Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9614
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Zadaća je molitveno sjećanje na sve žrtve rata i nasilja

Zadaća je molitveno sjećanje na sve žrtve rata i nasilja

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 11.10.2012. 09:55

Kotor Varoš - Obilježena 20. godišnjica stradanja kotorvaroških Hrvata

Zadaća je molitveno sjećanje na sve žrtve rata i nasilja

Svetu misu u Kotor Varoši predslavio je banjolučki biskup Franjo Komarica u koncelebraciji 12 svećenika, uglavnom Kotorvarošana

Misnim slavljem u župnoj crkvi u Kotor Varošu nedaleko od Banje Luke, koje je predvodio biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica za sve poginule, umrle i nestale tijekom II. svjetskog rata i poraća (557) i nedavnog rata (170), te blagoslovom Gospina kipa i otvaranjem spomen-obilježja stradalnicima obaju ratova, obilježena je dvadeseta obljetnica progona Hrvate katolika kotorvaroške doline. U obilježavanju ujedinile su se tri kotorvaroške župe: Rođenja BDM – Kotor Varoš, Uznesenja BDM – Sokoline i župa sv. Franje – Vrbanjci te zavičajne udruge kotorvaroških Hrvata.

U jutarnjim satima, 6. listopada brojni Kotorvarošani, koji su 1992. godine skoro svi prognani, okupili su kod Križa (1911.) u Kotorišću na molitvu koju je predvodio župnik fra Anto Šimunović. „Došli smo se pomoliti za sve hrvatske žrtve iz kotorvaroškog kraja, došli smo kod Križa jer križ je znak i stvarnost patnje i žrtve, ali s Kristom i znak pobjede nad zlom i smrću. Put križa koji ćemo moliti je put kojim su hodili i danas hode Hrvati kotorvaroškog kraja. Nije slučajno da je nekoliko stotina metara od ovog križa bilo i jedno od najvećih stratišta za Hrvate na kraju Drugog svjetskog rata (1945.). Samo u jednoj noći hladnim oružjem (krampom, nožem, bajunetom…) ubijeno ih je preko dvije stotine“, kazao je fra Anto.

Domaća policija pobrinula se da povorka križnog puta, nakon pjesme i molitve kod Križa, neometano prođe kroz Kotorišće i Kotor Varoš. Veliki drveni križ, na kojem piše: „Kotorvaroška Kalvarija – obljetnica 20.“, a kojeg je napravio Marjan Miškić iz sela Orahove, naizmjenično su nosile tri grupe mladih Kotorvarošana. Nakon križnog puta Milorad Bandalo je u župnoj crkvi pročitao Pjesmu povratnika (Ps. 126).

Uslijedilo je Euharistijsko slavlje koje je, uz suslavlje dvanaestorice svećenika uglavnom Kotorvarošana, predvodio biskup Komarica. U propovijedi je istaknuo kako je neželjeni rat prouzročio izuzetno velike i nepopravljive gubitke za Banjolučku biskupiju i cijelu Katoličku Crkvu u BiH. Kazao je kako je jedna od osobito važnih i svetih zadaća Crkve molitveno sjećanje na pokojne, osobito na žrtve rata i nasilja kao da je nacionalna i crkvena povijest prepune takvih žrtava. Podsjetio je da je blaženi papa Ivan Pavao II. dao članovima Katoličke Crkve u BiH u zadatak da sačuvaju trajan spomen svojim mučenicima i svim nevinim žrtvama totalitarnih, duboko nehumanih režima prošlog stoljeća. Dodao je kako je i on kao dijecezanski biskup smatrao svojom dužnošću poslušati i ove Papine poticaje podsjećajući što je sve na tom planu učinjeno. Napomenuo je da nema skoro ni jedne župe u njegovoj biskupiji u kojoj nije stradao određeni broj župljana, a u nekim župama i više stotina te da je među prvima po broju stradalih kotorvaroška župa.
„Duboko me kao čovjeka, a još više kao kršćanina, žalosti što moram sve ove godine biti svjedokom kako tisuće i tisuće članova moje biskupije i naše domovinske Crkve mnogo ne mari za ubijene naše župljane, niti za ono za što su oni dali svoje živote – a to je njihova očevina, njihov rodni kraj; kotorvaroški, banjolučki, jajački, posavski itd. Oni godinama ne poduzimaju odlučne i uporne korake da se vrate i ostanu na svojim drevnim ognjištima …Takvim svojim ponašanjem oni su svjesno ili nesvjesno nagradili zločince – tj. Kajine, a prezreli nevine Abele i ono najdragocijenije zašto su oni dali svoje živote: ljubav prema svome identitetu i rodnom kraju... Čestitam Vam od srca i iskreno zahvaljujem svima vama koji ste na poticaj svojih svećenika odlučili ostvariti ovaj hvale vrijedan pothvat; podizanje doličnog spomen-obilježja s Gospinim kipom svim žrtvama nečovještva tijekom posljednja dva rata i poraća iz vaše tri župe. Ovaj plod vaše odlučnosti i sloge obvezuje vas da i ubuduće budete složni i odlučni u prilog dobra,“ rekao je biskup Komarica.
Kod prinošenja darova prinesena je Knjiga s popisom svih 727 žrtava kotorvaroških Hrvata obaju ratova; prinesen je križ kao simbol njihovih povijesnih muka, trpljenja i spasenja; prinesena je putna torba koju su Kotorvarošani često koristili odlazeći trbuhom za kruhom i prinesen je kip Gospe Žalosne - Majke Kotorvarošanke koja je simbol kotorvaroških hrabrih žena i majki, čuvarica ognjišta, obitelji i djece.

