je izdaleka izgledao kao čuperak na žutoj strmini na brijegu. Tek kad čovjek prođe veliku kapiju, vidi da je to prava tvrđava, sa nasipima i mostovima i kulama od štura kamena. A šumarak krije hladovite bašte i vrela žive vode. Samo u Aziji ima takvih iznenađenja. Otkako sam ovamo došao, nisam čuo da česma romoni. I taj šum vode dođe mi drag i poznat kao materinji jezik. Kao da nisam ni u ropstvu ni u Aziji, nego usred Sarajeva, u našoj fratarskoj avliji, pored česme. Ali osim toga sve je drugo bilo zapušteno, iako veliko i bogato.
Stražar koji me je doveo predade me jednom blijedom čovjeku neodređenih godina, ugasla pogleda i duboka glasa. Taj me je vodio dugo uz kamene basamake, preko nekih doksata, kroz neke hladne i prazne prostorije, sve od istog sivog kamena. Sve tvrda građa i velika majstorija. Dohvatismo se drvenih basamaka i uspesmo se na kulu na kojoj je bio veliki sat koji je juče odjednom stao i zbog kojeg su me dozvali iz apsa. Čim sam ga otvorio, vidim šta je i kako je. Građa mletačka i dobra, ali sat rđavo usađen pa mu drob zakisava sve do zereka. Vidim: ovo je radio jali Grk jali Jermenin, a oni nisu za taj posao, jer tu nema prevare i ne pomaže lagati.
Tražim gasa i zejtina, dvije-tri peruške i jednu turpiju, jer je turpija jedina alatka koju mi u apsu ne daju da držim. Donese mi sve to jedan momak pa ode. Onaj koji me je doveo ostade pored mene. Tu na tavanu, ispod sata, bilo je dasaka od nekog dobrog tvrdog drveta. Na njima sam poredao alat. Na jednu od tih dasaka sjede i onaj momak. Sad sam mogao bolje da ga vidim. Bio je već u godinama, mršav i povijen u pasu. Sad kad se sjetim, mislim da je morao biti rob, ali davnašnji, možebit od djetinjstva, pa poturčen i oslobođen.
To su te doživotne sluge po turskim gospodskim kućama, kojima se ne zna dobro ni šta su ni odakle su, ni koji im je pravi posao u kući. Pošto su se potpuno odrekli svoje vjere i svoga imena i svog života samog, oni uistinu vladaju svima oko sebe i ostaju na mjestu dok se sve oko njih mijenja, rađa, umire, ili udaje i odlazi. Oni znaju najbolje kako stoji kuća i u kući mal i imanje, znaju sve druge tajne u duši i ćud svakog od svojih gospodara i od posluge. Svak traži od njih poneku uslugu, pomoć ili savjet, i oni svakom pomognu, a ne traže ništa za sebe, samo šute i gledaju oko sebe i kao da im je sva nagrada u tome što sve znaju a ništa ne žele. Tako gospodskim kućama često vladaju robovi i stranci, lukavi Čivuti i tajanstveni poturčenjaci, samo zato što su potpuno pregorjeli i što nemaju one požude i ona vitia kojima robuju njihovi gospodari. I za ovoga sam odmah osjetio da je takav neki kućni dušmanin.
Ja skidoh kapak i zasukah rukave. Prekrstim se u sebi i počnem posao. Šutim ja, šuti Turčin. Pogledam ga malo iskosa i vidim ga gleda kroz onaj mali otvor ispod sata.
- Jesi li vidio? – odjednom me upita Turčin.
- Nisam – odgovaram je, a ne smijem da podignem oči s posla. A i nisam ništa ni vidio. Nisam čestito ni pogledao. Bojim se da nisu neka čeljad iz harema i da Turčin ne pomisli štogod i da mi ne zamjeri. Šta ja znam? Nisam uradio ništa, ali i za manje stvari se degenek jede i glava gubi.
- Pogledaj slobodno – kaže mi opet Turčin – nije ono ženskinje ni hare. Pogledaj, pa ću ti nešto ispričati.
