RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Čović kontradiktoran, Hrvati u tzv. BiH se trebaju otvoreno suprotstaviti i američkim i bošnjačkim...

Napisano 04.04.2011. 16:53

Dr Dražen Pehar (International University of Sarajevo) komentira trenutnu krizu u Federaciji BiH (i BiH) i ocjenjuje utjecaje nekih od ključnih aktera:

Piše: Prof. dr Dražen Pehar, Dnevnik.ba


O HDZ-ovima:


Kakva bi trebala biti uloga HDZ-ova u postojećoj konstelaciji odnosa? Važno je biti svjestan činjenice da su HDZ, i 'stari' i 'noviji', serviseri hrvatskog nacionalnog interesa, a ne obratno. Drugim riječima, interesi hrvatskih stranaka moraju biti podređeni interesima hrvatskog naroda, a ne obratno. Posljednji izbori organizirani su pod određenim pretpostavkama koje se ukratko mogu opisati kao 'pretpostavke konzervativne politike', politike odlaženja na sastanke i dosadnog rada u institucijama čije norme i pravila svi načelno prihvaćaju kao legitimne. Danas te pretpostavke više ne vrijede, i HDZ-ovi bi morali biti svjesni te činjenice. Nisam siguran da oni uistinu jesu svjesni te činjenice. Posljednji istup Dragana Čovića u Nezavisnim Novinama (31. ožujak) prepun je proturječnosti. S jedne strane, on poziva Hrvate na građanski neposluh, s druge strane tvrdi da HDZ želi sve raditi po Ustavu i zakonu; što je još čudnije, on kaže da mi, a to u ovom slučaju znači isključivo HDZ, „moramo doći u poziciju da radimo sukladno Ustavu i Izbornom zakonu.“ Ne zaboravimo: taj je Izborni zakon omogućio izbor Komšića na poziciju člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Taj je Izborni zakon protu-ustavan (prema najracionalnijem tumačenju odredbe o sastavu i izboru Predsjedništva BiH, po Daytonskom Ustavu, tj. Aneksu 4). Već to mi dovoljno govori da trebam biti skeptičan glede političke promišljenosti budućih poteza Dragana Čovića i HDZ. Također, HDZ je pristao na izbore prema Izbornome Zakonu, nametnutom od strane međunarodne zajednice i bitno različitom od Daytonskih ustavnih načela – HDZ je kandidirao Borjanu Krišto, a HDZ 1990 Martina Raguža, za mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Kada se to učini, onda to implicira da je i HDZ pristao na mogućnost izbora Komšića većinskim bošnjačkim glasom, odnosno, da je pristao na neravnopravan položaj Hrvata, i takav položaj pokušao i legitimirati svojom političkom praksom.
   
Da budem posve izravan: moguće je da je posljednji politički igrokaz upriličen isključivo zbog toga što je neki krupni inozemni kapital bacio oko na preostale resurse u Federaciji BiH (BH Telecom, voda, energetski sektor….); pod tom pretpostavkom, 'platformaška' je Vlada iskonstruirana kako bi se osigurala laka i brza predaja/prodaja tih resursa, a inozemnom kapitalu odgovara isključivo stanje kontroliranog kaosa, ali ne stanje radikalne de-legitimacije postojećeg „sustava.“ Prema tom scenariju, sljedeći korak bio bi pacificiranje HDZ-ova, simboličko 'spašavanje njihova obraza', i onda njihov povratak u Federaciju u ulozi 'lojalne oporbe.' Sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa to je u potpunosti neprihvatljiva opcija - vidjet ćemo da li će se to dogoditi. Veze između u regiji utjecajnih međunarodnih banaka, i međunarodnih korporacija, i nekih od ključnih dužnosnika HDZ odavno su dokumentirane. No, bilo kako bilo, HDZ-ovi još uvijek imaju legitimitet predstavljati i voditi hrvatski narod u BIH, i treba im pružiti mogućnost da taj legitimitet i povjerenje koje su dobili opravdaju svojim budućim političkim djelovanjem. I podržavati ih sve dok osobne i stranačke interese ne stave ispred interesa hrvatskog naroda. Pri tom, ispravnost politike HDZ-ova treba mjeriti s isključivo tri kriterija: 1. koliko će izdržati u blokiranju središnjih tijela Bosne i Hercegovine; 2. u kolikoj će mjeri očuvati savezništvo sa strankama iz RS i Dodikom (koji je u političkome krajoliku BiH prvi definirao Visokoga Predstavnika na ispravan način, i prema istome zauzeo vrlo jasan politički stav) kako bi se za bošnjačku majorizaciju u Federaciji BiH ispostavila adekvatna cijena; 3. u kolikoj će mjeri uspjeti uzdrmati mandat Visokoga Predstavnika, i kako domaće tako i inozemne političke aktere prisiliti na derogiranje svih akata i zakona neuskladivih s Daytonskim Ustavom, uključujući i Izborni zakon. Drugim riječima, mjereno hrvatskim nacionalnim interesom, HDZ ne bi trebao vraćati mandate Visokome Predstavniku (od njega te mandate nije niti dobio), nego bi trebao ili tražiti od Visokoga Predstavnika da preda svoj Bonski mandat narodu kojeg HDZ-ovi predstavljaju, ili, još bolje, ponašati se kao da Visoki Predstavnik tim mandatom niti ne raspolaže.
       
