RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Svećenici iz Ugande u svetištu sv. Ante na Humcu

Napisano 13.07.2014. 09:52
Franjevci iz Ugande

Većina ljudi živi u svojoj udobnoj zoni pomalo i nesvjesna u kakvim uvjetima žive ljudi u drugim dijelovima svijeta. Mi smo razgovarali s fra Ivicom Perićem, koji je svoj život posvetio pomaganju ljudima u Africi, gdje je misionar od 1990. godine. No, on u Ljubuški nije došao sam: bio je tu s dva svećenika iz Ugande, koji su posebno vezani za BiH.

S njima trojicom razgovarali smo u franjevačkom samostanu sv. Ante Padovanskog na Humcu u Ljubuškom: kako i zašto su dvojica afričkih svećenika posebno vezani za BiH, kako žive naši misionari u Africi, kako su upoznali život i ljude na tom dalekom kontinentu…, pročitajte u ovom tekstu…

Fra Ivica Perić rodom je iz župe Lepenica iznad Kiseljaka. Po završetku srednje škole odlučio je postati svećenik.

“Odmah sam znao da je misionarski rad ono čim se želim baviti, znate, sve je to u rukama Božjim. Mi smo kao djeca odrastali uz fratre i u meni je ostao taj franjevački duh. Slušajući o tim misijama i čitajući o njima, u meni se rodila velika ljubav. Tako sam i ja odlučio otići u Afriku”, priča fra Ivica. Prvo je, jer je tako morao, radio jednu godinu u Tuzli, a onda odlazi u Englesku na učenje engleskog jezika. Kada je naučio jezik, otišao je u Ugandu.

“Nakon dolaska u tu zemlju, odmah me se dojmila. Iako netom poslije rata, bila je prekrasna baš kao i njezin narod”.

 

Njihov ponos

Kakvi su mu dojmovi iz Ugande? Jako ga se dojmila i klima koja je, kako kaže, izuzetno ugodna: naime, budući da je na samom ekvatoru, dan traje dvanaest sati kao i noć. Cijeli svoj misionarski život boravio je u takvoj vremenskoj zoni na visokim nadmorskim visinama i jako mu se svidjelo.

“Ljepota je živjeti i raditi s tim narodom. U početku sam radio na odgoju franjevačke mladeži i na odgoju onih koji žele postati svećenici. U Ugandi sam radio od 1990. godine do 2003. godine, kada prelazim u Ruandu gdje radim evo do danas”, kaže fra Ivica. Njegov misionarski život pretočen je i na papir. Naime, bračni par Željko i Maja Garmaz napisali su knjigu o misionarskom životu fra Ivice, pod nazivom “Naš čo’ek u Africi”.

“Knjiga o mom misionarskom radu nastala je sasvim slučajno. Bračni par Garmaz htio je na bračno putovanje doći u Afriku budući da su veliki zaljubljenici u tu zemlju. Stupili su sa mnom u kontakt i došli su kod mene. Tu su imali priliku vidjeti kako i koliko mi pomažemo ovoj djeci. Nakon toga došli su na ideju da napišu tu knjigu kako bi skupili što više sredstava da bi mogli izgraditi jednu srednju školu i tako se pokrenula čitava lavina. Zahvaljujući ovoj knjizi, mi smo do sada skupili samo od hrvatskog naroda i naroda u BiH 320.000 eura. To je Božja providnost, ni sam ne znam kako smo to uspjeli”, s ponosom govori fra Ivica. Uz pomoć prikupljenih sredstava izgradili su jednu srednju školu s jedanaest učionica na koju se gleda kao uzor u Ruandi.

 

Nezaposlenost

“Kada uzmete u obzir da je Ruanda površine otprilike kao i Hercegovina, a ima 12 milijuna stanovnika koji žive od motike, jasno vam je da je najveći problem ondje prenapučenost i nedostatak obradive zemlje. To, naravno, rezultira glađu. Većina stanovništva jede svaki drugi dan jer nemaju dovoljno hrane. Župa u kojoj ja radim proteže se na samo 60 kvadratnih kilometara i imamo više od 35.000 stanovnika. Mi u našoj školi dijelimo dnevni topli obrok pa se Afrikanci često šale na naš račun da su nam djeca najuhranjenija”, kaže fra Ivica. Jedan od velikih problema u Africi je nezaposlenost. S ponosom kaže da djeca koja završe njihovu školu uvijek nađu posao i osiguraju egzistenciju sebi i svojim obiteljima. Ipak, nažalost, puno je onih koji nisu te sreće. Godišnje školuju oko 500 djece, što je jako velika stvar i svake godine ostave jednog doučitelja da radi u njihovoj školi. Prosječna plaća iznosi manje od 30 dolara mjesečno.

“Roditelj, ako i ima posao, radi godinu dana za 210 eura, a ako želi dijete poslati u srednju školu, treba mu 300. Jako je teško djetetu bez pomoći organizacija završiti školu. Ljudi se nekako snalaze, ali jako teško. Veliki broj učenika, nažalost, nema način nastaviti sa školovanjem”, kaže ovaj misionar. Ljudima tamo treba  dva do tri dana rada da zarade samo za kilogram kruha, a kamoli za školovanje. Oni imaju dvije škole u Ruandi, strukovnu i srednju tehničku. Imaju natječaj kada počinje školska godina, a njihove škole pohađaju djeca iz svih dijelova Ruande.