Podignem glavu s posla i pogledam. Vidim dolje, duboko ispod nas, na kamenim pločama, koje su još u hladovini, prostrte serdžade i na njima sjede dva roba, jedan kahvaji a drugi sasvim crn. Pored njih neka nosila, jastuci i šargije. Naprijed, do same kamenite ograde, do koje dopiru vrhovi drveća iz bašte i koju već obasjava sunce, stoji nešto, kao dijete, kao baba, ne mogu da razaznam. Vidim, ljudska prilika u žutoj i zelenoj anteriji do same zemlje, na njoj glava sa bijelim kaukom, ama nema ni ruku ni nogu, samo trup. Stoji i ne miče se s mjesta, samo što glavom kreće i klanja se čudno. Bože me ne pokaraj, kao pokojni fra Filip Bravadžić kod velike mise, kad ga ministrant kadi tamjanom a on se samo klanja glavom i ne umije da prestane. Ne znam otkud se sjetih fra-Filipa, Bog mu duši dao lako, a bio je dobar kao hljeb, samo skrupulant i smiješan čovjek, ali me Turčin prekide u mislima.
- Vidiš ono dolje pod nama. Ono je Čelebi Hafiz, koji je nekada Siriju pokorio. Slušao si za njega.
- Nisam, da mu je sretno gospodstvo, nisam. Ja sam izdaleka i odskora ovdje.
Turčin me je gledao čudnim očima, koje tek sada pravo sagledah, očima čovjeka koji zbog nečega pati, i stoga mu pogled liči na pogled krštena čeljadeta. Gledao me je kao da je htio da se nagleda čovjeka koji nije nikada čuo za Čelebi-Hafiza. I tada je počeo da priča priču o trupu i njegovoj sudbini.
Dok je on pričao, ja sam pomalo bacao pogled na doksat ispod nas. Tu su robovi jednako sjedili na kamenim pločama, u sjeni bedema, a pored ograde stajao je Čelebi Hafiz, trup u žutoj i zelenoj svili. Sjena se pomicala i sunce je bilo prešlo na njega, ali on je nepomičan, samo što glavom kreće. Najprije – diže glavu uvis – diže! diže!! – nisam vidio živa čovjeka da tako visoko i ponosno digne glavu. A onda stane da polagano kreće glavom, ulijevo, pa udesno, strahovito polagano, kao zvjerka kad njuši vjetar i predosjeća vrijeme. I sve tako: ulijevo, pa udesno, dok se ne zamori i spusti glavu za trenutak. Pa opet ponovo. Kad se okrene ovamo put sahat-kule, onda mu bolje nazirem lice i vidim da je kao spečena jabuka. Ni nosa, ni očiju, ni usnica, ni brade, ni brkova. Sve samo jedan veliki ožiljak, prevučen zategnutom novom kožom.
A Turčin pored mene je pričao, živo, bez prekida, sve brže i žustrije. Ja sam radio svoj posao. U početku mi je bilo nezgodno što on to meni priča, ali sam brzo uvidio da on to kazuje zbog sebe a ne zbog mene. A kako sam bio zauzet poslom, nisam mu morao ništa odgovarati. Samo dok bi ja štogod krupnije kucao ili turpijao, Turčin bi malo zastao i predahnuo, ponavljajući riječi za koje je mislio da ih nisam dobro čuo ni razumio. A ja nisam baš sve dobro razumio i nisam mu mogao svaku riječ dobro uhvatiti, jer nisam mogao zapitkivati, ali sam glavno razabrao.
Turčin je pričao ovo:
“Stari su im bili gospoda u Siriji, ali su četiri posljednja naraštaja bila posve prešla u Stambol. Tamo su bili ulema, i to jaka, sa oca na sina. I kad se ono uzmuti po unutrašnjoj Siriji, a tamo su muti često, poslaše na nju vojsku. Ali vojska kad ne može da utvrdi zapt i red, samo povećava muku i nesreću. Sa tom vojskom pošao je iz Stambola i Čelebi Hafiz. Poveo ga je sam komandant, kao čovjeka koljenovića, starinom iz tih krajeva. I kao što često biva za nemirna i luda zemana, malo-pomalo, osula se i razišla vojska – niko još haira u Siriji nije vidio! – jedan po jedan vratile se starješine. I na kraju, sve je ostalo na jednoj četi i na Čelebi-Hafizu, jer je on primio na sebe ono što niko nije htio da primi: da za svoj račun umiruje Siriju i dotjeruje pod carski zakon i svoju volju sve što je živo u njoj. U stvari, to je bila njegova vojska i plaćao je i izdržavao od vilajeta koji je umirivao.
