Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9570
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » 4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (2)

4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (2)

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 11.08.2010. 16:11

4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (2)

Nakon što se HVO u dolini Lašve poslije 18. lipnja 1993. uspio konsolidirati, poraza ABiH kod Žepča 30. lipnja i djelomičnih uspjeha ABiH kod Fojnice 10. srpnja, muslimanske snage sve svoje potencijale koncentriraju u dolinu Vrbasa pripremajući osvetu za brojne gubitke u svojim redovima.

Ova je operacija dugo pripremana. Kako bi spriječila eventualnu pomoć HVO-u iz pravca juga, na prostore Rame, Jablanice, Konjica ABiH dovlači brojne rezervne snage. Do danas je neobjašnjena nazočnost Prve, Druge, Devete, Desete brigade ABiH koje su se iz opkoljenog Sarajeva našle na prostorima središnje Bosne i sjeverne Hercegovine. Te snage vežu lokalne snage HVO-a i tako se onemogućava bila kakva pomoć Hrvatima Skopljanske doline kojima se sprema pogibelj.

Na prostore Uskoplja iz pravca sjevera dovlače se prije svega snage 305. brdsko-planinske brigada ABiH iz Jajca, 308. brdsko-planinske brigade iz Novog Travnika kao i brojne snage 3. korpusa iz Zenice.

Na Rostovu, planinskom prijevoju između Novog Travnika i Bugojna koncentriraju se snage OG Bosanska krajina sa sjedištem u Travniku pod zapovijedanjem Mehmeda Alagića u čijem sastavu su dijelovi 17. krajiške brdsko-planinske brigade pod zapovijedanjem Fikreta Ćuskića, 27. krajiške brdsko-planinske brigade pod zapovijedanjem Rasima Imamovića, 306. lake brigade iz Han Bile pod zapovijedanjem Esada Šipića i 312. motorizirane brigade iz Slimena-Travnika pod zapovijedanjem Zijada Čabera. Njima se pridružuju i 7. muslimanska brigada iz Zenice pod zapovjedništvom Asima Koričića i 301. motorizirana (oklopna) brigada iz Zenice pod zapovijedanjem Halila Selimbašića. Na ovim prostorima je već dugo i kamp mudžahedina pripreman u okviru 8. muslimanske brigade pod zapovijedanjem Abu Harisa.
Ove će snage napasti D.Boganovce, Bristove, Gredine i druga hrvatska sela pod Kalinom na sjeverozapadu bugojanske općine.

S druge strane snage Operativna grupa Zapad ABiH pod zapovjedništvom Selme Cikotića, čiju glavninu čine snage 307. brdsko-planinske brigade iz Bugojna pod zapovijedanjem Tahira Granića, izvlače se u Vrbanju i rubna sela jugoistočno od Bugojna. Tako se snage HVO stavljaju u obruč iz kojeg nije bilo izlaza.

PRILOG 10

Napadom na Vrbanju ABiH uspijeva odsjeći i lokalne snage HVO-a tako da je iz pravca Uskoplja potpuno izostala pomoć a HVO se našao u planiranom okruženju ABiH.

Napad ABiH na bugojanske Hrvate graniči sa genocidom. Za takve i tolike zločina nad civilima i zatočenim bojovnicima HVO malo je sličnih primjera u ratu 1992.- 1995.
U periodu od 18. srpnja do 28. srpnja (a ubijanja su nastavljena sve do 4. kolovoza) brutalno je ubijeno 140 bugojanskih Hrvata. Ubijeno je 47 civila i 32 zatočenih bojovnika što čini gotovo 60 % svih stradanja.

TABELA 1

PRILOG 1: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 17. srpnja 1993.

PRILOG 2: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 17. srpnja 1993.

PRILOG 3: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 19. srpnja 1993.

PRILOG 4: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 20. srpnja 1993.

PRILOG 5: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 21. srpnja 1993.

PRILOG 6: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 22. srpnja 1993.

PRILOG 7: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 23. srpnja 1993.

PRILOG 8: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 24. do 28. srpnja 1993.

PRILOG 9: Pogubljeni civili i zatočeni vojnici HVO dana 29.07. do 04.08.1993.