“Mislim da je jako veliko ono što Katolička crkva radi u Africi. Zbilja se puno pomaže tom napaćenom narodu. Mi smo fokusirani na pomaganje onim najugroženijima i najpotrebitijima, dok druge organizacije nisu. Previše se novca od donacija ulijeva u infrastrukturu dok s druge strane narod gladuje. Posebno mi je drago kada narod osjeti naš osjećaj i žrtvu za drugoga, zbog čega nam posebno vjeruju. Mislim da smo najviše povjerenja stekli u Ruandi unatoč tome što je ona diktatorska zemlja, ali smo mi tamo jako sigurni. Budući da je manjinsko pleme na vlasti, mogu se održati samo silom. Vojska je na ulicama svakog poslijepodneva, ipak, stanje za nas nije opasno”, ističe fra Ivica. U Africi se posljednjih godina puno toga promijenilo. Zapad je puno radio na podizanju infrastrukture, ali oni stalni problemi i dalje stoje. Sve je veći broj pučanstva, a sve manje hrane. Poslije rata u Ruandi je bilo 7 milijuna stanovnika, a danas ih ima 12 milijuna.

 

Vrijedni ljudi

“Ovi ljudi su jako vrijedni: njima samo treba dio zemlje i oni će raditi. Veliki je broj obitelji koji imaju jako mala zemljišta na kojima treba napraviti kuću i ostaviti dio za obrađivanje, što je nemoguće. Na 1000 metara nadmorske visine ima previše neobradiva zemljišta”, kaže fra Ivica. No, kaže, Afrikanci su bez obzira na neimaštinu i izuzetno teške životne uvjete uvijek spremni pomoći drugima, jako su dobar i plemenit narod.

“Dok je kod nas bio rat, oni su to čuli na radiju i bili su jako suosjećajni,  svakodnevno su molili za naš narod”. Obitelji u Africi imaju jako puno djece, od četvero do petnaestero, stoga je lako zaključiti da i sami misni obredi traju duže nego, primjerice, kod nas. Tako nam je fra Ivica objasnio kako misa u Africi traje u prosjeku tri sata dok za vrijeme obreda misno slavlje zna trajati i do četiri sata. Kod njih se društveni status gleda po broju djece, dakle, što više djece imate, cjenjeniji ste u društvu. Bogatstvo se ogleda kroz djecu, a ne po onome što imaš.

“Mi smo ovdje pomalo izgubili tu jednu ljudsku dimenziju. Slažem se u potpunosti s izrekom da je vrijeme koje pokloniš drugome neprocjenjivo jer to zbilja jest tako. Moje vrijeme provedeno u Africi s ovim divnim ljudima je zaista neprocjenjivo”, ističe fra Ivica. Fra Ivica Perić u BiH nije stigao sam. Poveo je dva afrička svećenika iz Ugande koji su posebno vezani za BiH. To su Augustus Byaruhanga i Matthias Kule, koji nam kažu kako Hercegovina ima posebno mjesto u njihovim srcima jer im je jedan pokojni hercegovački misionar spasio živote.

“Davne 1998. godine bili smo poslani u Kongo na učenje francuskog jezika kod pokojnog fra Joze Vasilja, misionara iz Hercegovine. U tom trenutku Ruanda i Uganda su napale Kongo i tada se stvorila slika u tom narodu da su svi Ruanđani i Uganđani neprijatelji Konga. Naravno, kako smo mi iz Ugande, to se odmah saznalo i vojska je tražila da nas se izda. Ali, pokojni fra Jozo to nije dao, znao je da bismo bili ubijeni. Pregovori su trajali tri dana, fra Jozo se svim silama borio za nas, kucao je na vrata brojnih dužnosnika i uspio nas je izvesti preko granice. Na taj način spasio nam je život – nama i još jednoj časnoj sestri koja je bila iz Ruande. Nažalost, Jozu poslije toga nikada nismo vidjeli”, kaže Augustus. Ističe da ga se pokojni fra Jozo dojmio čim ga je upoznao. “Odmah kad sam ga upoznao bio sam oduševljen njegovom jednostavnošću. Uvijek je bio nasmijan, bio je blizak narodu i bio sam dirnut načinom na koji se ophodio s ljudima”, ističe Augustus. I Matthias kaže da se sjeća tog događaja kao da se jučer dogodio. “Bili smo u kućnom pritvoru i oduzeli su nam putovnice. Rečeno mu je da nas dvojicu moraju izručiti, no on je spremno rekao ‘Ne’. U 2 ujutro je došao po nas automobilom s još dva naoružana vojnika koji su nas čuvali i dovezao nas je do granice. Samo nam je rekao: ‘Idite, Bog je s vama’”, kaže Matthias. Obojica ističu da takvu hrabrost nikada nisu vidjeli.

“Po uzoru na fra Jozu znali smo da ovi ljudi moraju biti dobri. Sada kad smo došli ovdje, uvjerili smo se u to. Naišli smo na divnu dobrodošlicu i osjećamo se kao doma”, kažu obojica uglas.

DL


Nema komentara

Anketa

Ustavi