Na kraju Misnog slavlja sudionici obilježavanja 20. obljetnice okupili su se ispred župne crkve kod spomen-obilježja na kojemu su ispisana imena svih 727 žrtava nad kojima raširenih ruku bdije Gospa Žalosna-Majka Kotorvarošanka, djelo akademskog kipara iz Zagreba Ante Jurkića. Kip je izliven u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Spomen-obilježje izgradilo i izradilo je građevinsko poduzeće Komotin iz Jajca i Marbo-stone d.o.o./Duno-lit/Kiseljak.

Prof. dr. Ivo Pranjković, predstavnik kotorvaroških Hrvata, izložio je letimičan pregled najvažnijih povijesnih zbivanja na kotorvaroškom području, a dijelom i u cijeloj Bosni i Hercegovini od 12. stoljeća do današnjih dana. Vlč. Anto Ivić, župnik župe Sopje kod Virovitice, pročitao je imena i prezimena 727 žrtava kotorvaroških Hrvata. Potom je govorio zapovjednik I. kotorvaroške bojne i predsjednik veterana rata Kotor Varoša Zoran Piličić.

U ime kotorvaroških Hrvata veliku svijeću s hrvatskim grbom kod spomen-obilježja prinijeli su i upalili Marija Miškić i Neven Marković, a vijenac su položili Viktor Grgić, Katica Dragulljić, Manda Jelušić i Ivica Grgić Grga. Vijenac u ime Generalnog konzulata u Banja Luci položila je Dunja Jevak, u ime člana Predsjedništva BiH Željka Komšića savjetnik Mato Zeko, u ime grada Kutjevo i Kotorvarošana iz Kutjeva gradonačelnik Ivica Nikolić, u ime udruge Zavjet iz Zagreba i HDZ-a RH zamjenik predsjednika Karamarka dr. Drago Prgomet, Mijo Crnoja, Ivan Rašić i Mijo Crnoja, u ime Zavičajnog kluba Jajce u Zagrebu Anto Šimunović.

Vijenac su položili i članovi KUD i Udruge raseljenih kotorvaroških Hrvata iz Velike i predstavnici pet udruga Domovinskog rata iz Jajca. Predstojnicu Državnog ureda za Hrvate izvan RH Dariju Krstičević predstavljao je Ivan Zeba.

Nakon polaganja vijenaca nazočnima se obratila Marina Pendeš, zamjenica ministra obrane BiH, a potom je govorio predsjednik organizacijskog odbora fra Stipo Karajica. Kip Gospe žalosne – Kotorvaroške žene otkrili su: Anto Jurkić, akademski kipar i autor skulpture, Dunja Jevak, generalna konzulica RH u Banja Luci, Ivica Nikolić, gradonačelnik Kutjeva i ing. arh. i akademik Marko Mušić, projektant spomen-obilježja koje su izgradili i izradilo građevinska poduzeća: Komotin iz Jajca i Marbo-stone d.o.o./Duno-lit/Kiseljak.