O Sjedinjenim Američkim Državama:


U nedavnom je intervjuu za Treći Dnevnik HRT Nino Raspudić objasnio trenutnu krizu u Federaciji BiH navodnim djelovanjem lokalnih američkih predstavnika; Raspudić je savjetovao da se o problemima informiraju više razine Američke Administracije, odnosno američkog Ministarstva vanjskih poslova. Pogrešan savjet i pogrešna dijagnoza. Tijekom posljednjih deset godina, iza svih odluka štetnih za Hrvate u tzv. BiH stoji američka vanjska politika; Visoki je Predstavnik djelovao samo kao marioneta. Detaljnije objašnjenje takvog ponašanja SAD u BiH ovdje neću ponuditi. Onaj koji prati domaće medije mogao je lako shvatiti da i iza posljednjih događaja u Federaciji stoji američka podrška Lagumdžiji. Na koncu, tijekom nastupa na TV BiH Countryman, visoki dužnosnik američkog Ministarstva vanjskih poslova, sudionik na posljednjoj konferenciji Vijeća za provedbu mira, prije samo par dana ponovio je ključnu poruku Zlatka Lagumdžije („ne postoje veći ili manji Hrvati u Federaciji BiH“) kako bi zamaglio stvarnu bit problema („koliko su neki izabrani hrvatski političari reprezentativni za volju hrvatskog biračkog tijela“), i vrlo jasno i nedvosmisleno podržao 'platformaše.' Također, ključni nastup Potpredsjednika SAD, Bidena, tijekom 2009. pred Parlamentom BiH, pokazao je da SAD nema konzistentnu javnu vanjsku politiku prema tzv. Bosni i Hercegovini. On je jasno dao do znanja da će se SAD u sljedećim godinama rukovoditi s dva (isprazna i besmislena) načela; prvo, „mi smo svi pali, ali ćemo opet ustati.“, i drugo, i važnije, „Mi [SAD] smo vaš projekt.“ Drugim riječima, američka vanjska politika prema tzv. BiH bit će vođena na način autizma, ili ego-centrizma, koji ponašanja drugih država i naroda mjeri isključivo stupnjem njihova približavanja američkom 'idealu', odnosno, preciznije rečeno, stupnjem njihove poslušnosti. Zapravo, cjelokupni angažman SAD u regiji Balkana tijekom posljednjih 20 godina može se razumjeti naprosto kao 'pokazivanje mišica' Europskoj Uniji, pri čemu sve žrtve ili ponekad koristi koje padaju na leđa balkanskih naroda (posebice u tzv. Bosni i Hercegovini) predstavljaju samo kolateralnu posljedicu. Zapravo je posve jasno da niti SAD razumije, ili želi razumjeti, naše probleme, a niti lokalni političari pokazuju ikakvu svijest o toj činjenici.
   