Prvo je uzeo sve zemlje koje su, po njegovim tapijama, nekad pripadale njihovoj kući. A zemlje je bilo koliko hoćeš, jer je ispred Čelebi-Hafiza bježalo sve što bježati može. I bez sidžila i bez tapije sve je postajalo njegovo na dva dana hoda pred njim. Svak je ostavljao sve što ima i spasavao go život, ali i Hafiz je gazio i ostavljao sve za sobom i jurio samo za životima kao za lovinom.
Došao je na vojsku pravo sa škola kao vitak i miran mladić, neobično bijele kože, crnih očiju a riđih obrva i nausnica. I taj mladi Hafiz odjednom, ali to odjednom: kao mlijeko kad se provari, pretvori se u četovođu i krvoloka ratnika. I sve se zaboravilo, i raniji ustanci protiv vlasti i redovna vojska koja je bila došla da ih uguši, ostali su samo Hafiz i ta zemlja koju je on gazio i kaišao kako je znao i koliko je mogao.
Taj je žario i palio. Zemlja ga je pozvala Vatreni Hafiz. Smetalo mu je i dražilo ga sve što je živo i što stoji uspravno. Zato je sve palio i rušio. I samo se ljutio što je poslednju travku ne može da sabije u zemlju, što i kamen ne može da gori. „Samo ću nebo nad Sirijom ostaviti“, govorio je, kad bi se udostojio da nešto kaže, a ono što je radio potpuno je odgovaralo onome što je govorio.
U svojoj nevolji, svijet se pitao kako se od onog bojažljivog softe sa obrazima kao krv i mlijeko napravi zmaj što kolje i davi, i ne može da zaspi dok nebo nad njim nije crveno od požara. Kakve su to škole koje je izučio i knjige koje je čitao? U kojoj se medresi ovakav nauk daje? I ko je, i kada, usadio ovu mržnju u njega, i otkud ova vatra kojom sve sažiže i ruši, a nit se zamara nit dogorijeva? Pitali su se ljudi tako, ne znajući zašto se pitaju i nikad ne nalazeći odgovor. I molili su se bogu, ne što su se nadali pomoći, jer je bog tada još bio na Hafizovoj strani, nego što Hafizu nije vrijedilo moliti se.
Ljudi su bježali u pustinju gdje je smrt bila manje-više sigurna, ali ipak manje strašna od Hafizovih kopljanika ili njihovih luča i katrana. Tu, u pustinji, sakupljali bi se u rupama koje bi iskopali u strmim obroncima gdje je pijesak sabijen i tvrd. Ali žeđ i glad su ih izgonili noću da po okrajcima oaza traže vode i hrane. Tu su ih sačekivali Hafizovi ljudi i ubijali kao zvjerinje po pojilima. Zato se po stazama koje idu ka vodi i pored potoka samih uvijek moglo naći leševa i ranjenika.
Tako su prolazile godine, a Hafiz je jednako umirivao Siriju, koja se bila već umrtvila. Drugima je uništavao i rasipao, a sebi je sticao i podizao. Zidao je i gradio tvrdo i visoko i na sve udarao teške brave i mahsuz ključeve i mandale.
