Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine

Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 10:52

Recenzija: Knjiga hercegovačkoga franjevačkog povjesničara-erudita, marljivoga arhivarskoga znalca i političkog emigranta, svojevrstan je kuriozum. Sam je pohvalni spomen toga djela u doba komunističke Jugoslavije bio dovoljan za političku i javnu diskreditaciju. Stoga, knjiga takve reputacije zaslužuje i temeljitu raščlanu.
Prije svega valja reći da se ne radi o «klasičnom» povjesničarskom uratku, nego više o «apologetskoj», propagandističkoj knjizi kojoj je cilj bio dokazati i pokazati povijesno hrvatstvo Bosne i Hercegovine- što je tema od koje je hrvatska historiografija u obje Jugoslavije bježala kao od kuge. Sam je autor dugogodišnjim istraživanjima povijesnih vrela sakupio mnoštvo podataka, interpretirao je velik broj prijepora i složio na jedno mjesto impresivan skup činjenica koje potkrjepljuju povijesno i etničko hrvatstvo (ili, objektivnije rečeno, hrvatski udio ) Bosne i Hercegovine.
Knjiga je sastavljena od četiri dijela: Etničko stanje BiH u srednjem vijeku; Islamizacija Bosne i Hercegovine; Hrvati katolici i muslimani za turskoga i austro-ugarskoga zaposjednuća; te Postanak i doseljenje Srba u Bosnu i Hercegovinu. Glavne vrjednote Etničke povijesti su sljedeće: obilje izvornih citata iz stranih historiografskih djela (povijesni osvrti u kojima se spominje Bosna i Hercegovina na grčkom, latinskom, talijanskom, njemačkom, francuskom, engleskom, ruskom); minuciozna analiza nekoliko glavnih spomena etničkih imena u Bosni koja su bila uzrocima povjesničarskih sporova; prikaz turskih popisa kao neprocjenjivo vrijednih vrela za etničko-konfesionalni sastav Bosne; svjedočanstva o prelasku na islam domorodnoga stanovništva, uglavnom iz pera stranih putopisaca; prijepise iz franjevačkih ljetopisa; podatke o seobama muslimanskoga pučanstva u Bosnu iz oslobođenih krajeva Hrvatske u 17. i 18. stoljeću; kratke biografije znamenitih Hrvata Bosne i Hercegovine (katolika i muslimana) u doba turske i austro-ugarske vladavine, kao i kraljevine Jugoslavije, te, na koncu, detaljna raščlamba problema doseobe Vlaha u Bosnu i njihove postupne srbizacije. Ukratko: vrijednost je Mandićeve knjige poglavito kao riznice mnoštva autentičnih, obično manje dostupnih povijesnih zapisa, te u detaljističkom, «arhivarskom» tumačenju velikoga broja uskostručnih točaka prijepora.
U drugome vidu, kao suvremeno historiografsko djelo (pa i publicističkoga oblika), Etnička je povijest zastarjela-pogotovo u svjetlu događaja u drugoj polovici 20. stoljeća. Nekoliko glavnih zamjerki, na kojima «padaju» Mandićeve središnje teze, lako se mogu primijetiti i pri površnome čitanju: autorove starčevićanske teze o nacionalnome hrvatstvu muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini stvarnost je sama opovrgla- sve činjenice o etničkom hrvatskom «korijenu» većine Bosanskih Muslimana, potkrijepljivane i zajedničkim dijalekatskim osobinama Hrvata i Muslimana te svjedočanstvima o islamizaciji pretežito katolika, kao i svjesno nacionalno hrvatstvo većine bosanske muslimanske inteligencije koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća- ne znače puno za modernu nacionalnu identifikaciju Bosanskih Muslimana koji su se kristalizirali kao zasebna nacija. Također, franjevački je povjesničar pristaša hipoteze o «bogumilskoj herezi», koju je suvremena povijesna znanost srušila; isto, njegova tvrdnja o navodnom sjevernoafričkom (maurskom) podrijetlu Vlaha nije potvrđena (doduše, mora se napomenuti da moderna biogenetička istraživanja ne isključuju tu mogućnost koja je često odbacivana kao fantastična konstrukcija). I, na koncu: Mandićevo djelo, iako izuzetno vrijedno kao pravi izvor obilja autentičnih svjedočanstava, po svomu obliku pripada starijem razdoblju historiografije: etnogeneza, kao i postanak modernih nacija, ne mogu biti razjašnjeni pojmovnim instrumentarijem koji je Mandić držao dostatnim- politologija, sociologija, socijalna psihologija, te etnopsihologija nužne su discipline bez kojih se ne mogu dobiti odgovori na pitanja koje je autor tražio u ovome djelu.