Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Zdravko Tomac: Tko je ubio Bosnu ?

Zdravko Tomac: Tko je ubio Bosnu ?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 10:35

Recenzija: Knjiga Zdravka Tomca, uglednog hrvatskog političara (potpredsjednik Sabora, član hrvatske «vlade nacionalnoga jedinstva») nastavak je prethodne uspješnice Iza zatvorenih vrata, u kojoj Tomac razglaba o pikanterijama i političkim natezanjima oko borbe Hrvatske za međunarodno priznanje i obranu od srpske agresije. Ovomu je pak djelu, objavljenom u listopadu 1994., glavna tema hrvatska politika u i prema ratu u Bosni i Hercegovini. Iako opsežna (oko 490 stranica) i puna zanimljivih materijala (od raznih dokumenata do tračeva o političkim i medijskim skandalima), Tomčeva pisanija ostavlja dojam pomalo zamorne autorove struje svijesti- čitatelj je obasut hrpom informacija upakiranih u Tomčeve vrijednosne prosudbe, naklonosti, predrasude i jednostavno lijenost da se do konca izvuku zaključci iz predočenoga materijala.
Najprije valja primijetiti da su se osnovne autorove procjene i prognoze pokazale pogrješnima: Tomac je smatrao da će srpska paradržava u Hrvatskoj biti legalizirana kao «corpus alienum» unutar Hrvatske; također, čvrsto je vjerovao da je američka i njemačka politika «prijateljska» spram hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih interesa, te da jedino zagriženi prosrpski olinjali imperiji poput Francuske, Britanije i Rusije zagovaraju stvaranje srpske države na 49% područja BiH; vjerovao je da je Milošević na rubu ostvarenja velike Srbije, a da bi s rušenjem Miloševića propala bilo kakva srpska politička jedinica u Bosni i Hercegovini. Sve u svemu- Tomac je promašio u svim glavnim predviđanjima. No, političar ne mora biti gatar, pa je stoga zanimljivije raščlaniti u kojima je političkim zapletajima autor jednostavno morao vidjeti što mu je bilo pred očima- a nije.
Ako bi se Tomcu tražila ključna karakterna slabost zbog koje nikada nije uspio profilirati jasan stav i nametnuti se bilo kao operativni političar, bilo kao politički analitik, to je oportunizam. Samo su oportunizam i laviranje spriječili autora da iz mnoštva pojedinosti koje je iznosio izvede banalne zaključke. Npr., Tomac stalno prigovara predsjedniku Tuđmanu zbog pregovora s Miloševićem, dok istodobno iznosi podatke o cijeloj seriji diplomatskih pritisaka europskih zemalja, Rusije i SAD da Hrvatska mora pregovarati s Miloševićem. Nejasno je onda što bi bilo tko na funkciji hrvatskoga predsjednika trebao učiniti. Odbiti sve te pritiske? Možda, no onda je nužna posljedica izolacija od koje Tomac bježi kao đavo od tamjana. Zatim, Tomac raspreda o izgubljenoj bitci za Bosansku Posavinu. Prema popularnom javnom mnijenju, kojemu se priklanja i autor, «Posavina» je dogovorno «prodana», jer se mogla vojno obraniti. No, vojne su analize (npr. u knjizi Davora Marijana Smrt oklopne brigade) pokazale da se radi o naklapanjima diletanata. Štoviše- vrlo je očita Tomčeva sljepoća glede muslimanskoga odbijanja da se ratificira sporazum s Hrvatskom koji bi omogućio legalni angažman Hrvatske vojske u Bosanskoj Posavini. I to dovodi do jednoga od dvaju najspornijih leitmotiva cijele knjige: ocjene političke pozicije Bošnjaka-muslimana. Autor je potpuno svijestan prevladavajuće unitarističke svijesti kod Muslimana i stava da je Bosna i Hercegovina praktički ekskluzivno bošnjačko-muslimanska domovina u kojoj su Hrvati (i Srbi) stranci za koje bi bilo najbolje da ih nema, a kad su već tu, onda ih valja (koliko mogućnosti dopuštaju) majorizirati i preglasavati po receptima koji se ne razlikuju previše od onih primjenjivanih u unitarističkoj Jugoslaviji. Dakle-bilo kakav, pa i «najmekši» hrvatski nacionalni program, i dominantna muslimanska nacionalna ideologija, jednostavno su nespojivi-pod bilo kakvim okolnostima. Tomac je, zapomažući nad činjenicom srpskoga razaranja Bosne i Hercegovine, previdio da su, čak i u slučaju rata protiv zajedničkoga protivnika, nacionalni interesi Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH, i kratkoročno (a kamoli dugoročno)-suprotstavljeni po samoj svojoj naravi. Ili- snatreći o protimbama koje razdiru područje Bosne i Hercegovine, Tomac je samo ojađeno nabrojao koloplet kaotičnih silnica koje motiviraju djelovanja Hrvata, Srba, Muslimana, Rusa, Nijemaca, Britanaca, Francuza,.... Bilo koje «rješenje» koje je ponudio pokazalo se promašenim ili neostvarivim.
Druga je piščeva opsesija «međunarodna zajednica». I tu je Tomac dao opise u kojima ima valjanih i vrijednih uvida, kao i naivnih i iracionalnih projekcija. Njegove su prosudbe uloge SAD, EU, pojedinih zemalja i političara teško održive (primjer je skoro u potpunosti zaboravljeni ruski diplomat Vasilij Čurkin koji je prikazan kao makijavelistički velemajstor koji određuje, praktički solistički, sudbinu naroda upletenih u ratove izazvane srpskom agresijom). Ni u drugim procjenama Tomac nije bio sretnije ruke- po njemu bi rušenje Miloševića automatski povuklo u propast velikosrpski projekt u svim vidovima. Izgledalo mu je nemoguće da se ostvari situacija u kojoj bi Milošević sjedio u haškoj tamnici, Kosovo bilo praktički otrgnuto od bilo kakvoga srpskog utjecaja- a srpska politička jedinica i dalje opstojala na polovici Bosne i Hercegovine.
No, tako bi se mogli nabrajati desetci i desetci primjera. I pored brojnosti zanimljivih isječaka iz života, knjiga ostavlja dojam monotonosti-čitatelju se čini da stalno prečitava istih deset-dvadeset stranica. Kao zaključak, moglo bi se reći da je Tomac primjer čovjeka koji se politikom bavi desetljećima, i kao karijerni profesionalac, i kao strastveni analitik- no koji jednostavno nije za tu vrstu aktivnosti (ako se svijesno odreknemo ciničnoga stava po kojemu je ipak politika «najstariji zanat na svijetu»). Ili, kao što su rekli politički filozofi od davnina: za značajnoga oblikovatelja političke sudbine nisu presudni ni naobrazba, ni bogatstvo, čak ni inteligencija. Ključan je karakter. Stoga, za recenzenta je neprijeporno da je Tomac osuđen na vječno vrludanje, na (stavi li se oportunističko preživljavanje kao glavni cilj na stranu) ono što je Krleža označio kao život bez kompasa.