I šta da ti kazujem kad se iskazati ne može? Žario je, palio je, sjekao i vješao, silovao i globio, i sve mu je polazio za rukom, i niko mu ništa nije mogao, ni božji zakon ni carska ruka, ni suza ni mržnja onih koje je gonio. Ali vidiš (rob izgovori tu riječ polagano i značajno, tako da mu ja pogledah u ruke kao da će mi zaista nešto pokazati; on se samo malko ispravi i napola sklopljenih očiju, jedva rastavljajući usne, poče da niže riječi brzo i jasno kao u molitvi), vidiš, ima jedan lijek svakoj muci i svakom zlu, a to je: da u svakom minutu u životu čovjeka postoji mogućnost da čovjek pogriješi, koliko za dlaku pogriješi, ali to je dosta za njegovu smrt i potpunu propast. A pomisli koliko ima minuta u životu. I pomisli da lakše pogriješi onaj koji goni i kreće se, nego onaj koji pati sakriven i nepomičan. Tako su, eto, svi mislili i za Hafiza: ne može mu niko ništa i kraja mu nema. Ali jednog dana, u jednoj sekundi, i on se prevario: sažalio se nad jednom slabom i polumrtvom ženom koju je sreo na svom putu. Za jedan tren oka prestao je da mrzi i goni, i to je bilo dosta da se i za njega nađe sablja.
Goneći neku uglednu i mnogobrojnu porodicu koja se bila sklonila u pustinju, Hafiz se odvojio od svoje čete. Trag je vodio jednom od onih pustinjskih puteva koji idu ka vodi i doveo ga do jednog gotovo presušenog potoka. Na žutom pijesku pod mršavim drvetom koje nije imalo sjenke, našao je klonulu devojku. Bila je polunaga, sa ostacima odijela na sebi, sva preplanula od pustinjskog vjetra, krvavih nogu i koljena od posrtanja i padanja. Dalje nije mogla. Velike oči, u groznici, nisu više imale otkud da plaču, ali su joj niz opaljene obraze nazirale dvije crvene brazde kao rane, tragovi presahlih suza.
Ona je podigla oči sa zemlje i ugledala njegovu sablju, kratku a tešku, kao satarica, i gledaju visoko iznad sablje i ratnika, izgovorila je brzo kratku molitvu: „U ime Boga koji je milosrdan iznad svakog milosrđa.“ Prošaptala je to kao stvorenje koje se više ne boji i ne brani, jer je već mrtvo i samo još odnekud ima dar govora. Umjesto udaraca, Hafiz je raširio ruke. Njegovi ljudi, koji su pristizali za njim, zatekli su ga još tako. Na zglobu desne ruke visila mu je o gajtanu ispuštena sablja.
Zapovjedio je da se ova devojka skloni i da niko u nju ne dira. Toga dana uveče, kad su je doveli pred njega, ogrnutu nekim muškim haljetkom, naredio je da je odvedu u njegov harem.”
Rob, koji je dotle pričao bez prekida, pogleda odjednom kroz onaj mali prozor ispod sata, i zastade. I meni se pogled ote napolje. Tamo dolje sluge su spremale nosila, kao tezgere, samo napravljena od platna i puna nekih jastuka i prostirke. U njih lagano i oprezno posadiše Hafiza, kao trupac, i izgubiše se niz kamene basamake. Ovaj moj Turčin se uznemiri, diže se oklijevajući, kao da žali. Izgledalo je kao da će otići ne završivši priču, i bez oproštaja, ali zastade pored samih merdevina i poče brzo i skraćeno, preplićući riječima, da priča kao čovjek koga svaki čas mogu da odazovu, a koji želi da kaže nešto važno i potrebno, bar najglavnije od najglavnijeg. Govoreći, nije ni gledao više u mene, nego u jednu tačku na zidu, kao da čita. Ono što je još stigao da ispriča bilo je manje jasno, ali življe.
“Eto, ta žena je s vremenom zavladala i haremom i svim imanjem Hafizovim i Hafizom samim. Njoj jedinoj je vjerovao. Njoj je ostavljao ključeve kad bi polazio na svoje pohode. On nije znao, ili je zaboravio, da u Siriji ima poslovica, zna je svako dijete, koja kaže za kućne ključeve: ako hoćeš da si bez brige podaj ih najvjernijem sluzi; a ako hoćeš svoju propast podaj ih ženi. I tako je, poslije toliko godina zajedničkog života, Hafiz, jedne večeri kad se vratio s vojske, dočekan u svojoj rođenoj avliji od oružanih ljudi. Tu mu je sva pratnja pobijena, osim jednog jedinog čovjeka koji je nekako uspio da neopaženo pobjegne u mrak. Hafiz je ranjen i svučen sa konja.