Dobru ilustraciju za to nudi nedavno objavljeni kratki članak Daniela Serwer-a ('Zov sirena na podjelu može dovesti samo do katastrofe za Bosnu'), bivšeg dužnosnika američkog Ministarstva vanjskih poslova, i jednog od ključnih sudionika Daytonskih pregovora, kao i jedan „mudroslov“ što ga je Bakir Izetbegović iz tog članka izvukao. Naime, Serwer je izložio sve ključne američke argumente za nastavak postojanja neovisne BiH, i iz tih argumenata jasno se vidi da u stvari dobroga razloga za održanje tzv. BiH nema. Prvo, Serwer je izložio stav da će postojanje BiH spriječiti stvaranje neke Islamske republike u BiH, koja bi izvozila terorizam. Drugo, Serwer je dao mišljenje da činjenica da će u BiH uskoro 50% stanovništva biti muslimansko-bošnjačko govori u prilog održanja te države. No, kada saberete ta dva argumenta, zapravo dobijete nešto što je, kao argument, besmisleno: BiH treba biti uređena sukladno muslimansko-bošnjačkom interesu kako eventualna podjela, i nestanak, BiH ne bi rezultirala nastankom Islamske republike, ili muslimansko-bošnjačke republike, koja bi izvozila terorizam. Ili je možda u pitanju teza da se Muslimane-Bošnjake pokuša pacifizirati od terorizma tako što će ih se podržavati u nastojanjima da u BiH imaju 100% vlasti na 100% teritorija?! Osim toga, primijetimo da takav „argument“ uopće ne spominje interese drugih naroda u tzv. BiH, pa je stoga izrazito i izričito destruktivan za jedino moguću „zajednicu tri ravnopravna naroda.“ No, još važnije, upravo je iz tog članka Bakir Izetbegović izveo bit svoje reakcije na posljednje događaje u Federaciji, reakcije u obliku izjave da će u BiH Bošnjaka uskoro biti 50% (dakle, da će postati većina prema čijoj će volji Bosna i Hercegovina biti iznova konstituirana ili rearanžirana).  Upravo zbog takvih suludih ideja (u stvarnosti, tu tezu o 50% Bošnjaka ne možemo provjeriti zbog protivljenja glavnih bošnjačkih stranaka donošenju zakona o popisu stanovništva), Hrvati se trebaju okrenuti sebi i otvoreno se suprotstaviti i američkim i bošnjačkim interesima i ciljevima.
   
Republika Hrvatska:

Razumljive su mi percepcije prema kojima su Hrvati na prostorima tzv. Bosne i Hercegovine 'mlađi brat' starijeg brata, koji živi i djeluje u Republici Hrvatskoj, pri čemu bi stariji brat trebao pomoći mlađem, a ne samo izražavati zabrinutost zbog toga što mlađega brata netko 'cipelari.' No, takve percepcije smatram nedovoljno promišljenim, pa čak i štetnim za ispravnu hrvatsku politiku na bosansko-hercegovačkim prostorima. Naime, svi smo mi odrasli ljudi i svi odgovaramo za svoje postupke. Odnos RH prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne bi smio biti emocionalan, niti bismo mi smjeli dopustiti sebi da se 'starijem bratu' idemo žaliti kako bi nas, jadne i nemoćne, zaštitio od 'zlih Bošnjaka.' Republika Hrvatska prema Hrvatima u tzv. BiH ima ustavnu obvezu, i pitanje hoće li ona i ispuniti tu obvezu pitanje je njezinog dostojanstva i moralnog integriteta. To je pitanje koje ona treba uputiti samoj sebi i na koje ona sama mora dati odgovor. Posljedice tog odgovora tiču se isključivo Republike Hrvatske. Netko bi mogao reći da se Republika Hrvatska nalazi u velikim problemima, pa stoga….To je točno, no, koliko mi je poznato, sve ključne institucije Republike Hrvatske još uvijek funkcioniraju, i dužnosnici redovito primaju plaće. Također, očevidno je da u Republici Hrvatskoj, barem na deklarativnoj razini, postoji konsenzus o izvoru problema u Bosni i Hercegovini, posebno u Federaciji.
   
