Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Svi smo mi građani

Svi smo mi građani

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 10.10.2010. 13:09

Piše: Junuz Blećina

Kad je u proljeće 1992. ponovno počela rasti trava i cvijeće pupati po livadama, simbolizirajući rađanje novog ciklusa života prirode, u Bosni i Hercegovini se dio ljudi odlučio umjesto ciklusa života za ciklus smrti. Ne sebe naravno. Ratne plamene zore su budile nas umjesto cvrkuta ptica povratnica iz dalekih krajeva. Nismo bili spremni, ogromna većina nas. No brzo smo se htjeli ne htjeli morali odlučit, kao danas na izborima, koju političku opciju, koju naciju, koju vojsku, s tom razlikom da je tad puno veći ulog bio na kocki. Život, obitelj, naselje, grad, država, kako kome. U nedostatku vremena, internet analiza, predizbornih skupova, CIK-a, birali smo uglavnom po nacionalnom ključu, ako nam se to i nije sviđalo brzo bi nas oni iz druge nacije smjestili gdje nam je mjesto.

U globalu su građani BiH završili u nekoj od tri strane, i politički, i vojno, i sa svojima. Za "čiste" etnički je bilo uglavnom jasno no što s miješanim brakovima ili djecom iz njih? Kome su oni pripali? Najčešće bi odabrali jednu od tri strane već prema situaciji no bilo je i onih koji to nisu htjeli. Postojale su na popisu iz 1991. u BiH i kategorije Ostali te Jugoslaveni. Dio njih se nije mogao pronaći niti u jednom od ponuđenih blokova, u daljnjem tekstu pišem o jednoj takvoj osobi, o jednoj takvoj sudbini, ljudi koji u načelu i nisu krivi što su tražili nešto više ali je potraga za njihovim mjestom pod suncem na ovoj planeti groteskno instrumentalizirana, te je čak postala čista kontra idejama s kojima su ušli u rat.

Rođen u mješovitom hrvatskosrpskom braku, od rane mladosti uvjeravan u naciju Jugoslaven kao svoju jedinu moguću nacionalnu osobinu, indoktriniran socijalizmom ili u prijevodu komunizmom na naš način, raspad Jugoslavije dočekao je nespremno, gledajući kako se kao kula od karata ruši i njegova osobnost, te je sa svakim novim odcjepljenjem republika iz Jugoslavije trgao se i dio njega. No, i on kao takav, morao je odabrat stranu. Odrastajući u multietničkoj sredini gdje se ljudi dotad nisu, barem otvoreno, dijelili po nacionalnom ključu, otvorila se za njega potpuno nova situacija.

Za mladog čovjeka u dvadesetim, u vrijeme kada je trebao razmišljati o faksu ili poslu, morao je odabrat stranu za koju će ratovati. Sa svih strana jugoslavenski mediji su dotad bombardirali o obnovi NDH u Hrvatskoj, ustašama koji kolju malu decu, te kao zakleti protivnik Švaba i njihovih kvislinga nije htio i on sudjelovat u tome. Najviše nalik onom što je odgovaralo njegovim uvjerenjima, pogotovo u njegovom gradu, je bila Armija BiH. U njoj je bilo svih nacija, istina u najmanje 95 % pretežno jedna. Javno je prikazivala ta vojska naznake da se bori za nešto slično jugoslavenstvu ali na malo manjem teritoriju.

Napokon, konačno negdje mjesto i za njega te je zajedno sa nekoliko svojih prijatelja sličnih ideoloških uvjerenja i različitog etničkog podrijetla i sam obukao maskirnu i uzeo pušku u ruke. Ubrzo je uvidio da ABiH postaje samo jedna strana u sukobu, a ubrzo su i maske o toj vojsci pale do kraja, no sad nije više vidio izlaz. Samo je želio da ga niko ne pita što je, nikad, da može imat curu ili ženu druge vjere ili nacije, da bude samo građanin, a ne član nacionalističkog tora, pogotovo ne fašističkog koji kolje malu decu. Ne baš posebno inteligentan da važe što je bolje za njega i društvo, okretao se onom što mu je bilo najjasnije. Želio je za svoje potomstvo da ne doživi njegovu sudbinu i njegove osobne dvojbe. Želio je biti iznad priprostih i primitivnih podjela, te da ljudi u njegovoj državi se dijele prema sposobnosti ili znanju. Imao je viziju boljeg života za sve nas. I borio se za nju.

Nije htio bit ustaša, fašist, četnik, nije htio muslimansku državu, htio je onu svoju prijeratnu Jugoslaviju u kojoj se dobro osjećao i u kojoj njegovo etničko podrijetlo je bilo plus a ne minus. Rat je prošao, osjećao se prevarenim kada se obećano društvo nije ostvarilo u ratu, dapače njegovi meci su poslužili jednoj od strana da bude fašistička, da njen primitivizam postane poznat u svjetskim razmjerama, da počini zločine prema drugima, da čak i on sam puca na djecu.

Ostao je bez države za koju s borio, bez svoje strane, bez prijatelja, omrznut kao izdajnik od svojih a nedovoljno dobar za one druge. Konačno je shvatio da mora odabrat stranu, da je bilo takvo vrijeme koje je ljude poput njega upotrijebilo u još gore scenarije nego je očekivao. Zatražio je hrvatsko državljanstvo no ekspresno je odbijen. Sada traži opet svoje mjesto pod suncem sa PTSP-om i statusom prezrenog čovjeka od većine, iako su ga i po drugi put iskoristili i odbacili kao potrošenu krpu. Niko ne voli izdajnike, koliko god to hinili.

Dražen Erdemović danas je nigdje, prezren od Bošnjaka koje je ubijao, prezren od Hrvata, prezren od Srba jer ih mnogo strpao iza rešetaka svjedočeći u Haagu o zločinima u istočnoj Bosni, prezren je u svojoj rodnoj Tuzli. Odslužio je svoju kaznu, no duhovi najmanje 70 ljudi u koje je pucao ga proganjaju i danas.

Znam da ste pomisli da je u tekstu u pitanju lažni Hrvat na baterije, novoizabrani član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Svaka sličnost je namjerna, a i budućnost im je slična, odbačeni od onih kojima služe poput iskorištenog kondoma, a prezreni od svog "primitivnog tora".