Tada je počela neobična noć po mnogobrojnim i velikim stanovima Čelebi-Hafizovim. Roblje, pušteno iz tamnice, onako polugolo, izmršalo i osakaćeno, pljačkalo je, lomilo i palilo. U velikoj glavnoj avliji bio je vezan uz gredu na bunaru Čelebi Hafiz, razdrljen i izranjen. Oko njega je urlalo roblje koje se otelo i ciktale žene, puštene iz harema: vitlali su noževima i svakojakim oruđem i mahali rasplamsalim mašalama sa kojih je prštala i kapala smola.
Kolo je vodila ta ista najmilija žena Čelebi-Hafizova, Sirijanka. Ona je ovo godinama smišljala i spremala, vješto se pretvarajući i čekajući zgodan trenutak da svoju osvetu izvrši. I dok je imao oči da gleda, mogao je da vidi: najdraže biće od svih bića, jedino stvorenje nad kojim se sažalio, koje mu je bilo blisko i kome je u životu povjerovao, skakalo je oko njega, izbezumljeno i zapjenjeno, i dobacivalo mu je nejasne riječi i uvrede. Ona nije dala da ga ubiju, a nju su svi slušali, jer je htela da ga gleda kako se muči, i da on vidi da ga ona gleda. Prebili su mu ruke ispod lakata i noge ispod koljena i udarali su ga zapaljenim mašalama. Ali tada se, u neko doba noći, začu konjski topot. Onaj konjanik koji je uspio da pobjegne dojavio je sve Hafizovom bratu, i on je stigao sa svega nekoliko konjanika, ali takvom neočekivanom brzinom da se ono roblje, pijano i zasićeno, zamoreno tolikim bijesom, odjednom raspršilo i razbježalo bez otpora, misleći da to neka velika vojska dolazi.
Jedina koja je ostala pored vezanog Hafiza bila je Sirijanka. I prije nego što je prvi vojnik stigao da je uhvati ili posiječe, ona je udarila nekoliko puta Hafiza u samo lice zapaljenom mašalom, zakrenula njome i ugasila je na njemu. Uto je vojnik pristigao i oborio je jednim udarcem.
Hafizov brat Sabit brzo je povratio red. Kad je svanuo dan, sve je bilo savladano, pohvatano ili pobijeno, harem, posluga i oslobođeno roblje. Izgorio je potpuno samo jedan udaljeni čardak. U nesvijesti i strašno unakažen ležao je Čelebi Hafiz u pustom haremluku, dok su najbrži konji poslati po hećime. Ukratko: spasili su mu život, ali je ostao onakav kakvog si ga vidio. Napustili su sve u unutrašnjosti i preselili se ovamo na morsku obalu. Vatreni Hafiz, krilati Hafiz, postao je trup, klada od mesa koju sevap i bratovska ljubav održavaju u životu. Sudbina mu je oduzela ruke i noge i očinji vid, a on sam neće više da govori. I tako provodi vijek. Samo što udiše malo božji vazduh i sluša čereke koje iskucava ovaj sat sa kule. A u Siriji...”
Uto neko ozdo zapljeska rukama, a rob prekide govor u pola riječi i samo me lagano gurnu rukom u grudi, kao veli: gotova je priča, radi svoj posao. I poče da se spušta što brže može niz merdevine.
Dosta sam posla imao oko sata, a kad sam završio, pustio sam ga da iskucava dok ne dođe na mjeru. Izveli su me istim putem, ali nisam više vidio ni Čelebi-Hafiza ni onog roba. Vodilo me jedno golobrado momče i predalo zaptiji.