Ipak, ne zaboravimo da, za trenutnu krizu u tzv. Federaciji, odgovornost velikim dijelom leži i na dugotrajnom odnosu RH prema Daytonskom Sporazumu. Drugim riječima, Hrvatska ima obvezu ne samo na temelju svog Ustava nego i na temelju Daytonskog sporazuma čija je potpisnica. Ona je također potpisnica Aneksa 10 na temelju kojega je Visoki Predstavnik, preko Vijeća za implementaciju mira, za sebe ishodio status diktatorske instance u tzv. BiH, s neograničenim pravnim moćima. Time je i stav RH prema dotičnom Aneksu jednim potezom pera proglašen irelevantnim. Također, bivši Predsjednik Mesić derogirao je Sporazum o posebnim paralelnim odnosima između Federacije BiH i RH, koji se temelji na Daytonskom Ustavu, a koji je trebao poslužiti kao protu-teža pretjeranim centralizirajućim i unitarnim impulsima unutar BiH, koji su dolazili redovito od bošnjačkih elita (Primjerice, Alija Izetbegović svim je silama nastojao onemogućiti potpisivanje tog sporazuma). Time su zapravo davno otvorena vrata za ponašanje Lagumdžije i 'platformaša' kakvome danas svjedočimo. Osim toga, Hrvati u tzv. Bosni i Hercegovini trebaju biti svjesni činjenice da osoba koja je dobila dva mandata Predsjednika RH, na legalnim i legitimnim izborima, Stjepan Mesić, danas lobira za, ili preciznije, svojim javnim nastupima podržava viziju Bosne i Hercegovine za koju se bore isključivo bošnjačke elite, uključujući Bakira Izetbegovića. Mesić je nedavno u Sarajevu sudjelovao na konferenciji o liku i dijelu Alije Izetbegovića, gdje je izložio svoj poznati opis BiH kao nedjeljive, jedinstvene i suverene, države u kojoj je prepoznat i priznat jedan jedini nacionalni interes, interes Bošnjaka. Ne znam je li riječ o nekoj vrsti patološke mržnje prema Hercegovcima i Srbima koja se nastoji transformirati u neuku, neinformiranu i štetnu politiku prema Bosni i Hercegovini (Također, Mesićev intervju za sarajevsko Oslobođenje od 02. travnja dokazuje da taj bivši Predsjednik nije informiran o elementarnim odredbama Daytonskog sporazuma). No, jedno je sigurno: Hrvati u tzv. BiH trebaju uzeti ozbiljno te činjenice kako bi pravovremeno umanjili svoja očekivanja u odnosu na možebitnu pomoć Republike Hrvatske. Republici su Hrvatskoj možda vezali ruke, a možda je i ona sama sebi vezala ruke. 
   
Hrvati u tzv. Bosni i Hercegovini, na referendumu za neovisnost te danas pseudo-države [naime, smatram da sam u članku o Visokome Predstavniku dokazao da je riječ o 'državi' diktatorskog, tiranskog, ili pred-modernog tipa], održanom 28. veljače i 1. ožujka 1992., namjerno su zapostavili svoj nacionalni interes kako bi pomogli očuvanju teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Pomoć je bila nesebična, bezuvjetna, a mnogi bi danas dodali, i 'naivna.' Nadamo se da će Republika Hrvatska zbilja imati koristi od svog teritorijalnog integriteta. Mi iz toga izvlačimo jasnu i načelnu povijesnu lekciju: ključni će nacionalni interesi Hrvata u tzv. Bosni i Hercegovini ubuduće stajati na prvome mjestu, naše ćemo interese definirati iznutra, i nikakvi nas izvanjski utjecaji, bilo pozitivni bilo negativni, u tome neće omesti, niti ćemo im dopustiti da nas ometu. Gledat ćemo isključivo onamo gdje pripadamo, na sebe i svoje neposredno društveno i političko okruženje, i pobrinut ćemo se za njega. Saveznike ne trebamo tražiti jer znamo da će saveznici pronaći nas. Naime, neupućenome Bakiru Izetbegoviću promakla je samo jedna, ali ključna stvar: Serwerov članak, u prilog održanja tzv. BiH, zapravo predstavlja odgovor na članak jednog drugog američkog autora koji argumentira, vrlo snažno i uvjerljivo, u prilog podijele one tvorevine koju su Izetbegovići (i Serweri) nastojali održati prebrojavanjem Bošnjaka i 'ostalih.'

Na koncu, ali ne najmanje važno (nego najvažnije), hrvatska politika u BiH ne treba se primarno opterećivati sudbinom BiH, nego vlastitom političkom sudbinom i opstankom. Ukoliko je BIH okvir unutar kojeg će biti moguće realizirati hrvatske nacionalne interese onda će hrvatska politika biti snažno usmjerena prema opstanku i izgradnji takve BiH. Ukoliko je BiH okvir kroz koji se pokušava ugroziti hrvatske nacionalne interese, onda je hrvatska nacionalna politika snažno usmjerena protiv takve BiH. Od danas bi to trebalo biti jasno svim političkim akterima u BiH.


Nema komentara

Anketa

Ustavi