O žestini agresije može se zaključivati upravo iz najcrnje statistike – broja poginulih Hrvata. Kako se iz tabele 1 vidi najteže je bilo na početku sukoba 19. srpnja kada je ubijeno 27 osoba od toga 10 civila i 3 zatočena bojovnika. Broj zatočavanja se povećava kako se steže krug oko hrvatskih naselja i grada Bugojna i kako HVO ostaje bez logistike. U prvih 6 dana sukoba, do 24. srpnja do kada je HVO uzvraćao, ubijen je 101 Hrvat (32 civila, 27 zatočenih bojovnika). Period poslije toga bila su najsvirepija ubijanja.

U selu Vučipolje, zaselak Kaići napad Armije BiH je počeo oko 21 sat 18. srpnja 1993. godine. Žene, djeca i starci sklonili su se u podrum obiteljske kuće kojoj je vlasnik Marko Živko. Civili su pokušavali izvidjeti je li moguće izvući se iz podruma i skloniti na sigurnije mjesto. Ivica Živko (52) je zato izvirio iz podruma, ali je odmah pogođen s dva metka. Iste večeri je ubijen Franjo Živko, pri pokušaju da izađe iz podruma susjedne kuće.

Pogibiju i masakriranje leševa vojnika HVO-a u selu Kula, na prostoru zvanom Rudine, oko tri kilometara sjeveroistočno od Bugojna, jedan svjedok ovako opisuje: "U nedjelju, 18.7.1993., u 17,20 sati počela je opća pucnjava u gradu Bugojnu. Ja sam bio u selu Kula, ispred svoje kuće. Položaji Armije BiH bili su od mene udaljeni oko 80 metara. Borbe (između pripadnika Armije BiH i pripadnika HVO-a) su se, s kratkim vremenskim prekidima, vodile do srijede 21.7.1993...". Prema svjedokovom iskazu u srijedu 21. srpnja navečer s položaja zvanog Rudine došao je lakše ranjeni vojnik HVO-a (D.V., rođen 1959.) i rekao svjedoku da su na položaju Rudine poginuli vojnici HVO-a: Franjo Bijader, Zdravko Božić i Domin Jukić. Pripadnik HVO-a D.V. i svjedok su 22. srpnja otišli na naznačeno mjesto da donesu poginule vojnike u selo Kula i dostojno ih pokopaju. Tamo su, prema riječima svjedoka, zatekli grozan prizor "...trojicu smo našli pored zaklona (improvizirani bunker), bili su izrezani i izbodeni noževima, a jedan od njih je bio bez glave (odsječena). Malo niže od njih našli smo tijelo Franje Bijadera, i on je bio izboden noževima - čini mi se da nema mjesta na tijelu na kojem nema uboda nožem. Uspjeli smo mrtva tijela prekriti granama i vratiti se u selo..."

Dok su bojovnici HVO imali streljiva i svega nužnog za takav sukob, vodile su se teške borbe. Poslije toga pripadnici ABiH su zauzimali dio po dio grada. Iz Bugojna i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Oni bježe ispred muslimansko-bošnjačkih postrojbi preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a. Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih.

Rano ujutro 25. srpnja 1993. godine zatočeni Hrvati, s rukama na glavi, iz jedne su garaže odvedeni u Kloster časnih sestara - samostanski internat za djevojke. U njemu je već bilo zatočeno 13 Hrvata iz Gaja, dijela Bugojna. Svjedoka koji ovo kazuje ispitivao je Safet Kršo iz Donjeg Vakufa. Svjedok je načinio popis zatočenika, bilo ih je ukupno 73. Sutradan je svjedok vidio kako vojnici Armije BiH tuku već pretučenoga zatočenika Marija Glišića, a potom Ivana Keškića. Prozvali su Vlatka Kapetanovića, izveli ga van, ubacili u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom smjeru. Kada je kasnije svjedok dospio na slobodu, saznao je da je mrtvo tijelo Vlatka Kapetanovića pronađeno u grmlju u selu Garački Podovi. Za njegovo ubojstvo, u sudskom procesu koji se vodi, je optužen Alija Osmić.

