RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Homilija kardinala Puljića - Memorijalno groblje u Vukovaru

Napisano 21.11.2011. 08:55

Homilija kardinala Puljića - Memorijalno groblje u Vukovaru

20. obljetnica stradanja nevinih žrtava

U spomen na 20. obljetnicu stradanja nevinih žrtava na Memorijalnom groblju u Vukovaru u petak 18. studenoga Misu zadušnicu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tijekom Svete mise kardinal Puljić uputio je prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupstvu,
draga braćo misnici,
draga braćo i sestre.
Ovdje biti prisutan, ako se išta zna što se dogodilo, ne može bez posebnih drhtaja srca i osjećaja duše. Spontano se u srcu budi poštovanje i osjećaj pouzdanja u Boga. Zato sam odmah prihvatio poziv nadbiskupa Srakića da budem sudionik ovog obilježavanja molitvenog i vjernički za 20. godinu stradanja ovih nevinih žrtava. Po njima je ovaj grad Vukovar postao simbol bola, ali hrabrosti i vjernosti za slobodu čovjeka, naroda i domovine.
U prvom redu došli smo moliti, da nas molitva pročisti od svih gorkih osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju na ovim mjestima stradanja. Došli smo da obavimo dužno poštovanje svim ovim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo, ili još bolje reći izgrađujemo. Time ćemo obnoviti vrednovanje življene sadašnjosti, koja sve čini da gurne u stranu vrednote života.
Jasno je da treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanje povjerenja. Ali te važne životne postavke izgradnje mira počivaju na temeljima istine. Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja, bez nutarnje katarze, koja se oslanja na onoj iz Evanđelja: Istina će Vas oslobodite (Iv 8,32). Valja ljudski i vjernički svaku stvar pravim imenom nazvati i ukazati na činjenice koje se ne mogu i ne smiju zanijekati. Tek prihvaćajući istinu, kako god ona bila koji put gorka, ona oslobađa prostor vraćanja povjerenja među ljudima. Tko ne želi istinu taj se stavlja iza zla kojeg brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina. To vrijedi i za pojedinca i zajednicu.
Prije tjedan dana sudjelovao sam na obilježavanju 550. godina krunjenja kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu. Na znanstvenom skupu su govorili kako je Bosna pala od Osmanlijskog osvajanja. Zanimljiva je tvrdnja znanstvenika, kako je međunarodna, tadašnja Europa da bi opravdala svoju inerciju pred tolikim zlom, u svijet pustiše glavnu krivnju: nesloga u BiH. I to je jedan dio istine, a drugi dio je nezainteresiranost pred najezdom zla. Još više su bili ljuti što papa dajući krunu oduzima vlast drugima nad tim krajevima. I radi političkih interesa, radije neka padne i nestane kršćana na tim predjelima, jer politička oholost ne dozvoljava istinu priznati. Vidim da se povijest ponavlja. I ovim terenima kada je najezda sile i sijanje zla pred očima svijeta se događalo, i tada je bila nezainteresiranost te iste Europe i moćnika svijeta. Ovo sad što govorim to osobno govorim, ne u ime Crkve.Čak su zloslutno uživali da se to događa. Ovo mogu govoriti, jer sam s brojnima u to vrijeme razgovarao i nisam mogao doći sebi, s kakvom inertnošću su govorili o ovim stradanjima, kao i drugima koja su se događala. Bilo je i onih koji su zla zlima pravdali, da čovjeku pamet stane.
Sada žele da se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na ove žrtve nije huškačka mašinerija, koja je bila pred ovaj Domovinski rat, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva koje treba gajiti ono ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava.
Nitko nema prava zanemariti ove žrtve, kojima danas izražavamo dužno poštovanje molitvom. Mi kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih, kao i besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje zemnim ostacima.
Isto tako nitko nema prava dirati rane boli onih koji krvare radi gubitka, po ljudsku, svojih najbližih. Nitko nema prava vrijeđati žrtve onih koji su komade svoga tijela ugradili u tu grudu. Ta gruda koju Domovinom zovemo, jest posvećena tolikim žrtvama. Ako to ne znamo poštivati, onda u nama nema ni ljudskog ni vjerničkog ni nacionalnog dostojanstva. Ovim ne želim izazivati gorčinu niti mržnju, pogotovo ne osvetu. Nego jasno reći da pravi dijalog koji vodi pomirenju počiva na prihvaćanju istine.
Čitajući Bibliju, Starog zavjeta, vidimo kako je Izabrani narod doživljavao svoju domovinu kao dar Božji. Ona im je sveta jer im je Bog darovao, ali sveta jer u njoj počivaju grobovi njihovih predaka, sveta jer je u njoj sveti hram, i grad Jeruzalem. Znamo kako je Isus volio taj grad nad kojim je ljudski zaplakao. Božji Sin plače nad Jeruzalemom, jer ga je volio i želio mu donijeti spasenje.