Ima otada mnogo godina, i sam znaš, ali ja niti mogu da zaboravim ono što sam vidio i čuo na sahat-kuli u Akri, niti umijem sebi da rastumačim. Šta je bio onaj blijedi presamićeni Turčin? Možda iz neke od onih raspršenih sirijskih porodica? Možebit poturčenjak ili sin poturčenjaka? Zašto mi je sa onoliko strasti i žustrine pričao stvari koje se apseniku i rajetinu ne pričaju? I da li je baš sve to istina i onakao kako mi je kazivao, ili je rob izmišljao i dodavao iz svoje glave? A da nije on bio malo onako, bir tahta eksik? To sam se pitao onda, to se pitam i dan-danas kad se sjetim Čelebi-Hafiza. Da sam san usnio, ne bi mogao biti čudnovatiji. Ali šta ćeš? U Aziji je bilo, u zemlji gdje je sve mogućno i gdje se svak živ cijelog života pita kako ovo i zašto ono, a gdje niko nikom ne može ništa da odgovori ni objasni, gdje se pitanja ne rješavaju nego zaboravljaju. I toliki puci i narodi traju tako. Žive na zemlji, zadužujući se na onom svijetu, pa eto. Tako i ja sam sebi ne umijem da odgovorim na ova pitanja, nego se opet sam pitam šta li je sa Čelebi-Hafizom, da li je živ u onom strašnom liku koje mu je dalo božje pokaranje i da li sluša iskucavanje onog velikog sata koji sam zdušno i pošteno popravio?
I u snu mi se javi Čelebi-Hafiz. Neke godine, malo prije nego što ću se razboljeti, usnio sam ga. Kao na javi, Čelebi Hafiz, samo zdrav i čitav, sa očima, sa rukama i nogama, stasit i naočit Turčin, ama karli, bože me ne pokaraj, kao duša iz čistilišta željna molitava.
I kad god mi je tako, u snu ili na javi, dođe Čelebi Hafiz na misao, ja se odmah sjetim i moga druga iz Apsa u Akri, koji je u vrijeme proveo četiri mjeseca sa mnom u istoj sobi, dok jednog dana nije pobjegao. Pomiješao se sa hamalima koji su nosili robu na jednu rusku lađu i tamo nestao.
Bio je kršćanin iz Libana, kaligraf po zanimanju. Zvali smo ga Karajazidži. Drugog, pravog imena nisam mu ni ja znao. Pisao je nekim Jermenima u Stambolu nešto što Turci ne vole i što ne treba da se piše. Neki arzuhal, tako nešto. (“Pero je mene, kaže, u ropstvo dovelo.”) I kad su bili pohvatani, bilo im je suđeno: da se onima koji su stvar smislili odsiječe glava, a onome koji je pisao, ruka. Glave su onima odsjekli, a njega je jedan njegov ugledni zemljak poslao na dugu robiju, ali mu je spasio ruku. Tu desnu ruku nosio je uvijek za pojasom i krio je kao neku dragocjenost koju je jedanput gubio pa našao. Meni je pričao da često sanja kako su mu odsjekli ruku, pa kad se probudi ruka ga još dugo poslije boli bolom. Ja sam ga sam u noći zaticao, pored svijeće, gdje plače od bola nad tom rukom. Taj čovjek je govorio samo danju. Čim padne veče, on se pokrije onom tankom kabanicom, gleda u mene i sluša me, ali sam ne govori ništa. Tako, dok ne svane, on ne bi progovorio ni za živu glavu. Izgleda da se zavjetovao. Svakako je bio čudan, ali pametan. Umio je lijepo da govori, ali je znao mnogo više nego što je govorio.
Sa njim sam jedinim razgovarao o trupu koji sam tih dana vidio sa kule i o priči koju sam slušao. Nekome čovjek mora da kaže. I od njega sam tada čuo jednu riječ koju uvijek pamtim.
-Jeste, kaže, takav je Turčin. Isijeci ga na komade, svaki komadić tijela mu opet živi za sebe. I posljednji dram mesa miče se isto onako i gamiže u istom pravcu u kom bi se i živ i čitav Turčin kretao. A kršten čovjek je kao srča: kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke.
Time je obično ili završavao ili počinjao fra Petar svoju priču o Čelebi-Hafizu.