Hrvatsko stanovništvo je izbjeglo iz sela Udurlija, Luga, Čaušlija, Bristova, Rosulja, Kule i Vučipolja, i 26. srpnja 1993. okupljaju se u selu Crniču, odakle su preko sela Mračaja i Kupresa pošli prema Hercegovini i Republici Hrvatskoj, a mnogi i dalje, u Europu, pa i u prekomorske zemlje. U gradu tada ostaje oko 3.000 Hrvata, ali kasnije se taj broj smanjuje, jer iseljavaju, te ih sredinom 1997. ima tek oko 1.300.

TABELA 2

Muslimansko-bošnjačka propaganda je o sukobu u Bugojnu ispisala tekstova gotovo koliko i o Srebrenici. Uporno se gebelsovski ponavlja kako su „od 17. do 28. srpnja 1993. pripadnici HVO-a, uz pomoć jedinica Hrvatske vojske, ubili 54 Bošnjaka Vrbanje, žena i muškaraca, uglavnom civila, starosti od 19 do 82 godine“.

Ovu laž pobijaju potpuno transparentni podaci koje iznosimo. Iz priloga 1 se vidi da su u Vrbanji dana 17.srpnja 1993. poginula dvojica bojovnika HVO i to kao civili. Miroslav Telenta je ubijen dok se vozio kroz Vrbanju u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja. S njim je bio Mijo Vučak koje je u automobilu bio ranjen pa je odveden do Mektaba, gdje su mu iz neposredne blizine pucali u potiljak.

Sljedećeg dana, 18. srpnja 1993. godine /Prilog 2/ poginuli su:
- llija (Stipe) Brečić, u Veseloj, civil, ubijen na kućnim vratima od nepoznate osobe
- Zlatko (Jerka) Brnas, u Gaju, vojnik, ubijen od ABiH
- Radoslav (Ivana) Crnjac, u Bugojnu, civil, izveden iz stana doveden je u zatvor MUP-a Bugojno, a nakon 15 minuta ga je stražar izveo van. Čim su izašli, začuo se puščani hitac. Kasnije je službeno priopćeno da je poginuo od granate, iako u to vrijeme nije bilo granatiranja
- Zdravko (Pere) Dilber, u Gračanici, civil, ubijen, ispred svoje kuće
- Vlatko (Ratko) Marina, u Bristovima vojnik, ubio ga je muslimanski snajperista dok se kao civil vraćao sa pogreba Mire Telente

Dana, 19. srpnja 1993. godine /Prilog 3/ pogubljeno je 27 Hrvata (10 civila, 3 zatočena bojovnika HVO i 14 bojovnika HVO stradalih u borbama).
- Mjesta stradanja civila: Kandija 1, Bugojno 5, Jablanja 1, Gaj 1, Odžak 1.
- Mjesta stradanja zatočenih bojovnika HVO: Odžak 3
- Mjesta stradanja bojovnika HVO stradalih u borbama sa ABiH: Kandija 2, Bugojno 5, Čaušlije 1, Rosulje 1, Bristovi 1, Jablanja 1, Zanesovići 1, Gaj 1, Kula 1.

Ovi podaci govore da su u prva 2 dana sukoba u Bugojnu Hrvati ubijani od ABiH na cijelom prostoru općine što je u potpunoj suprotnosti sa tvrdnjama bošnjačko-muslimanske strane da su napadnuti „goloruki civili Vrbanje, Crniča i Vrpeći“.

U prilogu 10 crvenom zvjezdicom su obilježena 32 mjesta stradanja bugojanskih Hrvata. Broj u sredini je broj ubijenih na tom području. Kao što se i iz tabele 2 vidi Hrvati su doslovce ubijani na kućnom pragu na cijelom prostoru općine Bugojno.

Tijekom napada na Bugojno, ABiH je zarobila 350 Hrvata, koje su okrutno mučili, a neke i poubijali. U Uskoplje su 28. srpnja 1993. stigli ranjenici iz Bugojna. ABiH granatira Crniće i Kandiju, sela puna izbjeglica. Kolona izbjeglica se provlači između mina, putuje po noći kroz šume i šikare, a UNPROFOR već 29. srpnja javlja da u Kandiji i Crnićima nema više nijednog Hrvata.