Kip Gospe Žalosne-Kotorvaroške majke i cijelo spomen-obilježje blagoslovio je biskup Komarica koji je, između ostaloga, molio: „Gospodine …poslušaj našu molitvu i daj nam snage da na mržnju uvijek odgovorimo ljubavlju i praštanjem, na nepravdu pravdom, na potrebe drugih svojom darežljivošću i zalaganjem.“ Potom je zapjevao uskrsnu himnu „Kraljice neba raduj se!“.
Nakon zajedničkog objeda, koji su pripremili župnici fra Anto Šimunović i fra Marko Bandalo, Kotorvarošani su se uputili prema Bašćinskoj spomen-špilji, prema mjestu svoga odlaska u progonstvo 17. listopada 1992. ali i prema mjestu svoje nade u povratak. Špilju i u njoj kip Gospe s Djetetom Isusom, rad akademskog kipara iz Viteza Dejana Pranjkovića,blagoslovio je biskup Komarica. Inicijatori gradnje špilje su: braća Mato, Željko i Zvonko Pranjković Ilije, zvanog Tunja; Stipo, Jozo i Ilija Vidić Ivice, zvanog Ripa, te Mijo i Josip Vidić Vida, također zvanog Ripa.

Pri kraju dana u župi Sokoline, u kojoj više nitko ne živi, u župnoj crkvi Uznesenja BDM župnik fra Marko Bandalo s tridesetak osoba molio je za povratak izbjeglih i prognanih, napominjući kako je prije rata župa Kotor Varoš imala 5.600 vjernika, Skoline 1.800 i Vrbanjci 3.500. A sada u sve tri župe, nažalost, nema ni 250.

Ljubica Maljur iz Bašćine kao djevojčica je doživjela odlazak Hrvata i Muslimana u progonstvo. Svoje svjedočanstvo o tome napisala je i pročitala ispred spomen-špilje u Bašćini: „Dana 17. listopada 1992. Dan kada se u našem Kotor Varošu zamračilo sunce. Veliki petak naroda ovog kraja! Ovim putem toga je listopadskog dana prolazila rijeka ljudi: Muslimana i Hrvata, starih i mladih, zdravih i bolesnih…Svi u nevjerici: Zar je dovršeno?! Može li te bilo tko istjerati s ognjišta, jer si nepoželjan, jer nisi skrojen po njegovim mjerilima?! I moja su dva brata bila u toj koloni…moji susjedi, rodbina, prijatelji…mnoga poznata lica. Čekali su ih spremni autobusi. Njih preko trideset …netko se 'pobrinuo' da svi stanu. Neki od nas ostadoše misleći da će se i oni brzo vratiti, a mi ćemo ih dočekati na pragovima svojih kuća. A onda su prolazili dani, tjedni…nisu se vraćali…nikakvog glasa o njima. Gdje su? Jesu li živi? Agoniji nigdje kraja…Onda napokon stigla vijest - živi! Hvala Bogu i nebeskoj Majci koja ih je sačuvala! No, nismo dočekali njihov povratak, nego i sami bili protjerani. Prošlo je 20 godina, ali meni je to bilo jučer! Još uvijek vidim lica u suzama, nevjerici, još uvijek osjetim onu bol koja je taj dan učinila jednim od najtežih dana u mom životu…Ali vidim i raširene ruke Majke koja je vidjela i razumjela tu bol, jer je i sama bila izgnana daleko od svog doma. Majke koja je danas na poseban način s nama, raširenih ruku i otvorena srca. Srca koje ljubi i srca koje prašta, jer je imala najboljeg Učitelja, svoga Sina! Opet smo ovdje, sa starim ranama, ali mirne savjesti, jer smo nepravdu radije podnosili nego je drugima nanosili. Iskusili smo križni put, iskusili smo patnju. Dogodilo se veliko zlo – ne ponovilo se! Život nas je naučio da se pobjeđuje jedino s Kristom i Marijom. Danas smo ovdje pred Marijinim kipom, združeni u molitvi za sve poginule, prognane, nestale, ali i za one koji zlo učiniše. S Marijom -Mi smo pobjednici! Jer „tko sije u suzama, žanje u pjesmi“ ( Ps. 126 ).

| kta |