Kada taj biblijski osjećaj prenesemo nama onda prepoznajemo te ljudske osjećaje prema svome rodnom kraju i zavičaju, prema Domovini koja nam daje prepoznati sebe po svom jeziku i kulturi, po grobovima predaka koji tu leže i čekaju uskrsnuće. Ali još više, valja znati prepoznati tu grudu koja je sveta jer je natopljena tolikom krvlju nevinih žrtava, tolikim suzama isplakanim u teškim trenucima boli, tolikim znojem obnavljajući i gradeći nadu u opstanak i budućnost.
Nama ne treba mitologija niti lažna ideologija o Domovini, mi trebamo na stvarnosti prepoznati sebe i svoje korijenje. Zato iz vjerničkog srca, puni pouzdanja u Boga dižemo glas protiv svakog manipuliranja žrtvama rata. Mi ne trebamo umnažati broj žrtava da dobijemo svjetsku naklonost, kao što se to radi. Previše je i ova brojka koja nas je ovdje okupila. Ne trebamo samilost velikih koji ne znaju prepoznati boli malih, mi moramo sami sebe vrednovati, svoje voliti i iz toga graditi poštivanje drugih i drugačijih. Ničije žrtve ne želimo ignorirati, ali imamo pravo čuvati dužno poštovanje prema žrtvama onih koji svoj život i žrtve ugradiše u ovu zemlju koju Domovinom zovemo.
Ako je želimo čuvati i graditi, ona se samo iz ljubavi čuva i gradi. Zato nas boli svaka nezdrava klima koja truje naš narod i međunarodne odnose. Ali ne smijemo sebe nijekati kako bi bili pacifisti.
Stojeći ovdje s dubokim poštovanjem prema žrtvama, prema poginulima, prema ranjenicima, prema onima koji su ranjeni u duši i u srcu, obavljamo zavjet za našu povijest, za naš narod, za našu vjeru, za našu kulturu i za našu budućnost. Ne damo se slomiti ocjenama i procjenama moćnika ovoga svijeta, pa ni Haškog suda koji rađe žrtvama sudi a oslobađa one koji su ubijali.
Poput Isusa koji je s maslinske Gore gledao svoj voljeni grad Jeruzalem i nad njim zaplakao. O kad bi ti znao što je za tvoj spas (usp. Lk 19,42). I mi stojimo u ovom Vukovaru i promatramo naš narod te mu uzvikujemo: kad bi ti znao što je za tvoj spas. Ovi mrtvi koji život položiše kao da nam poručuju volite život i ne bojte se života. Tko njiše kolijevku njiše budućnost svoga naroda. U toj povijesti utkano je Evanđelje i krštenje te svu našu povijest i kulturnu baštinu protkalo, kao da nam ovi odavde poručuju ne bojte se Isusa. Poput bl. Ivana Pavla II kad je nastupio kao papa poručuje: otvorite vrata Kristu, da nam očisti savjesti, očisti srce, oslobodi dušu, da se ponovo vrati sloga i zajedništvo što će nam povjerenje u sebe povratiti i vjerodostojnost pred svima onima koji misle da imaju u ime demokracije nijekati naš ponos i naše biće. Vidimo kako se demokracija nameće. Gdje god su je nametnuli kršćana je nestalo ili ih sve manje ima.
Kao da nam poručuje istom Isusovom mišlju: Htjedoh vas okupiti kao što kvočka okuplja svoje piliće (Lk 13,34), tako Isus svome Jeruzalemui mi moramo to gnijezdo naše budućnosti – a to je naša obitelj, ponovo doživjeti kao gnijezdo ljubavi, gnijezdo škole vjere i ljudskosti, gnijezdo koje jamči budućnost narodu i Crkvi. Nema te demokracije koja smije uništiti to gnijezdo, čuvajmo, volimo i budućnost gradimo na tom gnijezdu.
Kao da nam ovi mrtvi poručuju: ako poštujete našu smrt znajte ispravno živjeti, ne gazite svoje svetinje koje vam dušu jača. Dan Gospodnji i nedjeljna Misa je izvor životnosti. Ne smijemo dozvoliti da se u ime demokracije gazi Božji zakon, da se u ime demokracije gazi moralni i naravni zakon, koliko god ga nazivali slobodom, to nije sloboda.
Okupljeni na ovoj grudi natopljenoj krvlju nevinih žrtava, nismo došli da se akumuliramo negativnim silama, nego da se nadahnemo životom za koji su oni bili cijena. Životom ljubavi, sloge, mira i razumijevanja. Ne može se ispravan dijalog voditi s drugima i drugačijima, ako ne znamo u svom domu kako Evanđelje kaže: Ljubi bližnjega kao samoga sebe (Mt 22,39). Svi razgovori i dogovori moraju počivati na uzajamnom poštivanju i vrednovanju. Što ne želim da meni drugi čini ni ja ne želim drugome , ali i obratno.
Zato ukazujemo na one koji izgrađuju javno mnijenje, vi mediji pazite na veću moralnu odgovornost. Sloboda ne znači gaziti bez odgovornosti čovjeka. Istinu prenosite, ali čovjeka ne ubijajte. Nadu čuvajte, naviještajte budućnost  i neka nada obasja obzorje naših nastojanja. Kao da ova magla želi kazati, evo kakva vam je nada, urušavate se. Gore glavu, kako je rekla majka sinu u zatvoru pedeset i druge godine: Sine, gore glavu znam da si pošten, ne boj se trpjeti i umrijeti. Narode moj, gore glavu, ne boj se hrabro kročiti u budućnost i čuvati svetinju koja ti je dana u baštinu, prenesi je dostojanstveno na buduća pokoljenja iz vjere u Uskrslog Krista koji je naša nada. Došli smo iskazati poštovanje ovim i svim žrtvama, te istinski vjerovati u pobjedu dobra i svjesno se opredijeliti na ovome mjestu svaki od nas, kući se vratiti opredjeljujući se za dobro i sebe ugrađujući živeći i svjedočeći nadu iz vjere. Amen.

| kta |


Nema komentara

Anketa

Ustavi