Preostali bugojanski Hrvati smjestili su se u veliku župnu crkvu Sv. Ante Padovanskog i u župni stan sa župnikom fra Jankom Ljubosom i ostalim franjevcima. Manji broj Hrvata ostao je po nekim selima, npr. u Drvetinama. U gradu Bugojnu i po hrvatskim selima počinjene su neviđene pljačke sve imovine. Što se ne može odnijeti, pali se. Po gradu se formiraju logori i mučilišta za Hrvate. Hrvatski civili su u njima prošli paklene muke. Prema iskazima svjedoka logori su bili:
- Kulturno-sportski centar,
- Osnovna škola "Vojin Paleskić",
- Zgrada gimnazije,
- Centralni zatvor,
- Stadion NK "Iskra",
- Banka BiH,
- Ljubljanska banka,
- Osnovna škola "Stipe Đerek".

Preostali Hrvati u Bugojnu izvrgnuti su maltretiranju, pljačkanju, šikaniranju, zatvaranjima i mučenjima. Mnogi od njih nastoje na sve načine napustiti grad i tako se osloboditi muka. Bježe kroz minska polja, preko bojišnice i područja pod srpskim nadzorom. U tom bježanju je deset hrvatskih civila izgubilo živote, mnogi su ranjeni, a Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i poslali ih u logor "Batkovići" kod Bijeljine. Zbog toga je krajem 1993. godine u Bugojnu ostalo samo oko 900 Hrvata okupljenih oko župnog dvora i Caritasa. Žive bez ikakvih prava, sigurnosti i zaposlenja. Hrane se i preživljavaju zahvaljujući samo humanitarnoj pomoći.

Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600. Logor na Stadionu Nogometnog kluba "Iskra" bio je jedan od najtežih logora u Bugojnu ako ne i u BiH. U tome logoru kao i u drugima na području općine Bugojno zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je bilo jako zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a nesnošljivi smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavljivali su da je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. To su potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine. Poslije posjeta predstavnika tih institucija, stanje se čak pogoršalo, onemogućeno je dostavljanje hrane zatočenicima, koju su im povremeno smjeli donositi rođaci i prijatelji.

U logoru koji se nalazio u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika jer im nije pružena osnovna medicinska pomoć. U logoru "Salon pokućstva" zatvorenici su bili u podrumu i do grla u vodi. Dobili su drvene palete koju su plutale da bi na njima spavali, ali se zaspati nije moglo tim više što su ih grizli štakori. Muslimansko-Bošnjačke vlasti zapovjedile su da se zatvorenicima nasilno vadi krv, a za potrebe njihove ratne bolnice u Bugojnu. Od nekih zatvorenika izvađeno je toliko krvi da su umrli od slabosti.

U svim logorima zatvorenici su udarani raznim predmetima. Istoga dana kada je usmrćen Mladen Havranak, premlaćeni su još Dragan Brečić, Franc Košak, Miro Marjanović i Zrinko Alvir. Dragan Havranek je preminuo od posljedica premlaćivanja, a Dragan Brečić je toliko povrijeđen da je dugo bio posve nepokretan. Treba spomenuti, između ostalih primjera, i ono što su doživjeli Nikica Miloš, Mario Glišić, Ivo Miloš, Perica Jarčević, Boro Divković i Josip Škaro. Njih su tukla trojica stražara, a potom su natjerani da se međusobno premlaćuju.
U zatvoru osnovne škole "Vojin Paleksić" teško je pretučen Oleg Boričić. Njemu je slomljena lijeva noga od udaraca pa je stavljena u gips, a koljeno desne noge bilo je natečeno i više ga je boljelo od druge noge. Po glavi je bio jako izudaran, ali liječnička pomoć mu nije pružena niti je pregledavan.

U Koordinaciji udruga proisteklih iz Domovinskog rata – koju čine Udruga obitelji poginulih i nestalih pripadnika HVO-a, Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDRA), Udruga dragovoljaca HVO-a i Udruga logoraša – postoje brojne informacije o događajima iz srpnja 1993. godine o bugojanskim Hrvatima. Te su informacije odaslane na brojne domaće ali i inozemne adrese. Ali sve se vrti u začaranom krugu jer se u institucijama Županije Središnja Bosna, gdje se sve ponovo vraća, Hrvati minorizirani i njihov položaj je očigledna slika položaja Hrvata u BiH.

U NASTAVKU: Poginuli i nestali bojovnici HVO, odgovorni za zločine.... / HB.org /