Trup, 1937


TRAVNIČKA HRONIKA
.........................................................
Samo su se fra Julijan i Defose odvojili i kao stari poznanici raspravljali malo življe.
Bosanski fratar i mladić iz Francuske imali su očigledno još od onog prvog susreta na Kupresu osećanje simpatije i poštovanja jedan prema drugom. Docniji susreti u Gučoj Gori samo su ih još više zbližili. Obojica mladi, vedri i zdravi ljudi, oni su zalazili u razgovor pa i u prijateljsku prepirku sa zadovoljstvom, bez zadnjih misli i lične sujete.
Izdvojivši se malo i posmatrajući kroz zamagljeni prozor gola drveta posuta sitnim snegom, oni su razgovarali o Bosni i Bosancima. Defose je tražio podatke i objašnjenja o katoličkom življu i radu fratara. A zatim je i sam kazivao svoje dosadašnje utiske i iskustva, iskreno i mirno.
Fratar je odmah video da „mladi konzul“ nije gubio vreme u Travniku, nego da je sakupio mnogo podataka o zemlji i narodu, pa i o katoličkom življu i radu fratara.
Obojica su se slagala da je život u Bosni neobično težak i narod svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Tražeći razloge i objašnjenja tome stanju, fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da nikakvog boljitka ne može da bude dok se ove zemlje ne oslobode turske sile i dok tursku vlast ne zameni hrišćanska. Defose nije hteo da se zadovolji tim tumačenjem, nego je tražio razloge i u hrišćanima samim. Turska vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod svojih hrišćanskih podanika izvesne karakteristične osobine, kao pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i strah od svake novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolećima nejdnake borbe i stalne odbrane, prešle su u prirodu ovdašnjeg čoveka i postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nužde i pod pritiskom, one su danas, i biće i ubuduće, velika prepreka napretku, rđavo nasleđe teške prošlosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.
Defose nije krio da je iznenađen uporstvom kojim se u Bosni ne samo Turci nego i ljudi svih ostalih vera brane od svakog uticaja, pa i najboljeg, opiru svakoj novini, svakom napretku, pa i onom koji je moguć i pod sadašnjim prilikama i zavisi samo od njih. Dokazivao je svu štetnost te kineske ukočenosti, takvog zaziđivanja od života.
-Kako je mogućno - pitao je Defose - da se ova zemlja smiri i sredi da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Evropi? Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima sedište svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih samatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od ostale tri vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.
Fratar ga je slušao sa osmejkom čoveka koji smatra da zna stvari i nema potrebe da svoja znanja proverava ili proširuje. Očigledno rešen da mu protivreči po svaku cenu, on je dokazivao da njegov narod, s obzirom na prilike u kojima se nalazi, može da živi i postoji samo ovakav kakav je, ako ne želi da se odrodi, izmetne i propadne.
Defose mu je odgovarao da jedan narod, ako počne da usvaja zdraviji i razumniji način života, ne mora zato da se odrekne svoje vere i svojih svetinja. Po njegovom mišljenju upravo fratri bi mogli i morali da rade u tom pravcu.
-Eh, dragi gospodine, - govorio je fra Julijan sa onom koketerijom čoveka koji brani konzervativne teze - eh, lako je vama govoriti o potrebi materijalnog napretka, i o zdravim uticajima, i kineskoj ukočenosti, ali da smo mi bili manje kruti i otvarali vrata raznim „zdravim uticajima“, danas bi se moji parohijani Pero i Anto zvali Mujo i Huso.
- Dozvolite, ne treba odmah ići u krajnost, u tvrdoglavost.
- Šta ćete? Mi smo Bošnjaci ljudi tvrde glave. Takve nas svak zna i po tome smo čuveni - govorio je fra Julijan sa onom istom samodopadnošću.
- Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno! Važno je koliko čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.
- Mi čuvamo svoj stav i niko se ne može pohvaliti da nas je naterao da ga promenimo.
- Ali, oče Julijane, nije važan stav, nego život; stav je u službi života; a gde vam je ovde život?
Fra Julijan upravo zausti da, po običaju, kaže neki citat, kad ih domaćin prekinu u razgovoru. Fra Ivo se bio digao. Crven od dobrog ručka, on je biskupski pružao svima svoju tešku ruku, kao omanji jastuk, i teško dišući i šišteći uveravao da je zima i mećava, da je Doca daleko i da im valja kretati, ako žele za vida da stignu.
Mladić i fratar se rastaše sa žaljenjem.
…………………………………………………

Travnička hronika, 1945



ZNAKOVI PORED PUTA
..........................

Ono što je vredelo nešto u meni i na meni bilo je redovito izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva, ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati.
Tako mi se ponekad čini da je kod samog postanka mog duha i karaktera učinjena greška koju ništa više ne može popraviti.
Ko sam ja koji delam i živim na svoju bruku i na svoju štetu, a ko je onaj drugi koji, ne poznavajući sebe, živi u istoj koži sa mnom, stideći se svog nerazdvojnog parnjaka.
*
Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.
…………………………….

Znakovi pored puta, posthuma, 1976

http://www.borut.com/library/a_andrii.htm

http://www.moljac.hr/biografije/andric.htm

http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Rizvic_Muhsin/Bosanski_Muslimani_u_Andrichevu/index.html

Ivo Andrić se izjašnjavao kao Srbin.

Autor: srbijabor | Napisano 07.06.2010. | (36) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(35)

Anketa

Ustavi